Izglasavanje Zakona o pomorskom dobru, koje je posljednjih mjeseci nebrojeno puta podiglo na noge kompletnu hrvatsku javnost, već se mjesecima odugovlači, a time posredno ili neposredno nanosi štetu mnogima koji žive od mora i turizma. S posebnom pažnjom, ali i s neskrivenom dozom nezadovoljstva, situaciju oko donošenja tog zakona iščekuju vlasnici marina na hrvatskom dijelu Jadrana. Naime, postojeća neizvjesnost oko produljenja koncesije demotivira vlasnike marina da, u situaciji kada nisu posve sigurni hoće li uspjeti produžiti postojeće koncesijsko odobrenje, planiraju nova ulaganja u proširenje kapaciteta i povećanje ponude, čime automatski postaju slabije konkurentni u odnosu na druge marine. Sadašnji postupak produljenja postojećih koncesija za marine neprihvatljiv je i zbunjujući za sve vlasnike marina jer ih aktualni zakonski propisi prisiljavaju da se javljaju na natječaje za produljenje vlastitih koncesijskih odobrenja na kojima nemaju nikakvu prednost, bez obzira na milijune eura uložene u izgradnju infrastrukture, održavanje i podmirenje koncesijske naknade. Jer pojavi li se na natječaju za produljenje koncesijskog odobrenja, koji raspisuje Ministarstvo pomorstva, prometa i infrastrukture, ponuditelj koji će ponuditi bolje uvjete od sadašnjeg koncesionara, dosadašnji nositelj koncesije može izgubiti pravo na koncesiju, a time i sva dotadašnja ulaganja u marinu. Vlasnici marina, okupljeni u Grupaciju marina pri Hrvatskoj gospodarskoj komori (HGK), već mjesecima pokušavaju uvjeriti ministra Olega Butkovića i njegove suradnike da postojeće neprihvatljivo stanje treba izmijeniti i da novim zakonom valja zaštititi dosadašnja ulaganja sadašnjih vlasnika marina. No, tvrdi predsjednik Grupacije marina pri HGK Sean Lisjak, njihove vapaje u Ministarstvu nitko ne čuje.

‘Ministar Butković i državni tajnik Bilaver dali su punu podršku našim prijedlozima. Bili smo šokirani kad su uklonjeni iz prijedloga Zakona’

NAVIGARE: Zbog čega Grupacija marina, kojoj ste na čelu, smatra da prijedlog Zakona o pomorskom dobru ne rješava dovoljno kvalitetno problem produljenja postojećih koncesija za marine?

Grupacija marina pri HGK je vrlo aktivno sudjelovala u definiranju prijedloga zakonskih rješenja novog Zakona o pomorskom dobru i morskim lukama, pri čemu se fokus naših težnji za korekcijama prvenstveno bazirao na vrlo lošim odredbama postojećeg zakona kada je u pitanju istek koncesijskih ugovora. Naime, već dugi niz godina predstavnici nautičkog sektora, prvenstveno luke nautičkog turizma – marine, ukazuju na problem do kojeg će doći prilikom isteka koncesija za pojedine marine. Sustav koncesioniranja djelatnosti marina u Hrvatskoj je započeo 1998./1999. godine, kada se nasljeđe iz bivše države pokušalo urediti na novi, moderniji način paralelno s početkom utvrđivanja granica pomorskog dobra i njegovim uređivanjem. Pomorsko dobro kao javno dobro zaista treba zaštititi i zakonski definirati prava i obveze korisnika pomorskog dobra i to nije sporno. Tada, a i danas, još je uvijek ostalo dosta neriješenih problema, posebno u slučajevima kada je brojnim tvrtkama tijekom procesa privatizacije pomorsko dobro u pretvorbi ušlo u temeljni kapital, a da ne spominjemo činjenicu da država posljednjih trideset godina nije uspjela u ozbiljnom postotku ni upisati pomorsko dobro u zemljišne knjige. Povijesno korištenje pomorskog dobra, neuređenost zemljišnih knjiga, tradicionalno korištenje i gradnja objekata na pomorskom dobru su i danas neka od neriješenih pitanja gdje smo kao država definitivno zakazali. Dodjeljivanje koncesija za izgradnju luke nautičkog turizma se odvija u nekoliko koraka koje ću pokušati pojednostavniti. Regionalna i lokalna uprava u svojim prostornim planovima i razvojnim strategijama definira da se na pojedinom dijelu obale želi i dopušta izgraditi luka nautičkog turizma, odnosno marina. Raspisuje se natječaj te se javljaju zainteresirane tvrtke koje izrađuju i prilažu studiju opravdanosti investicije i opravdanosti ulaganja. Studija se trenutno bazira na roku trajanja, odnosno na godinama na koje se koncesija daje te se temeljem feasibility studije procjenjuju budući prihodi, rashodi i određuje se mogući iznos koncesijske naknade (fiksni i varijabilni) koji će plaćati budući koncesionar. Pobjeđujete na natječaju, započinjete investiciju koja je ogromna, izgrađujete svu potrebnu infrastrukturu i suprastrukturu, radite paralelno marketinški plan i polako počinjete „puniti“ marinu korisnicima, obučavate zaposlenike u raznim segmentima djelatnosti koje marina pruža (ugostiteljstvo, servisi, trgovine, manipulacija plovilima, dizalice…). Marina započinje svoj životni ciklus. Nekoliko godina je potrebno da se popune kapaciteti do te mjere da se početna ogromna investicija počne vraćati predviđenom dinamikom. Naravno, ako je sve u redu s vašim prvotnim procjenama. Za cijelo to vrijeme vi kao vlasnik marine uredno podmirujete koncesijsku naknadu. Nakon nekog vremena tržišni trendovi pokazuju da klijenti radije biraju marinu koja ima dodatne sadržaje poput bazena, beach bara, noćnog kluba, trgovina visokokvalitetnom robom, molova koji su popločeni drvetom umjesto PVC deckingom i slično. Naravno, vi ste kao vlasnik prisiljeni pratiti trendove i stalno ulagati u ponudu marine kako biste održali konkurentnost i zadržali svoje klijente. Pritom razvijate i projekte ulaganja koji nisu bili predviđeni prvotnom studijom koju ste izradili prije 15 ili 20 godina. Donose se novi zakoni u smislu pojačane brige o zaštiti okoliša, propisi nalažu da morate instalirati moderne i skupe sustave pročišćavanja otpadnih voda s plovila, pranja plovila i slično. Pa opet investirate, svjesni da možda sve te investicije nećete uspjeti amortizirati do kraja isteka koncesije. Ovo su ukratko sažeti najbitniji trenuci u životnom vijeku djelovanja jedne marine. No vaša koncesija ima ograničeni vijek trajanja. I evo što se sada, po postojećem zakonu, događa: vaš koncesijski ugovor istječe za četiri mjeseca i država raspisuje natječaj za dodjelu koncesije istovjetan onome kakav je raspisan prije 30 godina, na koji ste se i vi javili i na kojem ste dobili koncesiju da izgradite marinu kao „greenfield“ investiciju na neuređenom dijelu obale. Na tom natječaju, osim vas, javi se i drugi ponuđač koji ponudi nekoliko eura višu fiksnu ili varijabilnu koncesijsku naknadu od vas. I vi kao dotadašnji vlasnik koncesije izgubite na natječaju, a koncesiju dobiva vaš konkurent. Vi, vaša tvrtka i vaši zaposlenici, ostajete doslovno na cesti. Nakon 30 godina rada, truda, ulaganja, inventivnosti, domišljatosti, bez mrlje na svom poslovnom putu, „pakujete kofere“ i bez borbe prepuštate uhodani posao nekome drugom. A on dolazi na gotovo, preuzima već izgrađenu, uhodanu marinu i bez uloženog centa nastavlja vaš posao. Grupacija marina pri HGK je stoga, uvažavajući činjenicu slobode tržišta, zašite fer tržišnog natjecanja i neograničavanja slobode javljanja svakoj zainteresiranoj tvrtki da se javi na takav natječaj, Ministarstvu uputila niz prijedloga kojima bi se ovaj apsurdni trenutak korigirao. I to korigirao u pravnom, ekonomskom, moralnom, pa ako želite i političkom smislu. Mišljenja smo da se zbog državne kratkovidnosti i neznanja, dugogodišnji trud bilo kojeg menadžmenta naših marina ne može i ne smije tako olako predati za lagodni nastavak poslovanja bilo kome. Smatramo da tome treba pristupiti na isti način kao kod procjene i kupovine tvrtki, odnosno da treba načiniti „due diligence“ poslovanja postojeće marine i u skladu s time smo složili naših osam stavaka u Članku 64. radnog materijala tog zakona u kojima predlažemo pravično rješenje ovog problema.

‘Koncesionari ne žele više ulagati zbog neizvjesnosti što će biti ako ne pobijede na natječaju, a država ih putem novog zakona ne štiti i ne osigurava im da kao dosadašnji koncesionari dobiju barem financijsku nadoknadu’, ističe Sean Lisjak. FOTO: Srecko Niketic/PIXSELL

NAVIGARE: Udruženje je nakon provedene javne rasprave poslalo Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture primjedbe na postojeći zakon. U tim ste primjedbama, za koje kažete da ih je ukupno osam, iznijeli i prijedloge za rješenje problema produljenja postojećih koncesija vlasnicima marina. Što je ukratko izneseno u tim primjedbama?

Na posljednjim sastancima radne skupine vodili smo vrlo žustre razgovore i rasprave, prvenstveno s predstavnikom Ministarstva financija Krešimirom Dragićem te s državnim tajnikom u Ministarstvu mora, prometa i infrastrukture Josipom Bilaverom. Uspjeli smo argumentima doći do njihove suglasnosti da ti prijedlozi ostanu u materijalu koji će ići na Vladu, potom i na e-savjetovanje i u Sabor na prvo čitanje. Ukratko, u njima predlažemo na koje se načine novi koncesionar treba zakonom obavezati da prijašnjem koncesionaru, koji je uložio značajna sredstva u izgradnju i održavanje marine te njezino osuvremenjavanje kroz godine poslovanja, nadoknadi sva neamortizirana ulaganja, očekivanu redovnu dobit u razdoblju od tri godine te procijenjenu vrijednost „goodwill“ imovine koncesionara iz njegova postojećeg ugovora. Također smo predložili i da Ministarstvo donese pravilnik o kriterijima za utvrđenje vrijednosti naknade koncesionara iz postojećeg ugovora. I te je primjedbe ministar prihvatio i potvrdio nam da će biti unesene u konačni prijedlog Zakona o pomorskom dobru.

NAVIGARE: No u saborskoj raspravi na drugom čitanju u veljači ove godine te su primjedbe misteriozno nestale. Kako je to moguće i jeste li od MMPI-ja dobili objašnjenje što se dogodilo s vašim primjedbama?

Točno tako. I ministar Butković i državni tajnik Bilaver dali su nam punu podršku u našim prijedlozima. I ne moram ni objašnjavati koliko smo bili šokirani kad smo shvatili da su naši prijedlozi uklonjeni ne samo u prijedlogu Zakona koji je stigao u Sabor na drugo čitanje, nego i iz materijala koji je upućen u e-savjetovanje. Opetovano smo nekoliko puta preko potpredsjednika i predsjednika HGK tražili objašnjenje Ministarstva, točnije od ministra Butkovića i državnog tajnika Bilavera, no nismo dobili nikakav odgovor. Potpuni tajac i tišina.

NAVIGARE: Od Ministarstva mora zatražili ste da se vaši prijedlozi, ali i rješenja koja su predložena u prijedlogu zakona, pošalju na očitovanje nadležnim tijelima Europske komisije, točnije Sekretarijatu za pravna pitanja. Državni tajnik Bilaver je preuzeo obavezu da to učini. Je li to izvršeno?

Dogovorili smo se da će Ministarstvo naše zahtjeve uputiti u EK u Bruxelles radi provjere pravne usklađenosti predloženih odredbi zakona, ali i naših prijedloga za rješenje problema s direktivama EK koje govore o toj tematici. Osim toga, putem kolega iz EBI-ja (European boat Industry) i kolega iz ICOMIA-ja (International Council Of Marine Industry Association, svjetskog udruženja marina) poslali smo pisma podrške našim ministarstvima u kojima smo im predočili podatke koji govore upravo o činjenici da zbog toga sve marine pri kraju koncesijskog razdoblja usporavaju investicije i da zbog toga pada konkurentnost i kvaliteta usluge. No iako je državni tajnik Bilaver preuzeo tu obavezu i obećao da će kompletnu dokumentaciju poslati u Bruxelles, opravdano sumnjamo da je to doista i učinio. Jer kad smo u nekoliko navrata putem dopisa tražili da nam da povratnu informaciju što je odgovoreno iz Bruxellesa i kako EK procjenjuje predložene zakonske odredbe i naše prijedloge, ni na jedan od tih zahtjeva i dopisa nikada nismo dobili odgovor.

‘Imenom i prezimenom navest ćemo krivce koji opstruiraju prihvaćanje naših prijedloga kojima bi vlasnici marina zaštitili svoja dosadašnja ulaganja’

NAVIGARE: Ima li već naznaka usporavanja investicija u obnovu i rekonstrukciju postojećih marina, odnosno odustaju li vlasnici marina od započetih ili planiranih projekata? Koliko je takvih primjera?

Na žalost ima, naravno. Nekoliko marina u sustavu ACI-ja i nekoliko privatnih kompanija odustaju od daljnjih ulaganja dok se ovo ne riješi. Koncesionari ne žele više ulagati zbog neizvjesnosti što će biti ako ne pobijede na natječaju, a država ih putem novog zakona ne štiti i ne osigurava im da kao dosadašnji koncesionari dobiju barem financijsku nadoknadu u iznosu vrijednosti tvrtke na tržištu, neamortiziranog ostatka vrijednosti, nekoliko godišnjih EBITDA i slično. Radnike, naravno, nitko – osim naših prijedloga u novom zakonu – u toj situaciji i ne spominje. Počnimo konačno razlikovati natječaje za izgradnju nove marine na neizgrađenoj obali od prodaje u bescjenje dugogodišnjeg biznisa s punim kapacitetima, sa svojim rejtingom na tržištu, kvalitetnom radnom snagom, sposobnim menadžmentom koji radi u nekoj lokalnog sredini, poštuje običaje, tradiciju i navike lokalnog stanovništva i koji društveno odgovornim ponašanjem i smjerom održivog kapitalizma daje svoj doprinos i vraća dio novostvorene dodatne vrijednosti brendu lokacije u kojoj djeluje.

NAVIGARE: Početkom ove godine prošlo je i drugo čitanje prijedloga tog zakona. Što se trenutno događa i ima li novih momenata i pomaka u cijeloj toj priči?

Apsolutno ništa se ne događa. Odnosno, mi nemamo saznanja o tome. Nemamo nikakvih povratnih informacija unatoč brojnim dopisima i požurnicama. Neobjašnjivo je da se državna administracija i predlagatelj zakona odnosi tako ignorantski prema jednoj bitnoj temi. Uvijek je slatko kititi se tuđim perjem i isticati uspjehe turističke sezone, a u isto vrijeme u pozadini imati toliko bezobrazluka da se ne odgovori na službene upite oko nama egzistencijalno važnih pitanja. Sama činjenica da niti predsjednik HGK nema dovoljno autoriteta da mu iz Ministarstva barem pristojno odgovore u primjerenom roku dovoljno govori.

NAVIGARE: Znači, nemate nikakav kontakt s predstavnicima Ministarstva mora, prometa i infrastrukture i uopće ne razgovarate dalje o načinu rješavanja spornih odredbi?

Ne. Nemamo sugovornika, nitko ne odgovara na naše upite.

‘Po sadašnjem zakonu, novi koncesionar dolazi na gotovo, preuzima već izgrađenu, uhodanu marinu i bez uloženog centa nastavlja naš posao’

NAVIGARE: Prema podacima Državnog zavoda za statistiku s kraja travnja ove godine, nautički je sektor u prošloj godini ostvario 145 milijuna eura prihoda, a 70 posto toga iznosa, odnosno više od 100 milijuna eura, ostvareno je od najma vezova u marinama. Ima li vaša Grupacija procjenu kako će na nastavak razvoja nautičkog turizma utjecati novi Zakon o pomorskom dobru izglasa li se u postojećem obliku, bez vaših primjedbi?

Hrvatska nautička “industrija” marina je 2022. prvi put u povijesti prešla granicu prihoda od “bivših” milijardu kuna. Za usporedbu, 2005. ukupni prihod naših marina je bio na razini od 370 milijuna kuna. Međutim, to je samo i isključivo čisti i mjerljivi prihod naših marina. U njemu nije sadržan prihod svih privrednih subjekata, tvrtki, obrta koji rade unutar marina temeljem ugovora o poslovnoj suradnji, potkoncesija i ostaloga. U tim podacima ne vidimo i doprinos čarter segmenta koji se kreće od 650 do 700 milijuna eura. Ako sve to uzmemo u košaru doprinosa nautičkog turizma u našoj državnoj blagajni, naše su procjene da se taj iznos kreće od 1,2 do 1,5 milijardi eura, a to je oko 10 posto ukupnog turističkog prihoda u Hrvatskoj na godišnjem nivou. U više smo se navrata pred ministricom turizma Nikolinom Brnjac i predstavnicima Državnog zavoda za statistiku zalagali da se napravi takav multiplikativni izračun, ali očito nitko osim nas nije za to zainteresiran. Mi kao strukovna udruga za to nemamo resurse, logističku snagu ni zakonsku podlogu.

NAVIGARE: Što ako Ministarstvo odbije riješiti problem koncesija na vama prihvatljiv način? Postoji li neki „plan B“ na koji Grupacija računa kako bi vlasnici marina zaštitili svoja dosadašnja ulaganja i koji je to plan?

Radimo i radit ćemo konstantni pritisak u medijskom prostoru, u svakom nastupu oko teme nautičkog turizma bit će fokus upravo na ovome. Tražit ćemo odgovornost svakoga tko bez argumenata odbije ovakve korektne, poštene i ekonomski opravdane izmjene i trudit ćemo se imenom i prezimenom navesti sve dionike koji to opstruiraju, kao glavne krivce koji će jadranski nautički know-how praktički besplatno servirati raznim investicijskim fondovima, špekulativnom kapitalu i sličnim budućim sudionicima na natječajima za koncesije. Već sada imamo pritužbe naših kolega iz Grupacije čartera koje upozoravaju da pojedine marine čiji su vlasnici upravo fondovi koji nemaju tradicijsko uporište i potreban senzibilitet u nautici, neprimjereno podižu cijene ugrožavajući poslovanje drugih subjekata unutar marine, i to rade ciljano samo zbog „pumpanja“ EBITDA marže radi daljnje prodaje. Smatram da u mnogim sferama djelovanja naših političkih „decision makera“ vladaju nekompetentnost, neznanje, kratkovidnost i prevladava samo kratkoročno pumpanje vlastitog političkog rejtinga i borba za ostanak na vrhu poluga moći odlučivanja. Onoga trenutka kada netko od političara koje plaćamo da donose teške odluke to i napravi, može početi vjerovati u svoju reinkarnaciju, barem gledano iz kuta proizvodnje, privrede i turizma iz kojih im se stvaraju sredstva za njihove plaće. I za kraj jer je jezik ulice jedino što koliko-toliko dopire do našeg političkog establišmenta, Grupacija marina počinje razmišljati i o takvim akcijama, ali u našim marinama i na moru, a ne na ulici.