SANADER JE OD PRODAJE EROTSKIH FOTOGRAFIJA Startu mogao zaraditi 2500 eura, a ne bogatstvo

NACIONAL OTKRIVA kako je izgledao dolazak mladog Ive Sanadera u Start i kako se vrlo lako može dokazati da je on na suđenju za Fimi mediju lagao da je u Austriji zaradio više od dva milijuna eura u današnjem novcu

Nacional je dubinski istražio koliko je doista Ivo Sanader mogao zaraditi od svojih poslovnih aktivnosti dok je osamdesetih godina živio u Austriji te precizno rekonstruirao da je prije nekoliko dana posrnuli bivši hrvatski premijer, iznoseći svoju obranu na suđenju zbog afere Fimi media, sasvim sigurno lagao.

Sanader je na suđenju, među ostalim, izjavio: “U tvrtki Wapag zaradio sam 475.000 eura, u KCBS-u milijun eura, u agenciji Mayer press 600.000 eura, u svojoj konzalting tvrtki 150.000 eura, u radu s medijima 45.000 eura, a u marketinškoj tvrtki AWS 65.000 eura. Radeći s austrijskim skijaškim savezom zaradio sam 10.000 eura, u studentskoj upravi i redakciji studentskih novina iz Innsbrucka 20.000 eura, od predavanja vjeronauka 65.000 eura, a u radu s fotografom Ivom Pervanom 15.000 eura. Supruga je u svojoj tvrtki Art konzalting zaradila 240.000 eura.“

Govoreći o zaradi u Austriji, Sanader je naglasio da je sudski vještak napravio nekoliko propusta prilikom procjenjivanja njegove imovine. Tvrdi da vještak nije uzeo u obzir njegove poslove u Austriji, ali ni ono što je zaradio u Hrvatskoj prije odlaska u inozemstvo, niti zaradu njegovog punca, supruge i njegova oca koji je 30 godina radio u Njemačkoj. Dodao je i kako novac na blokiranim računima njegovih kćeri potječe od darivanja prilikom njihovih krštenja i krizmi. Teška je neistina da je u tvrtki Wapag zaradio 475.000 eura, a u KCBS-u milijun eura. Nacional je to detaljno rekonstruirao još prije punih trinaest godina i plasirao to otkriće na naslovnoj stranici u vrijeme njegove najveće političke snage.

Prijesna je laž i da je samo od agencije Meyer Press Sanader zaradio 600 tisuća eura. I to zato što bi najveći dio te zarade trebao potjecati od njegove suradnje s magazinom Start. To naprosto nije bilo moguće. Evo i zašto.

Magazin Start počeo je izlaziti 1969. godine, a prvo je bio zamišljen kao magazin za automobiliste pa otuda potječe njegov naziv. Bio je dvotjednik, izlazio je svaka dva tjedna, odnosno dva puta mjesečno. Bilo je to doba nagle ekspanzije automobilizma u Jugoslaviji, kada je veliki broj ljudi kupovao svoje prve automobile pa se vodstvu izdavačke kuće Vjesnik činilo da bi takav magazin mogao imati prođu, ali tomu nije bilo tako. Budući da je naklada bila slaba odlučeno je da se promijeni koncepcija i list je pretvoren u erotski magazin pomalo senzacionalističkog karaktera. Na naslovnoj stranici objavljivana je obavezno neka naga ljepotica, a i u listu je bilo mnogo erotskog sadržaja. No ni to nije davalo tiražnog rezultata.

Stoga je promijenjen glavni urednik i uređivanje lista preuzeo je iskusni novinar Sead Saračević, vrsni reporter koji je do tada bio urednik vanjskopolitičke rubrike visokonakladnog tjednika Vjesnika u srijedu. On je bio čovjek koji je poznavao jako mnogo ljudi iz raznih društvenih sfera, osobito mnogo iz kulture i odlučio je potpuno promijeniti novinu te je pretvoriti u list za sofisticiraniju, intelektualniju publiku. Stoga je promijenio ekipu redakcije, okupivši oko sebe mlađe ljude, a stranice lista otvorio je ljudima iz raznih sfera života, sveučilišnim profesorima, umjetnicima, privrednicima. List se počeo baviti društvenim temama, fenomenima modernog doba, objavljivao je velike intervjue s vodećim domaćim i svjetskim ličnostima te ekskluzivne reportaže iz raznih dijelova svijeta. Saračević je time preporodio magazin kojem je počela rasti naklada, ali i ugled i utjecaj. Izbacio je iz lista sve ranije banalnosti i šund, ali je jednu stvar ostavio.

Prema procjenI ljudi koji su radili u Startu, Sanader nije dobio više od današnje vrijednosti 10 eura po fotografiji. To znači da je cijela zarada Meyer Pressa od Starta iznosila oko 5000 eura, a on je dobio tek proviziju

Bila je to naga ljepotica na naslovnoj stranici, čije su dodatne fotografije objavljivane na središnjim stranicama magazina te je jedna velika slika bila objavljivana na tzv. duplerici, na središnje dvije zajedničke stranice. Cijeli taj prilog imao je pet stranica, a u sklopu njega bilo bi objavljeno šest do osam nagih fotografija. To je bio najčešće jedini seksi prilog u magazinu s izuzetkom seksi karikatura koje su se objavljivale na zadnjim stranicama magazina. Start je imao 80 stranica, od čega ih je 28 bilo u boji, a ostale su bile crno-bijele i slabije kvalitete papira. Kada je Saračević 1980. napustio glavnouredničko mjesto, Start je bio jedan od najnakladnijih i najuglednijih listova Vjesnikove kuće. Njega je naslijedio vrlo uspješno Mladen Pleše koji je sljedećih godina još povećao nakladu pa je ona u jednom razdoblju premašila čak 200.000 primjeraka.

I on je ostavio nagu ljepoticu na naslovnoj stranici i na duplerici, ali je ipak nešto promijenio. Sve prethodne godine Start je mahom objavljivao fotografije nagih djevojaka koje je dobivao preko fotografskih agencija ili bi presnimavao snimke iz stranih erotskih magazina. U to vrijeme Vjesnik je bio moćna izdavačka kuća, izdavala je tri dnevna lista, desetak tjednika i dosta drugih izdanja te je imao 6000 zaposlenih. Imala je ugovore s vodećim svjetskim fotografskim agencijama od kojih je dobivala najrazličitije fotografske materijale, pa i snimke nagih ljepotica. U to doba europskim tržištem dominirale su velike pariške agencije Magnum, Gamma, Sygma, Sipa, a Vjesnik je imao ugovore sa svima njima, osim sa Sygmom. Tada još nije bilo interneta i elektronskog prijenosa materijala pa su ti materijali dolazili običnom poštom u velikim kuvertama, u kojima su bile crno-bijele fotografije ili dijapozitivi, slajdovi. Materijali tih svjetskih agencija u Vjesnikovim izdanjima nisu se puno koristili iz jednog bizarnog razloga.

U to vrijeme nije bilo u Jugoslaviji ozbiljnije kontrole autorskih prava stranih agencija i fotografa. Jedino je američki Playboy štitio svoja prava i imao odvjetnika koji je pazio da se Playboyeve fotografije ne objavljuju u Jugoslaviji. Svi ovdašnji mediji slobodno bi presnimavali i tako preuzimali bilo kakve fotografije iz stranih listova, ako bi im se činile zanimljivim, pa je i Start znao besplatno preuzimati katkad slike nagih ljepotica iz tadašnjih vodećih europskih erotskih magazina kao što su bili Playmen, Lui ili Man Only. I zbog toga urednici Vjesnikovih izdanja nisu ni imali većih potreba za inozemnim fotografskim materijalima.

Budući da su gole ljepotice u Startu predstavljale sasvim mali, ali vrlo vidljiv dio sadržaja, urednici su ipak tom relativno rutinskom i prilično monotonom novinskom sadržaju željeli dodati nečeg zanimljivog, a jedino što je čitatelje malo više zaintrigiralo bilo je kada bi se objavile fotografije neke “domaće cure”. Tako su osamdesetih godina češće bile objavljivane fotografije koje je snimao hrvatski fotograf u Milanu Čedo Komljenović, a i drugi domaći fotografi. Tada su objavljene i Komljenovićeve fotografije nage Slavice Radić, kasnije supruge vlasnika Formule 1 Bernieja Ecclestonea, buduće vrhunske manekenke Slovenke Bernarde Marovt i pjevačice Moni Kovačić. Kako takvih materijala nije bilo mnogo, urednici bi se potom vratili rutinskom objavljivanju agencijskih konfekcijskih fotografija.

Početkom 1985. godine u redakciji Starta pojavio se 30-godišnji mladić noseći veliku torbu. Bio je to Splićanin na studiju u Austriji koji je rekao da on ima nekih kontakata s jednom fotografskom agencijom iz Salzburga te da redakciji Starta može ponuditi neke njene slajdove nagih djevojaka. Bio je to Ivo Sanader kojeg su neki od mlađih zaposlenika Starta poznavali iz Splita. Spomenuo je da je ime te agencije Meyer Press, no za nju nitko u redakciji, pa ni oni najbolji poznavatelji europskog novinarstva, do tada nisu čuli. Iz torbe izvadio je desetak-dvadesetak setova slajdova koji su se tada prenosili u posebnim plastičnim vrećicama te ih predočio urednicima. Urednici su ih pregledali. Bile su to materijali kakve su dobivali i od pariških agencija, ali su bili ponešto drukčije snimani pa su im se činili zanimljivom mogućnošću da njima razbiju monotoniju i rutinu u toj vrsti priloga na svojim stranicama. Izabrali su desetak setova slajdova i dogovorili sa Sanaderom da opet eventualno dođe kad će imati nekih novih slika.

Suradnja sanadera i starta trajala je od 1985. do 1987. godine, a njegovi materijali objavljeni su u 23 broja Starta. Neke fotografije objavio je i u Erotici, ali nije mogao objaviti u više od 30 brojeva

Prve fotografije Meyer Pressa koje je Sanader u svojoj torbi donio u redakciju Starta objavljene su u magazinu u broju 420 koji je izašao 23. veljače 1985., a potom su naredni materijali objavljivani neredovito i u nekim narednim brojevima. Kada je prva tranša slajdova potrošena, Sanader je krajem proljeća došao ponovno u redakciju s novom tranšom. Tako je tijekom 1985. godine Start u 13 od svojih 26 brojeva, koliko ih je taj dvotjednik imao godišnje, objavio fotografije koje je donio Sanader.

Sanader bi se najavio telefonom svakih nekoliko mjeseci da će ponovno doći, a ti telefonski pozivi u redakciji izazivali bi veliko uzbuđenje jer se jedna od tajnica redakcije zaljubila u njega te se posebno uređivala i frizirala prije svakog njegova dolaska. No ti su dolasci bili rijetki, možda bi s tom svojom torbom došao dva-tri puta godišnje. Tijekom 1986. suradnja je oslabila jer je Start objavio samo pet njegovih priloga, dijelom i stoga što je tada pao interes za golu ljepoticu koja je u studenome 1986. pomaknuta s duplerice na kraj lista. I novinsku kuću Vjesnik sredinom osamdesetih godina pogodila je kriza pa je Vjesnik prestao uvoziti kvalitetni patinirani novinski papir iz inozemstva te su se i ilustrirani magazini tiskali na lošem domaćem papiru pa su i slike nagih ljepotica izgledale prilično jadno, nimalo glamurozno. Tijekom 1987. Start je objavio također samo pet Sanaderovih ljepotica, a te godine je suradnja prestala. Posljednja ljepotica Meyer Pressa u Startu objavljena je 17. listopada 1987.

U te dvije i pol godine objavljeno je samo 23 priloga Meyer Pressa, ukupno oko 200 fotografija. Njegovi su materijali objavljeni 1985. u Startu broj 420, 421, 422, 423, 425, 426, 427, 429, 435, 437, 438, 440 i 442. Tijekom 1986. ti su prilozi objavljeni u brojevima 444, 445, 449, 450 i 463, a tijekom 1987. u brojevima 477, 481, 485, 486 i 489. Da je to malo govori podatak kako je Start u svakom broju objavljivao preko stotinu različitih kolornih i crno-bijelih fotografija pa ih je u te dvije i pol godine objavio preko 6000. Druge materijale drukčijeg sadržaja Meyer Pressa osim ovih golih djevojaka Sanader u redakciju Starta nije donosio.

On je osim Startu iste materijale nudio još jednom Vjesnikovu izdanju koji je objavljivao erotske sadržaje. Bio je to mjesečnik Erotika koji je pokrenut 1985., glavni urednik u to vrijeme bio je Milivoj Pašiček, a također je povremeno koristio neke njegove fotografske materijale, ali u manjem obimu nego Start jer je rjeđe izlazio.

Milivoj Pašiček je mnogo godina kasnije, kao svjedok obrane na suđenju Sanaderu zbog afere Fimi Media, tvrdio da je Sanader bio značajni suradnik njegova mjesečnika. No i tu tvrdnju treba staviti u stvarni kontekst. U dvije i pol godine koliko je Sanader nosio materijale u kuću Vjesnik izašlo je 30 brojeva Erotike. Kao i u slučaju Starta to nije bio magazin koji se cijeli tiskao u boji, nego je riječ bila o dva segmenta, većem segmentu od crno-bijelih stranica na običnom novinskim papiru, gdje su se objavljivali tekstovi, te manjem segmentu kolornih stranica. Nije tu bilo mnogo prostora za plasiranje Sanaderovih slajdova golih djevojaka u boji pa ako ih je bilo u svakom broju, to je ukupno tridesetak priloga. Erotika je izdavala i manji broj izvanrednih posebnih izdanja. Pašiček tvrdi da je Sanader nudio i neke druge materijale, ilustrativne, ali i tekstovne, pa se od njega uzimao i stanoviti broj takvih materijala. Pažljivom analizom objavljenih brojeva Erotike mogao bi se ustanoviti točan broj Sanaderovih materijala tamo objavljenih, ali taj broj se sigurno može svesti tek na više desetina, sigurno manje od stotinu. Pašiček Sanadera iz onog doba opisuje kao sofisticiranog, elegantnog poslovnog čovjeka, sjećanja ljudi iz Starta su sasvim drukčija. Oni ga se sjećaju kao simpatičnog, ljepuškastog uobičajeno jednostavno odjevenog mladca koji si je tek popravljao studentski budžet kao dostavljač erotskih dijapozitiva.

Početkom 1985. godine u redakciji Starta pojavio se 30-godišnji mladić noseći veliku torbu. Bio je to Ivo Sanader koji je studirao u Austriji i imao nekih kontakata s jednom fotografskom agencijom iz Salzburga

Sanader tvrdi da se obogatio radom kod Meyer Pressa pa pritom posebno spominje prodaju materijala Startu, ali to teško da je moguće od 200 fotografija Meyer Pressa koje je Start objavio. To nisu bili nikakvi ekskluzivni materijali, nego agencijska konfekcija tek nešto malo drukčija od one francuske kakvu je Start dobivao od pariških agencija kojima je Vjesnik za sve materijale plaćao 3000 dolara godišnje.

Ono što je Sanader nudio, jer je toga bilo u izobilju iz drugih izvora, sigurno se nije osobito plaćalo, prema nekim procjenama ljudi koji su tada radili u Startu, u današnjem novcu ne više od 200 eura po jednom setu dijapozitiva, dakle ne više 10 eura po fotografiji. To znači da je cijela zarada Meyer Pressa od poslovanja sa Startom iznosila oko 5000 eura. Od toga je najveći dio novca išao agenciji, dok je akviziter Sanader dobio vjerojatno uobičajenu maržu od 20 posto. Ako je i dobivao visokih 50 posto, to znači da je u te dvije i pol godine kako je s torbom dolazio u redakciju Starta zaradio najviše 2500 današnjih eura.

Lijepo za jednog siromašnog studenta da si malo popravi džeparac, ali nedovoljno i za jednu sobu u velebnoj vili koju danas posjeduje u zagrebačkoj Kozarčevoj ulici, a za koju tvrdi da ju je kupio i novcem od Starta. Možda je 2500 eura stvarno uložio u tu kuću, ali je pitanje odakle mu ostali novac. I ono što je zaradio u Erotici nije bilo mnogo više. U najboljem slučaju zajedno Start i Erotika te još neka Vjesnikova izdanja bliska Erotici objavili su u tih dvije i pol godine, koliko je Sanader hodočastio sa svojom torbom u Vjesnik, ukupno oko stotinu njegovih materijala.

On tvrdi da je od te suradnje u te dvije i pol godine zaradio 600.000 eura, što bi značilo da je Vjesnik svaki pojedini prilog platio 6000 eura. To je suluda tvrdnja.


REZIME SANADEROVIH AUSTRIJSKIH POSLOVA: Dvije propale tvrtke ugašene pod sumnjivim okolnostima

Nacional je još 2007. godine, u vrijeme dok je Ivo Sanader bio na vrhuncu svoje moći i još uvijek na čvrstoj poziciji premijera, propitivao porijeklo njegova bogatstva. Sanader je za sebe i tada tvrdio da je bio uspješan poslovni čovjek u Austriji, ali Nacional je došao do podataka kako to ne odgovara istini. Sanader je u Austriji bio suvlasnik dviju tvrtki s minimalnim početnim kapitalom, od kojih je jedna ugašena 1992., odnosno za manje od tri godine od osnivanja, a druga 2001.

Prva firma zvala se KCBS Bau-und Planungs-gessellschaft m.b.H., osnovana je 28. studenoga 1989., a likvidirana već 27. ožujka 1992., i to prema sudskoj presudi “zbog nedostatka imovine”. Naziv druge tvrtke bio je WAPAGG-Handelsweren-Vertriebs-Gessellschaft m.b.H., ona je osnovana 23. svibnja 1986., a ugašena 31. kolovoza 2001.

Ivo Sanader prvi put je otišao u Austriju 1978., neposredno nakon vjenčanja sa suprugom Mirjanom. Mladi bračni par živio je u Innsbrucku, gdje su pohađali tamošnje sveučilište, na kojemu je Sanader diplomirao 1982. godine. U tom periodu živjeli su skromno, a bivši premijer honorarno je povremeno izvještavao za Sportske novosti, da bi potom počeo suradnju s agencijom Hansa Meyera. Poslije završetka studija bračni par se vratio u Split, a prvi posao Ivo Sanader dobio je u marketinškom odjelu Dalmacijaturista. Vrlo brzo je prešao u izdavačko poduzeće Logos, gdje je 1988. dobio otkaz pa se vratio u Austriju. U Innsbrucku je zadržao neka poznanstva o čemu svjedoči podatak kako je tvrtka WAPAGG osnovana 1986., dvadesetak mjeseci prije njegova povratka u Austriju. Tada počinje trogodišnje, vrlo nejasno razdoblje u Sanaderovoj austrijskoj karijeri. Premda je često izjavljivao da je bio vlasnik i osnivač dvaju uspješnih poduzeća, to je priča koja nema uporište. Ni u jednoj od ove dvije tvrtke Ivo Sanader nije imao glavnu ulogu, drugoosnovani KCBS zatvoren je poslije 2,5 godine i to pod sumnjivim okolnostima, dok je u WAPAGG-u njegov nadređeni ortak bio Michael Passer, austrijski biznismen umiješan u poslovni skandal o kojem se raspravljalo i u parlamentu u Beču.

Michael Passer bio je bankrotirani poduzetnik, a neko vrijeme i dogradonačelnik Innsbrucka koji je zbog sumnji da je vjerovnike jedne od svojih tvrtki oštetio za 60 milijuna šilinga bio i pod pravosudnom istragom. Riječ je o podacima iz registra Trgovačkog suda u Austriji, u kojem su sortirane informacije o svim poslovnim transakcijama u toj državi. Ugledni austrijski biznismeni koji su vidjeli sudske ispise, tvrdili su da je sve ukazivalo kako se ne radi o tvrtkama koje su ostvarivale veliku dobit. Glavni argument bio im je iznimno nizak temeljni kapital od 500.000 šilinga, odnosno oko 36.000 eura. Sanader je u WAPAGG-u imao 20 posto, odnosno nešto više od 7000 eura, dok je u KCBS-u bio suvlasnik u 60 posto.

Prva Sanaderova firma zvala se KCBS Bau-und Planungs-gessellschaft m.b.H., osnovana je 28. studenoga 1989., a likvidirana već 27. ožujka 1992., i to ‘zbog nedostatka imovine’

Uzme li se u obzir da su u tih 60 posto još bili i Josef Baumann i Franc Šušteršič, može se pretpostaviti kako njegov kapital i ovdje nije premašivao desetak tisuća eura. Kada se zna da su obje tvrtke bile likvidirane, postaje jasno da se teško može govoriti o velikoj poslovnoj karijeri koju je bivši premijer ostvario dok je živio u Austriji. Dokumenti pokazuju kako je Sanader 1989. u Innsbrucku sudjelovao u osnivanju tvrtke KCBS d.o.o. za građevinarstvo i planiranje. Kao poslovođe navedeni su bili Josef Baumann, Ivica Sanader i Franc Šušteršič koji je bio predstavnik mariborske tvrtke Konstruktor. Šušteršič se 2007. u razgovoru za Nacional prisjetio poznanstva sa Sanaderom i Baumannom, kao i okolnosti njihova poslovnog odnosa. Radilo se o izgradnji zgrade sa 68 stanova uz granicu sa Švicarskom, pri čemu je Konstruktor osigurao radnike i mehanizaciju, Baumann je bio organizator posla, a Sanader neka vrsta poslovođe. Objekti su izgrađeni, radnici su primili plaće, međutim Šušteršič je rekao da je KCBS ugašen pod sumnjivim okolnostima. Jozef Baumann je dobio posao izgradnje hotela u Turskoj i više ga nije zanimao nastavak radova u Austriji i firma je prestala s radom. Ivo Sanader tada također više nije živio u Austriji.

U međuvremenu je u Tirolu osnovao ogranak HDZ-a i 1991. ga je vladajuća stranka postavila za intendanta Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu. Za to vrijeme, Slovenci su u dva navrata tražili sazivanje skupštine KCBS-a, međutim nijednom se nisu pojavili ni Baumann ni Sanader. Naposljetku nije izrađena poslovna bilanca, zbog čega je Konstruktor ostao bez dijela opreme koju su dopremili na gradilište, a ostali dio su vratili uz dosta teškoća. Ove navode potvrđivao je i dokument Trgovačkog suda u kojem piše kako je Pokrajinski sud u Innsbrucku ugasio KCBS zbog nedostatka imovine. No Franc Šušterič rekao je da su unatoč tome svi radnici bili isplaćeni.

Podjednako bizarna bila je i priča o tvrtki WAPAGG koja je prvo poduzeće čiji je suvlasnik bio Sanader, a ugašena je tek 2001. Austrijski poduzetnik koji je godinama poznavao Ivu Sanadera, rekao je 2007. za Nacional da je njegova tvrtka u Innsbrucku bila smještena u samo jednoj sobi koja se nalazila u zgradi u vlasništvu Michaela Passera. Službeni naziv glasio je WAPAGG d.o.o. za distribuciju trgovačke robe, a tvrtka je bila registrirana pri Pokrajinskom sudu u Innsbrucku s datumom 23. svibnja 1986. Poslovođe WAPAGG-a bili su Michael Passer i Günther Walser, a kao ortaci u vlasništvu uz Passera i Walsera bili su navedeni Wilhelm Grissemann i dr. Ivica Sanader. Temeljni kapital iznosio je 500.000 šilinga, od čega je Sanader uložio 100.000 odnosno dvadeset posto. Poduzeće je djelovalo do 28. kolovoza 2001., kada je podnesen prijedlog za gašenje WAPAGG-a.

Najintrigantnija osoba u Sanaderovoj poslovnoj prošlosti upravo je Michael Passer. U prošlosti se bavio i politikom i dogurao da drugog po važnosti dužnosnika u Innsbrucku, međutim nakon poslovnog bankrota i optužbi da je odgovoran za financijske dubioze vjerovnika svoje kompanije, sasvim se povukao iz javnog života. U tada kratkom razgovoru za Nacional 2007. potvrdio je veze s hrvatskim premijerom, ali izbjegavao je govoriti o njihovim zajedničkim poslovima.

Komentiraj