Nova premijera zagrebačkog Gradskog kazališta Komedija bit će tekst ‘’Zapetljani interesi’’ za koji je autor Jacinto Benavente y Martinez 1922. dobio Nobelovu nagradu za književnost. U režiji Aleksandra Švabića 20. travnja premijerno će se ovaj tekst postaviti u stilu talijanske commedie dell arte. Radnju vode dvojica glavnih muških likova, lutalice i probisvijeti Leandro i Crispin koji, iskorištavajući brojne mane mondenog društva kao što su pokondirenost, lažni moral i prijetvornost, uspijevaju Leandru priskrbiti željenu ljepoticu, a obojici prijeko potreban novac. U predstavi igra i Roko Sikavica, 30-godišnji splitski glumac kojemu je ovo prva predstava u, od 1. siječnja ove godine, njegovu novom matičnom kazalištu.

NACIONAL: U zagrebačkom Gradskom kazalištu Komedija 20. travnja će se premijerno izvesti predstava ‘’Zapetljani interesi’’ u režiji Aleksandra Švabića. To je prva predstava koju radite u svome matičnom kazalištu. Koga igrate i što je fokus?

Da, ovo je prva moja predstava u Komediji u čijem procesu sudjelujem od početka, uskočio sam u ulogu Papundeka u ‘’Velome mistu’’. Zaista je riječ o zapetljanim interesima nekolicine likova. Oni dolaze iz različitih socijalnih okolina, jasno se vidi tko što radi i za čiji interes, a vidi se i na što su sve ljudi primorani činiti, kako dolaze do ciljeva i u kojem se trenutku ukidaju njihova moralna načela. U ovom komadu utjelovit ću umjetnika Harlekina. S obzirom na recentne događaje, jako je aktualna tema. Proces je bio lijep i ugodan.

NACIONAL: Tko je harlekin u vašoj viziji?

Harlekin je umjetnik, samostalni umjetnik koji živi za svoju umjetnost, ali je ne može ispoljiti jer je gladan. I to je aktualno, nažalost. I onda sa svojim najboljim prijateljem Kapetanom, bivšim vojnikom, pristaje na neke stvari na koje inače sigurno ne bi pristao, ali je naprosto na to primoran. Da ne otkrivam previše, počinje svoju umjetnosti koristiti u loše svrhe. Tu se događa njegov moralni pad, ali sve završi pobjedom ljubavi.

NACIONAL: Jeste li razmišljali, tijekom pripreme uloge, o tome što bi bilo da ste vi dovedeni u situaciju da i vi umjetnost u nekom trenutku počnete koristiti u loše svrhe?

Naravno da jesam, težim uvijek opravdati lice koje zastupam, staviti se u njegove cipele. Opravdanja za postupke lica često tražim u sebi i u ljudima koji me okružuju.

NACIONAL: Bili ste u poziciji samostalnog umjetnika. Postoji li mogućnost za moralni pad u svijetu nezavisne scene?

Moralni pad je generalno moguć u društvu, uvijek vreba negdje iz prikrajka, bez obzira na to je li riječ o nezavisnoj sceni ili institucionalnoj. Gladan kao Harlekin nisam bio, na sreću posla sam uvijek imao. Ali vjerujem da je nekim kolegama, koji nisu imali takvu sreću, zaista jako teško. Ne bih ulazio u njihove moralne odluke, ali znam da se nose s jako teškim stvarima i pritiskom života, odluci hoće li ganjati svoj san ili će ići za nekim drugim poslom. Prilika na nezavisnoj sceni je jako malo, u Zagrebu je ta scena još i aktivna, u ostatku Hrvatske nije. Isto tako, puno je akademija koje ‘’izbacuju’’ puno glumaca i drugih umjetnika, a tržišta za to nažalost nema.

NACIONAL: Vi ste početkom ove godine primljeni u ansambl Komedije, kako se osjećate? Što danas za glumca znači biti član ansambla? Daje li vam to slobodu zbog materijalne neopterećenosti ili je to, s druge strane, ograničavanje kreativnosti jer moraš prihvatiti svaku ulogu?

Još nisam svjestan da sam zaposlen, ono što mogu reći da je ekipa u Komediji sjajna. Razlog zbog kojeg sam pristao ući u ansambl jest iskustvo rada na sceni. Institucionalna kazališta su jedina prilika gdje možete kontinuirano raditi na ulogama. Ne birate ih, ali to nije razlog ograničavanja. Svakom glumcu koji stvari gleda tako nije mjesto u ansamblu, trebao bi biti pošten pa izaći iz ansambla i dati priliku nekome tko jedva čeka ući u ansambl. Dok god budem imao želje, potrebe i nagona, ostat ću u ansamblu i truditi se, davati sve od sebe. Kad to nestane, sigurno ću potražiti sreću negdje drugdje.

NACIONAL: I ovaj tekst govori o mnogim društvenim problemima – pokondirenost, lažni moral i prijetvornost. Društvenim problemima bavi se i predstava ‘’55 kvadrata’’ HNK u Splitu koja je prije dvije godine dobila Nagradu hrvatskog glumišta, u kojoj igrate. Predstava je jako tražena, rasprodane su sve izvedbe. Koliko kazalište može i treba govoriti o takvim temama, o stambenom pitanju, mladima, socijalnim statusima, siromaštvu? Koliko to vama znači da možete ukazati na takve pojave?

Ta je predstava imala specifičan put. Najprije, tu je izvrstan tekst Ivane Vuković koji se naslonio na tekst Jurice Pavičića, o pošastima koje su u kratko vrijeme zadesile Split – požar, prljava voda, rast cijena nekretnina i smetište Karepovac. U tekstu je Ivana ‘’ugurala’’ tri generacije u 55 kvadrata i učinila ih, iako su iz jedne obitelji, neprijateljima jer sami ne mogu vladati svojim životom, već to rade vanjske okolnosti. Kad je predstava izašla, nismo imali posjećenost i da nije bilo NHG-a vjerojatno bi bila ugašena. Nakon što je dobila medijski ‘’spotlight’’, svaka izvedba je rasprodana. Moj 16-godišnji nećak – koji je po godinama blizak s mojom ulogom dečka kojeg preuzme okolina i koji ne vidi cilj osim brze zarade – i njegova generacija prepoznali su se u tom liku, ali i u predstavi. Ti mladi ljudi, mnogi, vraćaju se i gledaju predstavu tri i više puta. To je ogroman uspjeh jer lako je privući stalnu publiku. To da smo mi u kazalište doveli mladu publiku kojoj takav oblik zabave nije u fokusu, to je najljepši dio mog posla.

NACIONAL: Koliko je vama važno igrati u predstavama kojima se šalje snažna poruka?

Nema ničeg ljepšeg od toga. Onda ti kao pojedinac osjetiš da si nešto, barem malo, promijenio u svojoj okolini, nagnao si dvije ili tri osobe da dođu u kazalište, razmisle o viđenom, prepoznaju sebe. To je velika stvar, veliki poticaj za mene kao umjetnika, da se nastavim baviti ovim poslom.

NACIONAL: U kazalištu ste dosad najmanje radili, ali veliko iskustvo imate u filmovima i serijama. Je li to bilo ciljano?

U srednjoj školi sam išao na audiciju za snimanje telenovele ‘’Ruža vjetrova’’, nakon toga sam snimao kratki film, pa upisao Akademiju i na studiju sudjelovao u vježbama s Odsjekom režije. Tako su me valjda i drugi prepoznali, jedno je išlo za drugim. Sve je sigurno počelo tom serijom prije fakulteta, ali sam nastavio s tim.

NACIONAL: Zašto ste se baš glumom željeli baviti? Rekli ste da je vaše glumačko iskustvo krenulo u srednjoj školi, ali je li oduvijek ta želja bila u vama?

Ja sam od šeste godine u tome, otac me upisao u radionice Gradskog kazališta mladih i nisam od toga nikad odustao, dakle polazio sam te radionice sve do 18. godine. To mi je bilo prekrasno druženje s novim ljudima, zezancija, rad na temama koje su nas zanimale, tako da sam ja cijeli život bio u glumi i nisam bio siguran hoću li se time baviti u životu. Uostalom, pohađao sam matematičku gimnaziju pa je bilo logičnije da se okrenem prirodnim znanostima. Međutim, tih devet mjeseci na setu ‘’Ruže vjetrova’’ bilo je presudno i ipak sam se odlučio za glumu. Shvatio sam da me to ispunjava i da u tome uživam, otišao na prijamni, prvi put nisam prošao, pokušao drugi put i prošao sam. Htio sam i promijeniti sredinu, da se osamostalim.

Roko Sikavica iz Splita je došao na studij u zagreb, na akademiju dramske umjetnosti. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako gledate na splitsku kulturnu scenu danas? Čini mi se da je posljednjih godina zaista sve procvjetalo.

Moram reći da se napokon sve promijenilo nabolje, o splitskom se kazalištu priča, šuška, komentira, ljudi iz svih sfera društva znaju što se događa u splitskim kazalištima. Ne znam kako je došlo do toga, je li riječ o marketingu i PR-u, ili kvaliteti predstava, ili ljudima, ali čuje se da se priča o predstavama. Zbilja se čovjek osjeća dobro kad tako nešto čuje. Split je rasadnik talenata i drago mi je da je napokon to valorizirao.

NACIONAL: Kako se osjećate kad shvatite da se publici sviđa to što radite, da reagira pozitivno?

To je kao surfanje. Ako krene dobar val i vi ga zajašite, onda samo jašete i ljudi sve bolje reagiraju na to. Ako padnete ispod tog vala, krećete u ponor iz kojeg se teško vraćate. Primjerice, počeo sam trenirati tenis i shvatio sam koliko sam mentalno loš, kad krenem gubiti teško mi je iz toga se izvući kao i kad vodim pa se opustim.

NACIONAL: Kako se to odražava na vaš glumački posao?

Mislio sam da nemam problem s tim, ali shvatio sam da imam. Počeo sam raditi na tome, a to će biti dobro ne samo za mene privatno, nego i za mene na sceni. Jer kad pogriješite na sceni, morate smoći snage izvaditi se iz te situacije i krenuti dalje, pa da postanete još bolji i jači.

NACIONAL: U glumi takve situacije nisu rijetke.

Nisu, ima ih. Događaju se stalno. U komediji, ako vam se dogodi da se publika ne smije na određenu foru na koju se inače publika smije, padnete u neki ponor iz kojeg se treba iščupati. Stoga to iskustvo s tenisom mi je baš pomoglo.

NACIONAL: Ne razmišlja publika o tome što sve glumac proživljava na sceni.

Ne ide se za tim. Kao što se ni ja ne pitam kako je nekom sportašu, osim kad krenu, primjerice, penali pa razmišljaš o tome kako je sad tom igraču kojeg gleda nekoliko desetaka tisuća ljudi na stadionu ili milijuni na televiziji. Onda se pitaš kako čovjek može biti tako hladan i smiren. Ili u tenisu, pa Đoković ima mentalnu snagu koja je izvan ovog svijeta. A mentalna snaga se može trenirati tako da ulažete u sebe. Što sportaš postaje bolji u svom sportu, to je njegova mentalna snaga jača. Tako je i s glumom.

NACIONAL: Ovisi li jačina mentalne snage o karakteru osobe ili se to, primjerice kod glumaca, uči na akademiji?

Nisam ništa o mentalnoj snazi čuo na Akademiji, moram sam do zaključka o tome doći sam. Ima glumaca koji su tehničari i onih koji rade instinktivno, na različite načine dolaze do jednako dobrog rezultata. Stvar je pojedinca kako će se nositi s time i kako će raditi na sebi. Glumački posao je krasan jer si uvijek na početku, svaka uloga je početak, svaka izvedba je početak, uvijek je prisutna neizvjesnost oko toga hoćeš li biti dobar, kako će te prihvatiti.

NACIONAL: Učite li iz svake predstave, svakog lika? Što ste od Harlekina naučili?

Učim, valjda. Teško je reći, ponekad ono naučeno može biti kočnica za nešto novo. Definitivno je ovaj projekt drugačiji nego ostali u kojima sam sudjelovao. Zahtijeva neku vrstu stilizirane izvedbe prema kojoj sam imao otpor, ali što smo išli dalje u procesu, počeo sam se više opuštati i mogu reći da sada u njoj uživam.

NACIONAL: Predstavu režira Aleksandar Švabić, mladi ali etablirani redatelj. Sve je više mladih u kazalištima i umjetnosti općenito, napokon im se dala prilika. Kako gledate na tu novu generaciju, posebno redatelja, koji su ušli u kazališta?

Da, zanimljivo je to što se sada događa, mnogo je mladih umjetnika došlo. A ta rupa o kojoj govorite je neobična, treba vidjeti što se radilo da je došlo do toga da se na Akademiji dramske umjetnosti ne prijavljuje dovoljan broj budućih redatelja. Na Odsjeku za režiju može studirati troje ili četvero studenata, a nekih se godina javilo samo tri kandidata, a statistički naravno teško mogu svi biti izvrsni za taj posao pa se jednostavno nije nitko upisao. Ja sam imao sreću da sam radio s Marinom Pejnović i Hrvojem Korbarom, a sada s Aleksandrom Švabićem, sve su to sjajni umjetnici koji dovode neko potpuno drugačije viđenje radne etike, jako su obzirni jer shvaćaju da i oni u svaki novi proces kreću iz početka, ne postavljaju se svisoka. To je proces tijekom kojeg se stvara povjerenje. Ako vam neki redatelj kaže kako treba igrati Shakespearea, a vi mislite suprotno, teško da će se iz tog procesa nešto stvoriti.

NACIONAL: Kad su filmovi u pitanju, govori se o HAVC-u, pa se počelo govoriti i o promjeni zakona. Što vi mislite o toj instituciji?

Sredstva za dugometražne filmove su nešto uvećana, ali tim povećanjem samo su nadomjestili minus koji je donijela inflacija, tako da velike promjene u financiranju nema. Dolaskom stranih produkcija i projekata u Hrvatsku dogodio se disbalans između domaćih i inozemnih honorara. Na domaćem projektu nikada nećete dobiti honorar kao na stranom i naravno da će većina ljudi raditi za strance, što je razumljivo. Teško je onda naći ljude, događa se i da autorski tim odustane od honorara, kako bi mogli zatvoriti financijsku konstrukciju i u konačnici snimiti film. Mislim da mi u Hrvatskoj imamo izvrsne mlade redatelje, vidjeli smo da je čak nekoliko debitanata posljednjih godina prikazalo svoje filmove po festivalima A kategorije, ali su svi oni autorskog glasa. Uz njih i njihov rad hrvatskoj filmskoj industriji nedostaje filmova koji će biti snimani za publiku. Kad uspijemo pronaći neki ključ za uspjeh komercijalnog filma koji će dovesti publiku u kina, kao što su to napravili u Srbiji recentnih godina, imat ćemo i više novca za filmove koji se žele snimiti.

NACIONAL: Kako je to gledati se na ekranu?

Nemam problem s tim, volim se pogledati. Ali moram pogledati film prije nego što ga pogleda publika, da nema iznenađenja. Primjerice, kad smo s filmom ‘’Stric’’ bili na festivalu u Karlovym Varyma, nisam htio film ranije pogledati i bio sam u šoku. Nisam danima mogao sebi doći zato što gledaš sve osim radnju filma, gledaš što je ostalo, što je ispalo u montaži, kako to sve na kraju izgleda. Ne volim takva iznenađenja, posebno ne na festivalu takve važnosti. Jer zbog tog početnog šoka gledam samo sebe i kako sam ja to napravio, pa ne mogu vidjeti širu sliku. Shvatio sam nakon prve snimljene sapunice da je gledanje sebe izvrsna škola. Moraš sebe pogledati da bi mogao rasti, da možeš ispraviti što nije dobro, trebaju postojati samoanaliza i samokritika.

NACIONAL: A zašto volite glumu?

Ne znam, to ne mogu racionalizirati. Ali znam kakav mi osjećaj proizvede svaki put kad sudjelujem u nekom projektu. To je nekakav unutarnji nemir, obuzme me neka toplina, o tom sam osjećaju ovisan. Sretan sam s tim, koliko god je ponekad teško.