REPER SHAHIN NAJAFI: ‘Iranskim mulama religija je paravan za prostituciju’

Objavljeno u Nacionalu br. 864, 2012-06-05

Zbog pjesme ‘Naghi’ u kojoj kritizira političko stanje u Iranu glazbeniku prijete smrću i i život mu je ucijenjen na 100.000 dolara: ekskluzivno govori o strahu od fetve, tajnom egzilu u Njemačkoj i budućem aktivizmu

Jedan od najpoznatijih iranskih underground muzičara, rapper Shahin Najafi, navukao je na sebe bijes tvrdolinijaša koji traže njegovu smrt, zbog čega “iranski Eminem” već tjednima živi u Njemačkoj na tajnoj lokaciji i pod policijskom zaštitom i daje intervjue telefonom i e-mailom, pa smo tako s njim razgovarali i za Nacional. Nakon što je početkom svibnja na internetu objavljena njegova pjesma “Naghi”, u kojoj kritizira političko i socijalno stanje u Iranu, protiv Shahina Najafija, koji od 2005. godine živi u Kölnu, izdano je nekoliko vjerskih pravorijeka, nakon čega su uslijedile prijetnje smrću, a na internetu je njegov život ucijenjen na 100.000 dolara. Jedan od najpoznatijih glazbenika iranske underground scene, rođen 1980. godine, poznat je od ranije po kritici političkog stanja u zemlji pa je u pjesmama napadao teokraciju, siromaštvo, seksizam ili cenzuru. Zbog svega se našao na udaru vlasti i zabranjeno mu je i nastupanje, pa je konačno 2005. otišao u njemački egzil, no njegova se glazba u Iranu i dalje sluša, kupljena na crno ili skinuta s interneta.

U SPORNOJ PJESMI Najafi vodi fiktivni dijalog sa šijitskim imamom Ali al-Hadijem, poznatim i kao Ali an-Naqi, koji je živio u 9. stoljeću i deseti je od dvanaestorice imama koje šijiti dvanaestnici smatraju nasljednicima proroka Muhameda. Najafi imama u pjesmi poziva da se vrati na ovaj svijet i promijeni stanje u Iranu. Osim stihova, muslimanske vjerske vođe uvrijedila je i slika koja prati pjesmu na You Tubeu, a na kojoj se vidi kupola džamije stilizirana u dojku, s čijeg vrha vijori zastava u duginim bojama. Prvi je pravorijek o Najafiju izdao 92-godišnji ajatolah Safi-Golpajgani krajem travnja, koji je na pitanje kako treba reagirati na sve češće provokacije i uvrede na račun imama u internetu, rekao: “Ako netko vrijeđa ili se ruga imamu, to je bogohuljenje i Bog zna što je činiti”. Njegova se izjava nije odnosila na konkretnu osobu, ali je dobila na težini čim su je početkom svibnja iranski tisak i novinska agencija Fars stavili u vezu sa Shahinom Najafijem i protumačili kao smrtnu presudu, sličnu onoj kakva je 1989. godine izdana protiv autora “Sotonskih stihova” Salmana Rushdieja.

Treba ipak naglasiti da je ta fetva bila drugačija utoliko što ju je izrekao sam ajatolah Homeini i u njoj poimence naveo Rushdieja i pozvao muslimane na njegovo ubojstvo. Ipak, prva fetva u Najafijevom slučaju bila je tek početak, uslijedilo je još izjava, među njima i ona tvrdolinijaškog ajatolaha Nasera Makarema Shirasija, koji je muzičara optužio za apostaziju, odnosno otpadništvo od vjere, što se može shvatiti kao razlog za smrtnu kaznu. Iako se dakle ne radi o direktnom pozivu vjerskih vođa na ubojstvo Shahina Najafija, već o uputi danoj na konkretno pitanje, “izjave uglednih vođa imaju veliku težinu pa je za pretpostaviti da će biti fanatika koji neće prezati od zločina, premda se ne radi o formalnoj smrtnoj presudi,” rekao je njemački stručnjak za Islam Mathias Rohe u tjedniku Spiegel. Pogotovo zabrinjava to što se protiv Najafija u internetu na više stranica vodi prava hajka – na Facebooku se slučajem bavi tridesetak grupa, od onih koje rappera podržavaju, pa do onih s naslovima poput “Killing Najafi”.

JEDAN OD NAJAFIJEVIH prijatelja, njemački filmski redatelj iranskog porijekla Ali Samadi Ahadi, smatra da je ova fetva “politički organizirana i provedena” i naglašava da iranske vlasti pravorijeke vjerskih vođa “već desetljećima koriste u političke svrhe”, među ostalim i kao legitimaciju progona nepoželjnih umjetnika, što se događa i u Najafijevom slučaju. “Prva fetva uopće nije bila izrečena u vezi sa spornom pjesmom, velikom ajatolahu je postavljeno pitanje, što je uobičajena praksa kod šijita i to potpuno izvan konteksta pjesme, s kojom su je kasnije povezali politički tvrdolinijaši i tako je nastala prijetnja”, rekao je Ali Samadi u intervjuu postaji WDR.

Kako se vaš život promijenio od početka svibnja?

– Prve dane od objavljivanja osjećao sam nešto između straha i neizvjesnosti kako će izgledati budućnost, pokušavao sam naći neki put da se snađem u novoj situaciji. U međuvremenu sam taj put pronašao, a to je jednostavno dalje raditi, ponovo pisati i praviti muziku. Ali, naravno, moj privatni život je strašno ograničen.

Imate li konkretne informacije o mogućoj prijetnji po vaš život u Njemačkoj?

– U Njemačkoj dobivam prijetnje e-mailom, preko komentara na You- Tubeu ili poruka na Facebooku.

Kakve su bile reakcije u vašem okruženju u Kölnu?

– U mojoj obitelji i među prijateljima i poznanicima bilo je svakakvih reakcija, od straha do podrške. Prije dva tjedna pred njemačkim veleposlanstvom u Teheranu održane su demonstracije protiv vas.

Kako reagira vaša publika u Iranu? Je li ta tema uopće prisutna u javnosti?

– Od svojih fanova i mnogih drugih mladih ljudi uglavnom sam dobio podršku. Ali, naravno, bilo je i kritike. Ali, tako to mora biti. Kad vas samo hvale, onda to znači da nešto nije u redu s onim što radite.

Žalite li što ste objavili pjesmu “Naghi”?

– Niti sekunde.

Što se njome izrazili i zašto je shvaćena kao uvreda? Kako se može interpretirati naslovnica?

– Zašto su se određena gospoda osjetila uvrijeđena, to njih treba pitati jer u ovoj pjesmi nema nikakvog vrijeđanja. Slika na naslovnici je aluzija na takozvani privremeni brak kakav se prakticira u iranskim džamijama. Ondje se žene “udaju” na nekoliko sati, muškarac ima pravo takav brak prekinuti kad želi, a žena ne. A iranski mule na tome još zarađuju i novac. Dakle, religija se zapravo zloupotrebljava za prostituciju.

Zašto ste napustili Iran?

– Nakon mog zadnjeg koncerta zbog jedne sam pjesme osuđen na tri godine zatvora i stotinu udaraca bičem. Zbog toga sam napustio zemlju. Osim toga, u Iranu nisam više mogao slobodno raditi kao glazbenik.

Vaš rad se bavi situacijom u Iranu. Kako vidite vlastitu ulogu umjetnika u egzilu?

– Ovdje imam mogućnost u slobodi raditi kao muzičar. Dakle, i kao umjetnik se osjećam obaveznim u svojoj glazbi i tekstovima govoriti u problemima u Iranu. Mladim ljudima u Iranu pokušavam dati hrabrosti, reći im da ne izgube nadu u bolju budućnost.

Zašto ste se odlučili za Njemačku?

– U mladosti sam čitao dosta njemačke književnosti i njemačke filozofe, rano sam se zanimao i za njemačke kompozitore. Dakle, kulturna povezanost je već postojala. Osim toga, u Njemačkoj živi dosta Iranaca u egzilu, pa se prvih mjeseci ne osjećate tako strano.

Što očekujete od njemačkih vlasti?

– Očekujem da ću u sigurnosti moći raditi kao muzičar. Javno je na solidarnost s vama pozvao Guenter Wallraff, ali upada u oči tišina javnosti oko vašeg slučaja, očekivani val solidarnosti je izostao.

U jednom ste intervjuu rekli da vam nedostaje podrška njemačkih kolega umjetnika i glazbenika. Što očekujete od njih?

– Ne očekujem ništa. Ali, morao bi ipak u javnosti početi dijalog o tome kako se u jednoj slobodnoj i demokratskoj zemlji u ovakvoj jednoj situaciji može zaštititi sloboda mišljenja i izražavanja. Ne smije se tek tako prihvatiti da nekakvi ajatolasi koji se nalaze tisućama kilometara daleko izdaju smrtne presude protiv ljudi koji ovdje žive, jer su u nekoj svojoj pjesmi izgovorili imamovo ime.

Hoćete li u svojim pjesmama zadržati kritički stav?

– U svakom slučaju. U budućnosti ću jednostavno dalje raditi svoj posao. I to još jače i još hrabrije.

Komentiraj

Source:Iva Krtalić