Najnagrađivaniji hrvatski filmski redatelj otkriva kako ove jeseni s Antom Tomićem kreće s novim filmskim projektom prema motivima romana Miroslava Krleže ‘Na rubu pameti’, a govori i o pokušaju hrvatskih intelektualaca da na sastanku s Tuđmanom spriječe pobunu Srba

S Rajkom Grlićem, 75-godišnjim najnagrađivanijem hrvatskim filmskim redateljem, razgovarali smo u povodu obilježavanja 100. godišnjice rođenja njegova oca Danka Grlića, sveučilišnog profesora filozofije koji je nekoć, do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća, djelovao u okviru takozvane praxis filozofije. Tada je u Zagrebu izlazio i časopis Praxis, a osnovana je i Korčulanska ljetna škola pa je Hrvatska bila važna adresa za filozofiju na svjetskoj razini. Rajko Grlić, koji je za svoje filmove dobio 36 međunarodnih nagrada, otkrio je Nacionalu da ove jeseni s književnikom Antom Tomićem kao koscenaristom kreće s novim filmskim projektom prema motivima romana Miroslava Krleže „Na rubu pameti“. Grlić je objavio i knjigu „Neispričane priče“, a u intervjuu se osvrnuo i na jedan susret hrvatskih intelektualaca s predsjednikom Franjom Tuđmanom krajem osamdesetih godina, kada su pokušavali zaustaviti dolazeći rat, a onda posve krivo i netočno bili obilježeni kao „delegacija Srba“. Rajko Grlić završio je filmsku akademiju u Pragu, a kao pripadnik tzv. praške škole od 1974. godine snimio je 11 dugometražnih filmova. To su „Kud puklo da puklo“, „Bravo, maestro“, „Samo jednom se ljubi“, „U raljama života“, „Za sreću je potrebno troje“, „That Summer of White Roses“, „Čaruga“, „Josephine“, „Karaula“, „Neka ostane među nama“ i „Ustav Republike Hrvatske“, koji je u Montrealu dobio Grand Prix Amerike uz novčanu nagradu od 100.000 dolara. Danas Grlić predaje filmsku režiju u SAD-u, u američkoj državi Ohio.

NACIONAL: Nedavno je održan simpozij o praksisovcima u povodu 100. godišnjice rođenja Milana Kangrge i vašeg oca Danka Grlića, filozofa i sveučilišnog profesora. Što znate o Praxisu kao časopisu zabranjenom partijskim dekretom 1974. godine?

Znam puno. Kao klinac sam tome na neki način bio i svjedok. Sjedio sam sa strane dok bi u naš dom, stan mojih roditelja u Vrbanićevoj ulici, između Zvonimirove i Branimirove, dolazili praksisovci u namjeri da osnuju taj časopis. Dolazili su poznati sveučilišni profesori s Filozofskog fakulteta: Gajo Petrović, Milan Kangrga, Branko Bošnjak, Danilo Pejović, Ivan Kuvačić… Pamtim ih vrlo dobro. Odrastao sam uz njih. Hodao sam s njima po Samoborskom gorju, po Plešivici, skoro svake nedjelje. Na kraju sam počeo i studirati kod njih, ali sam brzo pobjegao u Prag. Bilo je nemoguće imati za profesore ljude koje znaš gotovo od rođenja. Prvi ispit imao sam iz Etike kod Kangrge. Tri mjeseca sam učio kao lud, znao Aristotelovu „Nikomahovu etiku“ gotovo napamet i onda kada sam došao na ispit i otvorio vrata, Kangrga me dočekao riječima: „Rajac, bok. Idemo na gemišta“….