Samo nekoliko sati prije svoje smrti, 27. veljače ove godine, ruski oporbeni političar Boris Njemcov oštro je kritizirao predsjednika Vladimira Putina, a posebno je osudio Putinovu politiku prema Ukrajini. “Najvažniji uzrok krize bio je početak Putinove besmislene agresivne politike rata protiv Ukrajine, koja je za našu zemlju i za mnoge građane smrtonosna”, rekao je Njemcov u razgovoru za radijsku postaju Echo Moskwy (Moskovski eho) koja je poznata po kritičkom stajalištu prema vladajućem režimu. Bio je to posljednji intervju Borisa Njemcova u kojem je jasno naglasio da je “dokazana” nazočnost ruskih postrojbi na istoku Ukrajine. Njemcov je najavio da će sve dokaze iznijeti u posebnom izvještaju “Putin. Rat”, koji nikada nije završio jer je nekoliko sati kasnije ubijen na moskovskim ulicama. Njegovi bliski suradnici smatraju da je upravo taj izvještaj jedan od glavnih razloga njegova ubojstva te su odlučili završiti posao koji je Njemcov započeo. Tako je sredinom svibnja izvještaj “Putin. Rat” objavljen na ruskom jeziku, a prije nekoliko dana u Washingtonu je predstavljena i verzija na engleskom jeziku.

Njemcov i njegovi suradnici u izvještaju su iznijeli dokaze da je više od 200 pripadnika ruske vojske poginulo u borbama na istoku Ukrajine, a ta procjena broja ubijenih ruskih vojnika je jedan od najbitnijih podataka istraživanja o ruskoj upletenosti u sukob u Ukrajini, u kojem se tvrdi da je barem 150 ruskih vojnika ubijeno tijekom ukrajinske ofenzive u kolovozu prošle godine. Dodatnih 70 vojnika, uključujući 17 padobranaca iz grada Ivanova, navodno je ubijeno tijekom borbi za grad Debalceve tijekom siječnja i veljače ove godine. Ilja Jašin, politički kolega Borisa Njemcova koji je zaslužan za realizaciju projekta, izvještaj je nazvao “djelom istinskih domoljuba koji se protive izolacijskoj politici Vladimira Putina”. Jašin je u Washingtonu istaknuo da su za sve ključne pobjede separatista protiv ukrajinske vojske, zaslužne ruske vojne jedinice, a ponovio je i tvrdnju da je Njemcov ubijen upravo zbog osjetljivih informacija oko ruske upletenosti u sukob u Ukrajini koje je prikupio. Njemcov je, prije nego što je ubijen, zastupao stajalište da je Putinova politika prema istoku Ukrajine odgovorna za tešku gospodarsku krizu u Rusiji. “Da bi se zemlja dovela u red i prevladala kriza, nužne su stvarne političke reforme”, isticao je Njemcov, a u svom istraživanju iznio je podatak da je Putin obiteljima ubijenih vojnika tijekom prošle godine isplatio oko dva milijuna rublji, što je oko 265.000 kuna, u zamjenu za potpisivanje ugovora o šutnji o okolnostima smrti vojnika. S druge strane, obiteljima poginulih ove godine obećana je slična kompenzacija, ali je nisu dobili.

Prema tvrdnjama iz izvještaja, ruski vojnici prisiljeni su službeno napustiti rusku vojsku prije nego što ih se pošalje u Ukrajinu. Ruske vlasti tako pokušavaju prikriti sudjelovanje ruske vojske u Ukrajini. Jedan dio istraživanja posvećen je i novcu koji je potrošen na rat u Ukrajini i zbrinjavanje izbjeglica. Naime, procjenjuje se da je više od 53 milijarde rublji, oko sedam milijardi kuna, potrošeno na sam sukob, dok je dodatnih 80 milijardi rublji potrošeno na izbjeglice iz istočne Ukrajine. Ilja Jašin je prilikom predstavljanja izvještaja u Washingtonu rekao da su suradnici Borisa Njemcova bili izloženi velikom pritisku ruskih vlasti koje su učinile sve ne bi li spriječile objavljivanje tog dokumenta. Jašin je čak izjavio da je jedan njegov suradnik naglo obolio prije nego što je trebao krenuti za Washington te da sumnja da je otrovan kako bi se spriječilo njegovo pojavljivanje na predstavljanju izvještaja u SAD-u.

Zanimljivo je i da je samo nekoliko dana nakon što je izvještaj “Putin. Rat” objavljen na ruskom jeziku, Vladimir Putin donio poseban zakon po kojem se vojnom tajnom proglašavaju smrt i ranjavanje svakog ruskog vojnika. U praksi to znači da novinari, političari ili nevladine udruge nemaju pravo tražiti informacije o mrtvim i ranjenim vojnicima, a ako do takvih informacija i dođu, svako objavljivanje takvih podataka smatralo bi se kršenjem zakona i osoba koja bi te podatke objavila, mogla bi završiti u zatvoru. Za ruske oporbene političare taj zakon je jasan dokaz da Putin želi sakriti istinu o ulozi ruske vojske u istočnoj Ukrajini te da ne bira sredstva u borbi protiv onih koji tu istinu žele predstaviti svjetskoj javnosti. Ilja Jašin tvrdi da su motivi ruskog predsjednika za takvo ponašanje vrlo jednostavni: moć i novac. “Putin želi vladati kao Staljin, a živjeti kao moderni ruski oligarsi poput Romana Abramoviča. Putinova popularnost je zbog loše ekonomske situacije u Rusiji bilježila veliki pad, a nakon što je počeo sukob u Ukrajini, naglo je porasla. To je jedan od razloga zbog kojih Putinu odgovara ovakvo stanje u Ukrajini”, rekao je Jašin u Washingtonu.

U nastavku donosimo dio izvještaja “Putin. Rat”, koji govori o ruskoj ulozi u sukobima na istoku Ukrajine.

“Nije bilo i nema ruskih vojnih postrojbi i vojnih obučavatelja u jugoistočnoj Ukrajini. Amerikanci lažu. Nikad se nismo upleli u destabilizaciju Ukrajine”, izjavio je ruski predsjednik Putin u razgovoru za privatnu francusku televiziju TF1 4. srpnja 2014. Dmitrij Pješkov, njegov tajnik za odnose s medijima, govoreći 31. ožujka 2015. za okruglim stolom u TASS-u (ruskoj informativnoj agenciji), ustvrdio je, pak, da ruska vlada “rezolutno poriče” prisutnost ruskih snaga u zoni ukrajinskih sukoba. Kako god bilo, riječi ruskih dužnosnika protuslove brojnim svjedočenjima o prisutnosti vojnika i oficira ruske vojske u istočnom dijelu suverene Ukrajine. Prvo takvo svjedočenje datira iz ljeta 2014. godine.

Počevši od lipnja 2014., oružane snage Ukrajine poduzele su plodonosnu i zamašnu ofenzivu protiv separatističkih položaja. Ukrajinci su uspjeli osloboditi brojne gradove u Donbasu, uključujući Slavjansk i Kramatorsk, pa čak i opkoliti Donjeck, apsolutno presjekavši njegove komunikacije s Luganskom. Područja samoproglašene “Donjecke narodne republike” (DNR) i jednako samoproglašene “Luganske narodne republike” (LNR) bila su reducirana za tri četvrtine (ostalo je, dakle, jedva 25 posto prvotno samoproglašenih “teritorija”) nakon zamaha borbenih akcija. Održavanje ofenzivne dinamike dovelo je ukrajinske oružane snage nadomak glavnoga cilja: ponovne uspostave nadzora nad državnom granicom. Ali 19. i 20. kolovoza iste godine na fronti je nastupio preokret i ukrajinska ofenziva, s jasnom svrhom obnove okrnjenoga integriteta međunarodno priznate države Ukrajine, naprasno je prekinuta.

To je omogućeno masivnim pojačanjem koje je prispjelo s teritorija susjedne Ruske Federacije, koje je obuhvaćalo i vojnu opremu i regularne vojne postrojbe. Na “žarištima” što su nicala duž rusko-ukrajinske granice, i ukrajinska i ruska vojska pretrpjele su goleme gubitke. Dokaz ruske vojne intervencije jesu izjave vođa separatista, kao i svjedočenja prikupljena u područjima sukoba.

Aleksandar Zaharčenko, “premijer” samoproglašenoga DNR-a, izjavio je da pojačanje iz Rusije ima presudnu ulogu u kontraofenzivi: “Bilo je 150 oklopnih postrojbi u borbenom djelovanju, unutar njih 30 tenkova, a ostatak su bila oklopna borbena vozila pješaštva i oklopni transporteri, kao i 1200 ljudi koji su tijekom prethodnih četiriju mjeseci bili iščeznuli iz istočne Ukrajine i vojno se obučavali na teritoriju Ruske Federacije.” Zaharčenko je istaknuo: “Oni su ovamo ubačeni u najkritičnijem trenutku.”

Presudnu ulogu pojačanja koja su dospjela s ruskoga teritorija, u intervjuu za novine Zavtra potvrdio je i bivši “ministar DNR-a” Igor Girkin (zvani Strelkov). Premještanje fronte, a posebice razmještaj prema Mariupolju, bilo je postignuto, njegovim riječima, “uglavnom uz pomoć vojnika koji su bili na dopustu, kao i uz pomoć kojekakvih milicija što su im bile podvrgnute”. Drugim riječima, ruski vojni kadrovi pristigli su na ukrajinski teritorij pod oružjem, a službeno su bili “na dopustu”. Aleksandar Zaharčenko potvrdio je priče o ruskim vojnicima i časnicima koji su se za vrijeme “dopusta” borili u istočnoj Ukrajini. “Mnogo je vojnika stiglo iz Rusije, vojnika koji svoj dopust radije koriste za borbu sa svojom braćom u Donbasu, nego za odmor u nekom ljetovalištu”, rekao je Zaharčenko na radiju Rossiya-24. Pričom o vojnicima na dopustu bavio se i Kanal 1, u čijem je programu 9. rujna 2014. objavljena priča o sprovodu padobranca Anatolija Travkina koji je ubijen u Ukrajini. “Prije mjesec dana otišao je u Donbas, bez ikakve najave svojim prijateljima. Njegov zapovjednik naglasio je da je Anatolij uzeo dopust kako bi otputovao u ratnu zonu”, rekao je voditelj Kanala 1. Važno je napomenuti da je pripadnicima vojske koji imaju ugovor s Ruskim vojnim snagama, strogo zabranjeno da tijekom dopusta sudjeluju u ratnim operacijama. Vojnici zadržavaju svoj status dok su na dopustu, a kako bi im dopust uopće i bio dozvoljen, vojnici u zahtjevu moraju navesti točno mjesto u kojem će provesti dopust. Ako će dopust provesti izvan zemlje, vojnici moraju dobiti dozvolu od ministra obrane, zapovjednika i sigurnosne službe FSB (prema zapovijedi Ministarstva obrane od 31. srpnja 2006.). Nakon kratkog vremena rusko Ministarstvo obrane pokušalo je pobiti informacije o nazočnosti ruskih vojnika na dopustu na teritoriju ukrajinskog sukoba. Jednu takvu izjavu dao je 19. prosinca 2014. general-major Ruslan Vasiljev, predstojnik Četvrtog odjela Ministarstva obrane. Međutim, postojeća svjedočenja dokazuju da te izjave nisu istinite.

Ukrajinska vojska je 24. kolovoza 2014. zarobila skupinu plaćenika 331. padobranske divizije iz Kostrome i 98. zračne divizije iz Ivanova, koje su dio Zračnih snaga Ruske Federacije. Ruski padobranci uspjeli su se u oklopnim vozilima probiti 20 kilometara u ukrajinski teritorij, nakon čega su bili zasuti topničkom paljbom blizu grada Zerkalnoje, a potom opkoljeni od ukrajinske vojske. Zarobljeno je devet ruskih padobranaca: zamjenik zapovjednika voda Aleksej Nikolajevič Generalov, zapovjednik divizije Vladimir Vjačeslavovič Savostejev, Artjom Vasiljevič Mitrofanov, Ivan Igorjevič Romancev, Andrej Valerjevič Gorjašin, Ivan Vasiljevič Milčakov, Jegor Valerjevič Počtojev i Sergej Aleksejevič Smirnov. Ukrajinska vlada objavila je videozapise izjava zarobljenika, a rusko Ministarstvo obrane objasnilo je nazočnost ruskih padobranaca na ukrajinskom teritoriju kao grešku koja se dogodila tijekom vojne vježbe te je tvrdilo da su se vojnici izgubili i da su slučajno prešli granicu. To objašnjenje opovrgnuo je Ivan Jegorjevič Romancev koji je istražiteljima pred kamerama izjavio da se njegov odred nije mogao izgubiti, dok je njegov kolega Ivan Milčakov potvrdio da su padobranci znali da idu u Ukrajinu. Po svjedočenju zarobljenih padobranaca, oni su u Ukrajinu stigli kako bi sudjelovali u vojnoj vježbi. Međutim, nekoliko dana prije nego što je zarobljen u Ukrajini, Milčakov je na društvenoj mreži Vkontakte objavio da ga “šalju u rat” i da će “izbrisati Majdan”. Tijekom ispitivanja Milčakov je te objave objasnio kao želju da se pravi važan pred prijateljima. Ruski padobranci su tijekom ispitivanja rekli da su došli u Ukrajinu kako bi sudjelovali u vojnoj vježbi, ali su priznali i da su prije ulaska na ukrajinski teritorij, bojom prekrili brojeve na svojim borbenim vozilima.

U kolovozu 2014. zarobljena je i druga skupina ruskih vojnika na ukrajinskom teritoriju. Njihova ispitivanja objavila je ukrajinska sigurnosna služba (SBU) na zahtjev ukrajinskih parlamentarnih zastupnika. Zarobljenici su priznali da su aktivni vojnici ruske vojske. Zarobljena su četvorica vojnika te iznijela sljedeće informacije o svojem identitetu: Ivan Aleksandrovič, rođen 1988. u Volgodi, vojnik u jedinici br. 54096, 6. Samostalne tenkovske brigade; Jevegenij Jurjevič, rođen 1995. u Kalugi, vojnik u jedinici br. 54096, 6. samostalne tenkovske brigade; Nikita Genadjevič, rođen 1993. u Jaroslavlju, 31. brigada za zračne napade, jedinica br. 73612; Jevgenij Ašotovič, rođen 1994, 57. odvojena brigada, jedinica br. 73612.

Ukrajinska služba SBU objavila je i svjedočanstvo još jednog ruskog vojnika od 16. kolovoza 2014. Pjotr Sergejevič Hohlov, vojnik 1. motorizirane brigade, dijela 9. odvojene motorizirane brigade Oružanih snaga Ruske Federacije. Tijekom ispitivanja Hohlov je potvrdio da je njegova vojna postrojba organizirala transport vojne opreme ruske vojske na ukrajinski teritorij, kako bi sudjelovali u borbama protiv ukrajinskih vojnih snaga. Između ostalog, na područje Donbasa dopremljeni su višecijevni bacač raketa Grad BM-21, oklopna borbena vozila BMP-2 i oklopna transportna vozila BTR-80. Prije nego što je vojna oprema dopremljena u Donbas, Hohlov je izjavio da su izbrisane tvorničke identifikacijske oznake te da su uklonjene registarske oznake. To je učinjeno kako bi se prikrila činjenica da je vojna oprema vlasništvo Vojnih snaga Ruske Federacije. Hohlov je potvrdio da je osobno sudjelovao u predaji vojne opreme separatistima na ukrajinskoj granici. Također je izjavio da je 8. kolovoza dezertirao s kolegom Ruslanom Garifajevom te su došli u luganjsku regiju pridružiti se separatističkim vojnim snagama jer su se nadali da će im ponuditi bolje financijske uvjete od onih koje su imali u ruskoj vojsci. Hohlova je zarobila ukrajinska vojska u selu Novosvetlovka, a zatim je transferiran djelatnicima SBU-a.

Početkom veljače 2015. predstavnici rodbine vojnika Ruske Federacije koji su poginuli na području Donbasa, kontaktirali su Borisa Njemcova. Zatražili su od njega pomoć kako bi od Ministarstva obrane Ruske Federacije dobili odštetu. Sugovornici Borisa Njemcova, uz pomoć rodbine poginulih, uspjeli su ustanoviti kronologiju ulaska ruskih snaga na ukrajinski teritorij. Po njihovim riječima, ogroman broj ruskih vojnika ubijen je na istoku Ukrajine u dva naleta. Prvi val ljesova s tijelima vojnika vratio se u Rusiju u ljeto 2014., nakon što su ukrajinske snage krenule u ofenzivu koja je prekinuta nakon što su se direktno umiješale snage ruske vojske. Iako su se uspješno suprotstavile ukrajinskim trupama, ruske snage pretrpjele su velike gubitke. Značajan broj ruskih vojnika poginuo je u bitkama za grad Ilovajsk. Po najskromnijim procjenama, u Rusiju se vratilo ne manje od 150 ljesova s oznakom “Cargo 200” (pojam koji ruska vojska koristi za vojnike ubijene u borbi). Ta informacija nije uspjela ostati skrivena od novinara koji su javnost obavijestili o situaciji. Međutim, na iznenađenje mnogih, ne samo da su vlasti ometale nezavisnu istragu, nego su tako učinile i obitelji poginulih vojnika. Prema informacijama koje je Boris Njemcov dobio od svojih izvora, to je objašnjeno činjenicom da je obiteljima vojnika isplaćena kompenzacija od tri milijuna rublji za svakog poginulog vojnika. Istovremeno, obitelji su bile prisiljene potpisati izjave kojima se obvezuju na šutnju pod prijetnjom kaznenog progona.

Drugi val ljesova u velikom broju stigao je u Rusiju u siječnju i početkom veljače 2015. Naši analitičari utvrdili su da je najmanje 70 ruskih vojnika ubijeno u istočnoj Ukrajini. Najmanje 17 padobranaca pristiglih iz grada Ivanova ubijeno je na ukrajinskom teritoriju. Veliki broj poginulih ruskih vojnika povezan je s eskalacijom konflikta, prije svega u blizini grada Debaljceva. Za razliku od prethodne godine, ovoga puta ruski vojnici službeno su odstupili iz ruske vojske prije nego što su upućeni u Donbas. Dakle, riječ je o planiranom zataškavanju uloge ruske vojske u borbama te se ruske borce predstavlja kao vojne dragovoljce. Vojnicima su njihovi zapovjednici usmeno obećali da će u slučaju ranjavanja ili smrti, njihove obitelji biti obeštećene na jednak način kao i one u ljeto 2014.

Međutim, obitelji ovoga puta nisu dobile nikakvu odštetu. Službeno se nisu mogli žaliti jer vojnici koji su ubijeni, formalno više nisu bili aktivni u ruskoj vojsci. Obitelji ubijenih vojnika počele su izražavati svoje nezadovoljstvo i tražiti odvjetnike koji bi im pomogli u zaštiti njihovih prava, pa su tako informacije stigle i do Njemcova. Međutim, postojao je i strah od javnih istupanja zbog potpisanih izjava o zabrani izlaska u javnost pod prijetnjom kaznenog progona. Visoko profilirani slučaj protiv Svetlane Davidove, majke sedmero djece, protiv koje je pokrenut postupak zbog izdaje, poslužio je kao primjer zastrašivanja ostalih obitelji mrtvih vojnika koje su razmišljale o tome da svoj slučaj iznesu novinarima.

Obitelji mrtvih vojnika često se podsjećalo upravo na taj slučaj te im se prijetilo kriminalnim progonom ako otkriju informacije o smrti svojih najbližih u Ukrajini. Unatoč činjenici da im obećane odštete nikada nisu uplaćene, obitelji poginulih ruskih vojnika odbile su davati javne izjave. Povrh toga, ubojstvo Borisa Njemcova uvjerilo ih je da povuku svoje zahtjeve prema ruskim vlastima; bojali su se kriminalnog progona i brinuli za vlastiti život. “Ako je Njemcov ubijen ispred zidina Kremlja, tada se bilo što može dogoditi našim klijentima u Ivanovu. Nitko nikada ne bi ništa primijetio”, zaključio je odvjetnik koji zastupa dvije obitelji poginulih ruskih padobranaca objašnjavajući autorima izvještaja poziciju obitelji.