Psiholog Ajduković o pandemiji: “Ograničite vrijeme i količinu primanja informacija o bolesti jer je to postalo toksično”

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu od lipnja 2020. provodi se istraživanje “Psihološka prilagodba u doba pandemije covida”, u kojemu se svakih šest mjeseci prati utjecaj pandemije na metalno zdravlje ljudi. Istraživanje propituje kako se mijenjaju indikatori mentalnog zdravlja, osjećaj dobrobiti, što ljude posebno brine i kako se s time nose, koji su to stresori koji ih najviše pritišću te ima li nešto povoljno što ljudi mogu naći u ovoj teškoj i dugotrajnoj situaciji.

Hipoteze i informacije koje primamo od znanstvenika i institucija često su kontradiktorne, a odluke nedosljedne. Krećemo se između nerealnih očekivanja i velikih razočaranja  

“Kao ljudi imamo potrebu za izvjesnošću, da razumijemo kada će se, kako i zašto nešto dogoditi, to je važno za osjećaj sigurnosti i predvidljivosti u životu. U vezi ove opasne bolesti imamo očekivanja od znanstvenika i institucija da nam daju informacije koje će omogućiti da planiramo svoj život i anticipiramo događanja. No njihove hipoteze i informacije s kojima izlaze u javnost često su kontradiktorne, a odluke nedosljedne. Time nas zbunjuju, tako da se krećemo između, pokazalo se, nerealnih očekivanja i zatim vrlo velikih razočaranja”, kazao je ekskluzivno za nacional.hr psiholog Dean Ajduković, voditelj ovog istraživanja.

“Živimo u doba najveće neizvjesnosti koju moderna povijest poznaje jer se suočavamo s nečim što nam je potpuno nepoznato i izmiče nam između prstiju kada se već čini da možemo predvidjeti svoj život u sljedećem razdoblju. To je ono što zbunjuje, što povećava tjeskobu. Naša i strana istraživanja dosljedno su pokazala da ljudi koji su prije pandemije imali problema s mentalnim zdravljem, s tjeskobom ili nesigurnošću, puno teže podnose ovu situaciju i neizvjesnost. Drugo što se jasno pokazuje je da se s koronom puno teže nose oni koji puno gledaju televiziju, vrte novine i neprestano traže informacije o broju oboljelih, broju umrlih, o cjepivu, o tome što se događa u drugim zemljama kako bi smanjili svoju brigu, strah i tjeskobu. No događa se upravo suprotno.”

Psiholog Ajduković stoga upozorava kako je prijeko potrebno da si ljudi sami ograniče količinu, odnosno vrijeme primanja informacija putem televizije i medija jer je to, naglasio je, postalo toksično – postalo je otrov.

“Ne zato što ljudi koji tamo govore siju otrov, već zato što ta kakofonija, ta ‘infodemija’ loše djeluje na nas. Mi ne možemo procesirati te informacije jer nemamo elemenata da procjenjujemo kome ćemo više vjerovati. No ono što je svima jasno jest da je covid-19 bolesti od koje se umire i da smo daleko do mirne luke poslije tornada. U svemu tome veliku odgovornost za neizvjesnost, posebice u Hrvatskoj, donose nekonzistentne i neuvjerljive odluke vlasti, koje kalkuliraju i kombiniraju između različitih opcija i prioriteta. Bilo je potpuno evidentno da će Božićni i novogodišnji praznici, uz još zarazniji omikron koji se pojavio, dovesti do eksplozije novih slučajeva zaraze. Vlasti nisu željele ‘ukrasti Božić’ iako je bilo sasvim jasno da će heroji u zdravstvu, liječnici i medicinske sestre, platiti za to krvavu cijenu.”

Istraživanje je pokazalo da se je na početku pandemije mentalno zdravlje populacije znatno pogoršalo. U vrijeme lockdowna ljudi su postali tjeskobniji, zabrinutiji, pojačali su se simptomi stresa, depresivnosti i anksioznosti. “To su očekivane pojave jer kad se god nešto loše događa u privatnom i poslovnom životu to pogoršava mentalno zdravlje. Ali svi mi i inače u životu imamo psihološke mehanizme kako se s tim nositi, njih smo razvili kao ljudska vrsta, ali i kao pojedinci tijekom života”, naglasio je psiholog Ajduković. Stoga već od ljeta 2020. dolazi do oporavka mentalnog zdravlja jer su se ljudi polako počeli privikavati na novu situaciju i pronalazili su načine kako da se suočavaju s produženom krizom koju je izazvala pandemija.

Živ čovjek ima resurse i otpornosti da svašta podnese, rekao bih nevjerojatne stvari, pojašnjava Ajduković 

“Međutim prva je premisa da čovjek ostane živ i od toga treba početi. Naše su analize pokazale da ima oko 75 posto ljudi koji su u stanju naći čak i nešto što smatraju da je za njih pandemija donijela i nešto dobro, povoljno, dok 25 posto smatra da apsolutno nema ništa što je za njih dobro. Među povoljnim stvarima ljudi navode da imaju više vremena za sebe, cijela ova situacija je neke potakla da razmišljaju na drugačiji način o sebi, o svojoj obitelji, o onome što je im je važno u životu, navode oni koji su se prilagodili novim uvjetima. Dakle, oni više razmišljaju o vlastitim vrijednostima, osvješćuju što im je u životu važno. Ima dosta onih koji kažu kako su shvatili da materijalni aspekt njihovog života nije toliko važan koliko su mislili u odnosu na bliskost s ljudima, na humanost. Ta strašna pandemija je mnogima omogućila pogled unutra, u sebe. A mnogi su stekli i neke nove vještine, posebice kada je riječ o digitalnim tehnologijama, a otvorile su im se i nove poslovne mogućnosti.”

No vodimo li kao društvo dovoljno brige o onima koji su u pandemiji izgubili članove svojih obitelji kao i o mogućem povećanju nasilja u obitelji?

Neovisno o istraživanju psiholog Ajduković posebno ističe da trebamo imati na umu da je do sada od korone u Hrvatskoj preminulo blizu 13 tisuća ljudi i da smo u samom vrhu zemalja po smrtnim ishodima pandemije.”Hoće li do kraja epidemije umrijeti oko petnaest tisuća naših sugrađana? Zašto spominjem petnaest tisuća? Otprilike petnaest tisuća ljudi je poginulo u Domovinskom ratu. To su žrtve koje mi oplakujemo i znamo da je to strašno veliki broj. Sada se u pandemiji približavamo toj brojci, a onima koji gube svoje najmilije nije dostupna ona skrb i njega koje su imale obitelji žrtvi u ratu. Iako se ne možemo sasvim izjednačiti, ali i o tim velikim brojkama trebamo voditi računa.”

Također, ističe psiholog Ajduković, u ovoj kakofoniji informacija nikako ne smijemo zaboraviti da povećana frustracija u kojoj ljudi već dugo žive, vodi čestoj iritiranosti u međusobnim odnosima. “Posebice ondje gdje postoje rizični faktori za loše odnose među članovima obitelji ili za nasilje u obitelji. Lockdown je donio veliku opasnost porasta nasilja u obitelji, a tamo gdje je tih rizika više na kupu, ovaj dugo produženi stres i frustracija konstantno povećava tu opasnost. To moramo imati na umu jer je nasilje u obitelji uvijek skrivena bol na koju u poplavi informacija usmjerenih na zdravlje i zdravstvene posljedice korone često zaboravljamo.”

Komentiraj