Marko Prpic/PIXSELL

Prvi put nakon rata otkriveni originalni računi za oružje

Objavljeno u Nacionalu br. 570, 2006-10-16

ORIGINALNI RAČUNI dokazuju da su se na kupnji oružja za HV uzimale provizije i do 900 posto

Velik dio dokumentacije o nabavi oružja za obranu Republike Hrvatske za vrijeme embarga na uvoz postoji. U većem dijelu ta je dokumentacija vrlo uredna, a svaki transport oružja, municije i druge potrebne opreme od sredine 1993. bilježen je i arhiviran. Dotadašnje razdoblje će se, po svemu sudeći, vrlo teško analizirati, jer nema papirnatog traga o preuzimanju novca i dopremi oružja. Ipak, dokumentacijom je zahvaćeno ono najvažnije razdoblje, kad se u vrijeme embarga kupovalo oružje na svim stranama svijeta radi priprema za oslobodilačku akciju “Oluja”.

Zahvaljujući dokumentaciji koje se domogao Nacional, prvi put javnost može doznati koliko su Hrvatsku zaista stajali avioni MiG 21 bis, koliko protutenkovske rakete Fagot, koliko “leteći tenkovi” – helikopteri MI-24 Hind – ili pak jedan AK 47 ili metak za kalašnjikov kalibra 7,62 mm. Dokumenti u posjedu Nacionala otkrivaju i jedan dosad posve nepoznat detalj iz Domovinskog rata – hrvatskim borbenim zrakoplovima u najzahtjevnijim vojnim operacijama upravljali su ruski vojni piloti, koji su plaću primali tako da je bila sakrivena pod stavke trening i intrukcije osoblja. Ta dokumentacija ne postoji u MORH-u nego je original dokumentacije, prema Nacionalovim informacijama, general Vladimir Zagorec ponio sa sobom kad ga je 1. ožujka 2000. nova vlast prisilno umirovila s položaja pomoćnika ministra obrane i šefa državne tvrtke za uvoz oružja RH Alan. Kompleti dokumenata razvrstani su prema šiframa dobavljača. Prema toj dokumentaciji vidi se da se unutar Hrvatske ne može riješiti enigma – tko je i koliko prevario u kupnji naoružanja. Transakcije s torbama novca i tajnim računima u bankama obavljale su se u inozemstvu, daleko od kontrole iz Hrvatske, a dogovori najčešće u četiri oka. Otkriću velikoga kriminala u MORH-u najbliža je bila državna revizorica Šima Krasić. Njezini inspektori bili su u Ministarstvu obrane i puna četiri mjeseca detaljno pregledavali kupnju oružja. Rezultat njihova istraživanja bilo je izvješće koje je za Zagorca i njegovu upravu bilo katastrofalno. Nakon nekoliko dana to izvješće došlo je u MORH, gdje su, prema tvrdnjama dobro upućenih vojnih izvora, istim fontom i potpuno identičnim načinom pisanja falsificirane sve one stranice koje su bile loše za Zagorca. Fizički su se uklanjale stranice koje su bile neugodne za Zagorca i stavljane nove, krivotvorene.

Tako režirani izvještaj vraćen je u Vladu i, vjerojatno, Sabor. Ako se danas pogleda ta revizija, sve je naoko bilo u savršenom redu. Međutim, postoji i jedan problem – nekoliko ljudi u privatnim je arhivima za sebe zadržalo i originalno i falsificirano izvješće. Uspije li se do njih doći i obje verzije usporediti, najvjerojatnije bi se mogao rekonstruirati velik dio počinjenog kriminala. Jedan od najvećih izvoznika oružja u Hrvatsku bila je tvrtka Zdravka Zubaka “Winsley“, koja se u nedavno objavljenim dokumentima vodila pod šifrom “Pero“. Među najvrednijim stvarima nabavljenim preko “Winsleyja“ su helikopteri Mi-24, Hind prema NATO-ovu nazivlju. Ovisno o resursima motora i inačice, odnosno opremljenosti, te leteće tvrđave stajale su između 1,5 i 2,5 milijuna dolara. Šesnaestog listopada 1993. kupljena su dva helikoptera Hind – po cijeni od 1,5 milijuna dolara, da bi 20. prosinca iste godine Zagorec za tri komada Hind V izbrojio po 2,5 milijuna dolara. Zajedno s još nekim dijelovima za taj transport, koji se vodio pod brojem 12, plaćeno je točno 9.683.209 dolara. Taj novac također je isplaćen u gotovini, kao i za većinu ostalog oružja. “Winsley” je u svom radu s MORH-om, prema dostupnoj dokumenaciji, bio vrlo korektan. Uspoređuju li se cijene po kojima je prodavao oružje Hrvatskoj, vidi se da je imao pristojan rabat na tvorničke cijene, koje su čak i predočene MORH-u nakon što je to Zagorec tražio. “Winsley” je MORH-u prodavao jurišnu pušku kalašnjikov po 135 dolara, što je bila korektna cijena za uvjete embarga. Metak za kalašnjikov prodavao je po 0,135 dolara, a u kratkom roku isporučio je 30 milijuna komada. Svi avioni, helikopteri, municija, čak i raketni sustav S-300, kao i rakete za njega, prevoženi su ogromnim avionima Antonov 124, ili skraćeno AN-124, popularno zvanima Ruslan. Dok se nije pojavio veći AN-225, Ruslan je bio najveći transportni avion na svijetu, koji u jednom letu može prevesti 175 tona tereta. Avioni su s oružjem i opremom slijetali na aerodrome Krk i Pula. Pri jednom povratku iz Hrvatske posada je spuštala avion na punjenje gorivom u Iranu. Avion se srušio, ali ni danas se ne zna je li to bila sabotaža, ili je netko na avion ispalio raketu. Svih 19 članova posade je poginulo, a još i danas Zubak i njegovi partneri plaćaju školovanje djeci poginulih.

Prema Nacionalu dostupnim papirima, Hrvatska je itekako kupila i naručila raketni sustav S-300, pa čak i za dio raketa 5V55R za taj sustav tri puta platila za transporte 22 (osam raketa), 23 (osam raketa) i 24 (osam raketa). Isporučeno je šest kompleta s po četiri rakete i za to je plaćeno 11,5 milijuna dolara. U sudskom sporu koji Zubak vodi s MORH-om Zagorec je izjavio da nije plaćeno ništa. Kako nakon pisanog prijedloga “Winsleyja” Hrvatska nije vratila dijelove sustava koji su u Hrvatskoj, a sumnja se čak da je nekoliko raketa 2004. dala SAD-u a da o tome nije obavijestila vlasnike, država je ispala krajnje nekorektna prema Zubaku i njegovim partnerima Čehu Petru Pernički i Nijemcu Josefu Rothaichneru. Umjesto da se angažiraju stručnjaci i procijene štetu kako bi se postigla koliko-toliko pravedna nagodba, u Hrvatskoj se svi prave blesavi, što bi Hrvatskoj uskoro moglo nanijeti velike štete i u međunarodnim razmjerima. Dokumentacija koja pokriva nabavu od 1993. do 1997. otkriva i jednu od najviše čuvanih tajni Domovinskog rata. Preko pojedinih računa pod stavkama trening i instruktaža ljudi isplaćeno je nekoliko milijuna dolara. Opis računa otkriva da se njime plaćao trening pilota, inženjera i ostalog osoblja za upravljanje i održavanje MiG-a 21 i helikoptera MI-24. U jednom dijelu to se zaista i odnosilo na tu svrhu, ali prava istina malo je drukčija. U toj su stavci bile i plaće za ruske pilote koji su letjeli helikopterima MI-24, i to u borbenim akcijama protiv srpskih snaga sve do završetka “Oluje” i oslobođenja zemlje. Ruski su piloti letjeli bez ikakvih identifikacijskih dokumenta, kako ih u slučaju obaranja Srbi ne bi mogli identificirati kao ruske plaćenike. A radilo se o najboljim ruskim pilotima, koji su sudjelovali u svim najtežim akcijama, i vrlo rizičnim letovima koji su nosili pomoć opkoljenom Bihaću. Osim svih tih pošiljaka koje su se odnosile na zrakoplovstvo, bilo je i nekoliko vrlo važnih za djelovanje na zemlji.

U prvom redu to se odnosi na protutenkovski sistem Fagot. MORH je kupio lanser za te rakete te je po komadu plaćao 23.000 dolara te 500 raketa po cijeni od 12.000 dolara. Za tu je nabavu bio transport broj 23. od 31. listopada 1994. Veliko otkriće je i namjeravana kupnja aviona MiG-29, koje mnogi i danas svrstavaju među najmoćnije. Kad se još nije znalo u kojem će smjeru teći rat, Zagorec i društvo odlučili su da se Hrvatska naoruža tim avionima. Osmoga travnja 1993. u Hrvatsku je dovezena kompletna tehnička baza za MiG-29 i za to je plaćeno 9 milijuna dolara. Kad se zbroje svi računi za oružje kojima Nacional raspolaže iz razdoblja od 1993. do 1997., oružje je dobavljačima plaćeno 90 milijuna dolara. Pitanje je je li možda Hrvatska sve to platila višestruko više, a i je li razlika u cijeni nestala u privatnim džepovima. Čini se da je prava cifra koju je Hrvatska platila i do deset puta viša. Novac je nestao negdje putem – do trgovaca oružjem nije došao. Tu mogućnost ilustrira jedan nedavni slučajni susret. Prije nekog vremena trgovac oružjem Zdravko Zubak slučajno se zatekao u istom avionu s poznatim hrvatskim bankarom na letu München – Zagreb. Riječ po riječ, došli su i do teme cijena po kojima je Hrvatska kupovala oružje za vrijeme embarga. Zubak ga je prodavao sa svojim partnerima, Čehom Petrom Perničkom i Nijemcem Josefom Rothaichnerom, a bankar je prema Zagorčevu nalogu u ime države davao novac za to oružje. Bankar je pun zahvalnosti rekao Zubaku da ih je mnogo trgovaca prevarilo dok oni nisu počeli isporučivati oružje. Bankar je spomenuo potonuće dvaju brodova za čiji je teret oružja Hrvatska unaprijed platila preko jednog u nizu mnogobrojnih off-shore računa. Na plovidbi prema Hrvatskoj oba su broda doživjela “nesreće” i potonula s teretom. To je hrvatskoj strani bilo sumnjivo pa je angažirana nizozemska agencija za istraživanje pomorskih nesreća. Na mjesta potonuća poslali su ronioce koji su otkrili prijevaru: oba broda bila su olupine koje zajedno nisu vrijedile ni 50.000 maraka, a umjesto skupim oružjem i municijom bile su natovarene pijeskom. Očito pošiljatelj nikad nije namjeravao oružje isporučiti Hrvatskoj, a brodovi su namjerno potopljeni. Za Hrvatsku, koja se spremala za “Oluju”, najvažniji za obranu bili su avijacija i protuavionski sistem. Tenkove i oklopna vozila HV je zarobio u velikim vojarnama, pri čemu je najveći posao obavio Radimir Čačić u Varaždinu, gdje je na predaju uspio nagovoriti zapovjednika najveće varaždinske vojarne u kojoj je bila ogromna količna oklopnog oružja koje je poslije činilo okosnicu kopnenih snaga Hrvatske vojske. Hrvatska nije imala avione i helikoptere, kao ni raketni sustav koji bi mogao zaštititi hrvatske gradove od srpske avijacije. Opisujući tu situaciju bankar je Zubaku rekao da je, nakon svih onih varalica koji su pokušali prevariti državu koja se očajnički borila za opstanak, cijena od 6,5 do 7 milijuna dolara po MiG-u 21 bila prihvatljiva i vrlo korektna. Na spomen te cifre Zubak je bankara blijedo pogledao i rekao mu da je stavio jednu nulu previše, da cijena aviona nije bila 7 milijuna nego 700.000 dolara po komadu. Naravno, tomu se tebala priračunati dodatna oprema, koja obuhvaća tehničku bazu, lansere raketa, držače bombi, kao i instruktore i inženjere. Da je Zubak govorio bankaru istinu, vidi se odlično po računima od 27. kolovoza 1993. kad su kupljena prva dva MiG-a 21 Bis po cijeni od 700.000 dolara. To je bio račun broj tri u transportu pod šifrom “Pero” s urudžbenim brojem 512-01-93-3167. Nalog je potpisao tadašnji ministar obrane Gojko Šušak a novac, 2,42 milijuna dolara, Zagorec je u gotovini predao trgovcu oružjem. Isto se ponovilo i nekoliko dana poslije.

Drugoga rujna 1993. plaćena su još dva aviona s mnogo dodatnog pribora. Bankar od čuda nije mogao doći k sebi u avionu Croatia Airlinesa. Kad je shvatio da je za avione isplaćeno deseterostruko više od svote koju je trgovac oružjem tražio, samo što mu nije pozlilo od muke nakon što je 13 godina poslije shvatio da je netko državu prevario za velik novac a od većine njih u tadašnjoj vlasti napravio idiote. Za to naoružanje sada se zna koliko je zapravo koštalo, ali nikad se neće pouzdano znati koliko je tobože plaćeno, koliko je novca zaista izišlo iz banaka, kao i koliko je nekomu završilo u džepu. Samo jedan čovjek zna točno koliko je uzeto, a koliko je poznato, taj se čovjek vrlo malo služio računima u inozemstvu. Draže mu je bilo uzimanje sefova i čuvanje novca u njima. Zbog toga će biti teško rekonstruirati tijekove novca. U slučaju Vladimira Zagorca, ako se želi istjerati istina, pa makar ona bila i nepotpuna, može se to učiniti samo na jedan način – procjenom imovine i provjerom podrijetla novca za sve ono što ima. On je u MORH-u imao plaću od 12.000 kuna, dok u RH Alanu nije primao nikakvu naknadu, nego je, kao i ostali članovi uprave, plaću davao za djecu poginulih dragovoljaca Domovinskog rata. Zadržimo se samo na jednoj nekretnini, od desetak koje ovoga trenutka posjeduje. Zagorec živi u Ulici Pavla Hatza 1 u strogom centru Zagreba. Najprije je kupio stan od 150 četvornih metara, da bi otkupljujući dio po dio tavana i potkrovlja u zgradi pretvorio taj stan u golem dvoetažni stan od 420 kvadrata. Uz troškove potpunog renoviranja treba dodati i skupcjeni namještaj koji je navodno 2000. godine plaćen 300.000 DEM. Namještaj je kupovala njegova sadašnja supruga Klarisa, koja je doslovce iz stana istjerala Zagorčevu prvu suprugu Gordanu. Radove u stanu nadzirao je Mario Pleić, koji je zajedno sa Zagorcem vlasnik “Lovca”, tvrtke privatizirane u sumnjivim okolnostima i predmeta interesa Državnog odvjetništva. U prvoj godini poslovanja s njima dvojicom u kompanjonstvu je bio i današnji haaški optuženik Jadranko Prlić. On je nakon godinu dana isplaćen povratom uloga i dobivanjem pripadne dividende za tu godinu. Naravno, ni Prlić ni Zagorec nisu bili javni nego tajni partneri. Sve se to događalo 90-ih godina, kad su obojica bili visoko rangirani dužnosnici u svojim zemljama. Druge Zagorčeve nekretnine ne treba ni spominjati, jer bi se već na prvoj sve jako dobro vidjelo. Samo da ga tko pita koliko je poreza za sve to platio, teško bi na to odgovorio, jer nije platio ništa, kao ni mnogi drugi u ovoj zemlji. Ne treba brojiti svaki metak koji je plaćen i koliko je plaćen, jer je to nemoguće. Dobavljača oružja se još i za vrijeme Ivan Čermaka, kojeg je Zagorec naslijedio na mjestu pomoćnika ministra za nabavu, izredalo jako mnogo.

U Čermakovo vrijeme, a to se nastavilo i u Zagorčevo, kao veliki dobavljač oružja pojavljuje se Goran Štrok, danas vlasnik prestižnih hotela na Jadranu. Njegova šifra bila “Njofra” a preko njega su se nabavljali municija, haubice i landroveri. Pronalaženjem ove dokumentacije Hrvatska je još korak bliže doznavanju istine tko je, u vrijeme dok su ljudi ginuli na frontama i ostajali bez ičega, živio lagodnim životom, pušio cigare, nosio najskuplje satove i odijela te vozio najluksuznije aute, dolazio na posao u podne i trpao novac, koji su Hrvati skupljali za oružje, u svoj džep. Koliko su pojedinci bili bahati, dovoljno otkriva podatak da su neki od njih, danas generali, doduše umirovljeni, u vrijeme pada Posavine 1992. išli dva tjedna u lov u Zimbabve na jugu Afrike. Zbog takvih bi se istina na svaki mogući način morala utvrditi. Ako ništa drugo, neka se postavi pitanje bankaru Hansu Merzu iz Züricha u švicarskom UBS-u što se događalo tih deset teških godina u Hrvatskoj. On iz perspetkive švicarskog bankara to možda najbolje zna. Naime, većina hrvatskih računa išla je preko njega. OKVIRI Rusi u hrvatskim Hindovima U računima za oružje kojih se domogao Nacional česte su i skupe stavke obuke pilota i osoblja. Prava je istina da je riječ o plaćama za ponajbolje ruske pilote, kojima je pružena mogućnost da dobro zarade upravljajući hrvatskim oklopljenim helikopterima ruske proizvodnje Mi-24 i Mi-25. Ruski su piloti napadali srpske položaje, ali i održavali veoma rizičan zračni most s opkoljenim Bihaćem. Mi-24, odnosno u izvoznoj varijanti Mi-25, je najčešće nosio četverocjevni 12,7-milimetarski Gatlingov top te komplete nevođenih i protuoklopnih raketa. Oružje stizalo u Antonovima Antonov 124 najveći je zrakoplov na svijetu koji je ikad bio u masovnoj proizovdnji, a do pojave svog mlađeg brata, Antonova 225, bio je i najveći uopće.

Takvim su zrakoplovima u Hrvatsku stizale pošiljke oružja. U svijetu ih je samo četrdesetak. Može ponijeti 150 tona tereta i 88 putnika na gornjoj razini iza pilotske kabine. Pri ukrcavanju sprijeda avion može “kleknuti” radi lakšeg utovara. Antonovi su jako popularni: unajmljivao ih je NATO kad mu je trebao hitni prijevoz trupa i opreme, kao i Boeing za prijenos velikih dijelova za svoje zrakoplove. Šifra GATT Nedavno objavljena informacija da je šifra GATT šifra tajnog računa u inozemstvu nije točna. To je bilo kodno ime dobavljača opreme, iza kojeg se krije Zagorčev najbliži i najdraži trgovac oružjem – Grk Constantin Defermos, otac dvojice sinova, koji Zagorca tretira kao svoje dijete. Najpoznatiji grčki trgovac oružjem osigurao je i Zagorcu, nakon što je bio primoran otići iz MORH-a, posao u tvrtki “Scorpion”. S tom tvrtkom Zagorec je najviše radio dok je bio pomoćnik ministra za logistiku. Defermos i Zagorec toliko su bliski da mu je Grk morao biti i kum na vjenčanju s drugom ženom Klarisom, rođenom Borić, čija je majka Jasna Borić bila zamjenica minstra gospodarstva u HDZ-ovoj vladi do 2000. Iz tog razdoblja ona i Zagorec dobro se poznaju. Defermos je iz Atene doputovao do Beča i htio krenuti u Zagreb, kad ga je netko pitao ima li putovnicu. Kao državljanin Grčke, koja je članica EU, ne treba putovnicu za putovanje Unijom i nije ju nosio sa sobom. Tek je u Beču shvatio da bez putovnice ne može u Hrvatsku. Vjenčanje se stoga moralo održati bez njega. To je Zagorec ispričao svojim bliskim prijateljima, od kojih mnogi u to nisu povjerovali.

Komentiraj