U ranu zoru 11. siječnja 1972. godine uhićena je grupa sudionika Hrvatskog proljeća. Najprije je pet dana ranije javni tužitelj Josip Lojna podnio kaznenu prijavu protiv 11 osumnjičenih osoba – Marka Veselice, Šime Đodana, Ante Brune Bušića, Vlade Gotovca, Hrvoja Šošića, Joze Ivičevića, Zvonimira Komarice, Ante Glibote, Ante Bačića, Vlatka Pavletića i Franje Tuđmana. Potom su 11. siječnja uslijedila uhićenja dostupnih članova grupe intelektualaca koji su djelovali kroz Maticu hrvatsku.

U kaznenoj prijavi protiv njih pisalo je da je podignuta “zbog osnovane sumnje da su učinili kazneno djelo kontrarevolucionarnog napada na državno i društveno uređenje i kazneno djelo udruživanja protiv naroda i države”. Vladimir Bakarić je kao najpovjerljiviji i najodaniji Titov čovjek u Hrvatskoj zapravo sastavio konačnu listu hrvatskih intelektualaca za politički odstrel, povezanih s Maticom hrvatskom, protiv kojih se trebaju provesti montirani politički procesi.

Naime, 1. prosinca 1971. u Karađorđevu na 21. sjednici Predsjedništva SKJ, nakon sloma Hrvatskog proljeća, Izvršni komitet CK SKH želio je što prije operacionalizirati i provesti “duh Karađorđeva”. U Hrvatskoj je uslijedio obračun s disidentima: studentima, intelektualcima, gospodarstvenicima, političarima. Akcijom “M” (prvo slovo Matice hrvatske) počela su uhićenja “kontrarevolucionara” iz Matice hrvatske. Akciju su odradile, razumije se, Služba državne sigurnosti (SDS), kolokvijalno zvana Udba, i Služba javne sigurnosti, policija.