Na prvi dan proljeća (21. ožujka 1913.) u Lukovdolu je rođen Ivan Kovačić. Od 1926. živio je u Zagrebu, gdje se 1932. upisao na studij slavistike (narodne povijesti, jezika i književnosti), ali ga je ubrzo napustio te se posvetio književnom i novinarskom radu. U književnosti se prvi put javio 1929. crticom Ševina tužaljka u listu Omladina, a s V. Jurčićem i J. Hitrecom objavio je 1932. izbor iz pjesama koje je pisao kao gimnazijalac (Lirika 1932).

Godine 1936. izišla mu je zbirka novela Dani gnjeva, prva i jedina za života objavljena samostalna knjiga. Iste je godine dobio i prvi novinarski posao, a ubrzo je postao urednik kulturne rubrike, prvo u Hrvatskome dnevniku, a zatim u Novostima. Neko vrijeme bio je i politički aktivan kao pristaša Radićeve Hrvatske seljačke stranke. Ustaške su ga vlasti nakon uspostave NDH poslale za upravitelja pošte u istočnu Bosnu (Foču), ali ga je Mate Ujević zadržao u Zagrebu kao suradnika u Hrvatskome izdavalačkom bibliografskom zavodu.

Pri kraju 1942. zajedno s Vladimirom Nazorom je pobjegao iz Zagreba, te se uključio u Narodnooslobodilačku borbu (NOB), gdje je sudjelovao u napornim marševima po Bosni. U ratu je intenzivno pisao. U NOB-u je napisao čuvenu poemu Jama, kao protest protiv ustaških pokolja nad Srbima u drugom svjetskom ratu. Koncem lipnja i početkom srpnja godine 1943. nalazio se u istočnobosanskome selu Vrbnici, gdje se bolestan sklonio, skrivajući se od četnika, koji su ga i ubili 12. srpnja u blizini Foče.