Pixabay

POUKE HLADNOG RATA Berlinski zid 21. stoljeća

Objavljeno u Nacionalu br. 822, 2011-08-16

Berlinski zid održavao je status quo između SAD-a i SSSR-a, dviju sila dovoljno jakih da nuklearnom silom unište jedna drugu. Danas hladni rat vode SAD i Kina, ali ne vojnim sredstvima, nego političkim, ekonomskim i financijskim

Prije pedeset godina, 13. kolovoza 1961., sovjetski i istočnonjemački lideri Nikita Hruščov i Walter Ulbricht naredili su da se podigne Berlinski zid. Vlade SAD-a, Britanije i Francuske, koje su tada vladale Zapadnim Berlinom, ostale su pasivne. I zapadnonjemačka vlada bila je suzdržana. Zašto? Odgovor nas vodi do dvaju čudnih geopolitičkih fenomena: hladnog rata i spoznaje da se nuklearne sile međusobno mogu uništiti. Pedeset godina poslije ti fenomeni su još uvijek relevantni, iako u drukčijem smislu. Ne u Europi, nego u pacifičko-azijskom području. Danas protivnici nisu Moskva i Zapad, nego Peking i Washington. Primarni nisu rakete, tenkovi i avioni, nego novac i kapital.

BERLINSKI ZID BIO JE ŠOK za Zapadnu i Istočnu Njemačku, ali ne i za druge. Za zapadne vlade Berlinski zid bio je taktičko iznenađenje – ne i strateško. John F. Kennedy, britanski premijer Macmillan i francuski predsjednik Charles de Gaulle pitali su se: je li Berlinski zid ugrozio njihove interese u u Europi? Odgovor je bio negativan. I zato je njihova reakcija bila ograničena na političku i diplomatsku retoriku. Ni Hruščov ni Ulbricht nisu namjeravali promijeniti odnos snaga u Europi, nego ga zadržati. Ono što je izgledalo kao sovjetska i istočnonjemačka provokacija, zapravo je bio pokušaj da se spriječi kolaps ekonomskog i političkog sustava u Istočnoj Njemačkoj. Do 13. kolovoza 1961. dva milijuna Nijemaca pobjeglo je iz Istočne u Zapadnu Njemačku – najviše preko otvorene granice u Berlinu jer je ostatak granice bio zaštićen bodljikavom žicom i nagaznim minama od ranih 1950-ih.
Zid je komunističkoj Istočnoj Njemačkoj produljio život za još 28 godina. Godine 1989. došla je sloboda. Berlinski zid odmah je postao simbol hladnog rata – borbe SAD-a i SSSR-a za kontrolu nad Europom. Ta borba za moć bila je tijesno vezana za njemačko pitanje: kontrola nad Njemačkom značila je kontrolu nad Europom, a kako nakon Drugoga svjetskog rata ni SAD ni Rusija nisu mogli dobiti kontrolu nad cijelom Njemačkom, zemlja je podijeljena, a njena granica bila je poprište prijetnji i čarki.

JE LI HLADNI RAT bio ideološka borba između dva sustava, borba slobode i demokracije protiv komunističkog totalitarizma? Bio je i to, naravno. Ali prije svega, bio je geopolitička borba. Do kasnih ‘80-ih sovjetsko vodstvo nastojalo je sačuvati svoj teritorij u srednjoj i istočnoj Europi osvojen u Drugom svjetskom ratu. To je bio geopolitički imperativ. Za Moskvu, uspostavljanje komunističkog sustava u srednjoj i istočnoj Europi – komunističkog bloka – nije bio ideološki cilj sam po sebi, nego najučinkovitiji način da se kontrolira tamošnje stanovništvo i osigura Majka Rusija. Stoga je i sovjetsko vodstvo bilo brutalno – u Istočnoj Njemačkoj 1953., u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968. A Zapad je sve to dopustio, uz diplomatske proteste. Također, Moskva je iskrcala grčke komuniste u grčkom građanskom ratu 1946. – 1949. Za sovjetsko vodstvo njegovi ideološki saveznici na Zapadu – komunističke partije u zapadnoj Europi – bili su instrumenti njegove vanjske politike. Oni su korišteni kao poluga da se služi interesima sovjetske Rusije i izgrade kanali utjecaja u inozemstvu. Konačno, uspostavljanje komunističkih režima u srednjoj i istočnoj Europi pokazalo se skupom i fatalnom strateškom pogreškom za Rusiju. Da ti režimi nisu automatski garantirali pokoravanje Moskvi, pokazale su Titova Jugoslavija i Maova Kina. Te komunističke zemlje krenule su novim putem, a Kina se okrenula protiv Moskve. Pad režima u Istočnoj Njemačkoj 1961. nije bio prihvatljiv Rusima. Kako bi pokazala da promatra svoje najzapadnije države kao nepovredive, Rusija je stacionirala 500.000 vojnika u Istočnoj Njemačkoj. Moskva je imala svoju geopolitičku teoriju domina: ako obje Njemačke pripadnu Zapadu, komunističke države u srednjoj i istočnoj Europi podložne Rusiji raspast će se prije ili poslije. To bi bila izravna prijetnja ruskoj nacionalnoj sigurnosti.

NA ZAPADU, OSNOVNA STRATEGIJA također je bila određena geopolitički. Poznata izreka prvoga glavnog tajnika NATO-a lorda Ismaya to rezimira: NATO je nastao kako bi “Ruse držao vani, Amerikance unutra, a Nijemce dolje”. Primijetite da je prizvao “zapadne vrijednosti” kako bi definirao NATO-vu misiju. Zašto je, uz “rusku prijetnju”, i “njemačko pitanje” bilo središnji geopolitički problem za NATO? Da je Njemačka postala podložna Rusiji, zapadna Europa ne bi mogla podnijeti političku i ekonomsku snagu rusko-njemačkog spoja. A američka strateška pozicija ne samo u Europi, nego u zapadnoj Euroaziji u cjelini postala bi nepodnošljiva. Je li neutralna, ujedinjena i nekomunistička Njemačka geopolitička opcija prihvatljiva Moskvi i Washingtonu (i njegovim NATO-saveznicima)? Možda Rusiji, ali ne Zapadu. Još uvijek ne znamo je li Staljinova ponuda za ujedinjenu, neutralnu Njemačku 1953. bila ozbiljna. U svakom slučaju, Staljin je uskoro umro, a njegovi nasljednici povukli su ponudu, iako su se složili da Austrija postane neutralna 1955. Sigurna je činjenica da se SAD kategorički protivio tome da Njemačka postane neutralna. Britanija, Francuska i manje zapadnoeuropske zemlje zauzele su isti stav. Svi su se bojali da bi neutralna, ponovo ujedinjena Njemačka, ekonomski i politički usko povezana sa SSSR-om, imala sličan utjecaj na ravnotežu snaga u Europi kao i moguća komunistička Njemačka. Zbog toga je 1954. Zapadna Njemačka uključena u NATO. Zauzvrat, tri države su prekinule okupacijski status 1955., a Francuska je pristala vratiti Saarsku. Mogućnost ujedinjene, neutralne Njemačke je eliminirana. Usporedo, Rusija je stvorila Varšavski pakt u koji je uključena ponovo naoružana Istočna Njemačka. Geopolitička ravnoteža u Europi činila se zauvijek zamrznuta.

NAKON DRUGOGA SVJETSKOG RATA sovjetska Rusija izravno je anektirala Istočnu Prusku i dodijelila Poljskoj Šlesku i Pomeraniju – oko četvrtinu njemačkog istočnog teritorija. Također je okupirala trećinu ostatka njemačkog teritorija sa 20 milijuna ljudi, dok su zapadne sile okupirale preostale dvije trećine s oko 60 milijuna ljudi. Nadmoćna ljudska i ekonomska sredstva i tržišna ekonomija u Zapadnoj Njemačkoj rezultirali su tzv. ekonomskim čudom, što se nije moglo uspoređivati s centraliziranim gospodarstvom i diktatorskim sustavom u Istočnoj Njemačkoj. Ta neravnoteža dovela je do masovnog egzodusa Nijemaca s istoka u Zapadnu Njemačku, što je još više narušavalo ekonomski i politički sustav Istočne Njemačke. Do 1961. njemačko pitanje ponovo je ugrozilo geopolitičku ravnotežu u Europi. Sovjetska Rusija uočila je mogućnost raspada Istočne Njemačke. Nasuprot tome, SAD i njegovi zapadni saveznici bili su zadovoljni statusom quo u Njemačkoj. Od 1955. Zapadna Njemačka bila je potpuno integrirana na zapad – politički, ekonomski i vojno. Geopolitički položaj Zapada u zapadnoj Europi bio je siguran.

MOGLO BI SE POMISLITI da bi SAD i njegovi NATO-saveznici rado dočekali pad Istočne Njemačke. Ideološki, tako bi trebalo biti, ali ne i geopolitički. Kolaps Istočne Njemačke konačno bi oslabio sovjetsku Rusiju, ali bi istovremeno istaknuo pitanje ponovnog ujedinjenja Njemačke – što Zapad nije htio. Sjetite se riječi lorda Ismaya. Evo nas opet na izgradnji Berlinskog zida. I jasnije nam je zašto su SAD i njegovi saveznici bili pasivni u kolovozu 1961. Nije li to prošlost? Zid je srušen 1989., režim u Istočnoj Njemačkoj je pao i Njemačka je ujedinjena. A 1991. raspao se SSSR. Ali zašto je vodstvo SSSR-a kasnih 80-ih odlučilo odreći se saveznika u srednjoj i istočnoj Europi i ograničiti hladni rat u Europi? Neki razlozi su očiti: nefleksibilnost i neefikasnost sovjetskog političkog i ekonomskog sustava, tehnološko zaostajanje, prekomjerno trošenje na vojsku i izgubljeni rat u Afganistanu. Postoji još jedan faktor – geopolitički faktor izvan Europe: Kina. Bivši vođa njemačke obavještajne službe Hans-Georg Wieck izjavio je da je SSSR kasnih 80-ih shvatio da se ne može u isto vrijeme oduprijeti NATO-u koji vodi SAD i sve jačoj Kini, koja je tada praktički bila saveznica SAD-a. Moskva je odlučila srezati gubitke u srednjoj i istočnoj Europi i normalizirati odnose s Pekingom. Tako je majka Rusija bila osigurana i, nakon unutarnjih pobuna 90-ih, postala veliki igrač u novom svijetu u kojem je Kina nova sila. Hladni rat u Europi – simboliziran Berlinskim zidom – završio je prije 20 godina. Ali novi hladni rat javlja se u pacifičko- azijskom području. Hladni rat u Europi ostao je hladan zbog nuklearno-strateške ravnoteže i mogućnosti da se SAD i SSSR uzajamno unište. Slična je situacija sada između Kine i SAD-a, ali to nije utrka u nuklearnom naoružanju ili regionalni sukob na zemlji i na moru.

IZMEĐU KINE I SAD-a mogućnost uzajamnog uništenja javlja se prije svega na području ekonomije i financija. Kao sredstva moći, politika, ekonomija i financije nisu manje učinkovite od vojnih mogućnosti. Američki strateg Colin S. Gray definira jaku moć kao “vojnu prijetnju ili primjenu” i “ekonomsku prijetnju ili nagradu”. Kako funkcionira mogućnost uzajamnog uništenja 21. stoljeća? Kina bi mogla, hipotetski, uništiti američki financijski i ekonomski sustav za nekoliko dana rasprodajom dijela svojeg divovskog portfelja američkih državnih obveznica. To bi imalo razarajuće posljedice za kinesku ekonomiju i političku stabilnost. Kina bi izgubila svoje glavno izvozno tržište, a njene goleme financijske devizne pričuve u dolarima izgubile bi vrijednost. Sada zamislimo obratni slučaj: SAD još uvijek ima vojna i politička sredstva da se agresivno usprotivi Kini. Ali zbog financijske oslabljenosti i velikog duga Kini, Amerika bi se mogla suočiti s razarajućim ekonomskim, financijskim i političkim posljedicama. Novi tip mogućnosti uzajamnog uništenja osigurat će da hladni rat 21. stoljeća između Kine i Amerike ostane hladan. Ali i na području financija, ekonomije i politike ima i bit će prijetnji i čarki. Povijest se ne ponavlja, ali postoje lekcije koje treba naučiti iz geopolitičke pozadine Berlinskog zida.

Komentiraj

Source:Michael Liebig