Potočnjak: “Odlazim iz svijeta glume nakon 50 godina, a naša je profesija nisko pala”

Glumac Žarko Potočnjak za Zagreb News otkriva zašto se u 75. godini života odlučio umiroviti, kako je pobijedio rak pluća i zašto ne može istaknuti svoju omiljenu ulogu

Nakon više od 50 godina karijere, u 75. godini glumac Žarko Potočnjak odlazi u mirovinu. Potočnjak je 1972. završio Akademiju dramske umjetnosti u Zagrebu, a prvi angažman je dobio tijekom studija, u filmu „Prikupljanje hrabrosti“ redatelja Eduarda Galića. Nakon završetka Akademije, prvi angažman mu je bio u kazalištu Komedija, dugi niz godina bio je u ansamblu Gavelle, a 1975., sa Zlatkom Vitezom, osnovao je Glumačku družinu Histrion.

Iako sada odlazi u mirovinu, Potočnjak razmišlja o mirovini već dugi niz godina. „Negdje tamo s približavanjem 2012. godine i približavanjem radnog vijeka od 65 godina, polako sam se počeo pripremati za odlazak u mirovinu. Nisam htio koristiti vojna olakšanja pa sam bio polako spreman. Međutim, zbog velike zastupljenosti u repertoaru, tadašnja intendantica je smatrala da ću kazalištu, kad sam mu već potreban, biti jeftiniji ako ostanem u angažmanu, nego da preuzmem uloge kao slobodnjak. Osim toga, postoji i jedno nepisano pravilo da se stariji i istaknutiji glumci zadrže još neko kraće vrijeme u angažmanu. Time se pokaže potreba kazališta za takvim umjetnicima, a na neki način i poštovanje tih članova koji su duže vrijeme proveli u tom teatru. To je bilo pravilo kojeg smo se mi u Gavelli intenzivno držali i naši veterani nisu odlazili izbačeni na ulicu. Tako je i meni intendantica Ana Lederer produžila gotovo godinu i pol angažman, negdje do 2013. No tada se počeo otvarati mali kaos. Znajući da više nisam vezan uz matičnu kuću, počele su pljuštati ponude, od straha da ne ostanem bez posla ja sam sve prihvaćao. Tu su još bili i filmovi pa su se stvari počele tako komplicirati da sam odlučio od tada prihvaćati samo jedan posao i njega se držati“, objašnjava Potočnjak. Iz glume se povlači i zbog zdravstvenih problema. Naime, 2002. operirao je pluća te je prvi izliječeni pacijent od karcinoma pluća u Klinici za plućne bolesti Jordanovac.

Kaže da su pluća osjetljiv organ te smatra da ih treba čuvati. Zbog bolesti mora biti jako pažljiv te mu svaki izlazak iz kuće predstavlja stres. Do sada je imao u sat organiziranu rutinu. Svakoga jutra ustaje u 8.30, od 10 do 14 odlazi na jednu probu, od 15 do 18 odrađuje sinkronizacije i radio, zatim navečer igra predstavu, a nakon predstave odlazi na drugu probu do čak dva ujutro. Nakon odlaska u mirovinu rutina će svakako biti drugačija, ali kaže da još nije završio satnicu.

Iako je odigrao mnoge uloge, kaže da ne može istaknuti omiljenu.

„Teško da mogu izdvojiti neke omiljene uloge. Osim toga, kome omiljene – meni ili publici? One koje su omiljene publici u mom su rejtingu veoma nisko rangirane, uglavnom su televizijske, zabavljačke pretvaračke igre bez imalo želje ili potrebe da ostanu u sjećanju publike, a kamoli da zatraže i neko mišljenje, stav publike ili opredjeljenje.“ Iako vjeruje da su u 50 godina njegove karijere neke stvari u svijetu glume postale bolje, ipak smatra da je puno toga puno lošije. Svjetski teatar danas ne zna čime bi se bavio, a pojedince koji ipak djelomično uspiju naći odgovor i pokušaju se realizirati, karakterizira kao falš i benigne. Smatra da se kvaliteta sadržaja u kazalištu, ali i na filmu znatno smanjila. „Nema dugo snimao sam seriju ‘Ko te šiša’ na HRT-u, snimio sam je, povremeno pogledam neku epizodu i ne mogu se oteti zgražanju da jedna nekoliko desetljeća postojeća televizija može snimiti nešto tako loše. Ma ne loše, nije to loše, to do kategorije loše nije ni stiglo, to je besmisleno, nesuvislo. Bože moj, pa toliko školovanih, talentiranih dramaturga imamo, pa oni bi iz te papazjanije možda nešto uspjeli i složiti. Kad su dva mlada redatelja Tardozzi i Šeregi, koji su režirali seriju, preuzeli i pisanje i okušali se u tome, razveselio sam se računajući da ćemo od sada imati kratke duhovite pričice s razumnom ekspozicijom, radnjom i krajem – opet me je čekalo razočaranje. Uradak bi se do pola lijepo razvijao, a onda bi se pretvorio u nekakvu dječju sagu i tako i završio“, prepričava Potočnjak.

Nakon odlaska u mirovinu, kaže da će mu najviše nedostajati kolege koje je do sada viđao svakoga dana.
Iako mnogi njegovi kolege i nakon odlaska u mirovinu nastave prihvaćati angažmane, Potočnjak je odlučan da je ovo zaista njegov konačan odlazak iz svijeta glume. Osim zdravlja koje mu je primarni razlog umirovljenja, Potočnjak ističe i jedan nešto kompliciraniji. „Glumac cijeli svoj život čita, govori tuđe riječi. Uči ih napamet i organizam ih pomalo usvaja. I kad je dobro raspoložen, loše, i gladan i sit i depresivan i euforičan, i ujutro i popodne i navečer, i sam i s drugima i pred drugima, i kad je tišina i hripavac i tuberkulozni kašalj, kad se čuje žubor potoka, i na slušalicama i na zvučnicima – konj to ne bi mogao izdržati, ali glumac može izdržati i minobacačku i topničku i tenkovsku i valcer i polku i klavir i bubanj i čelo i pijanca i filozofa i profesora. Može. Može. Glumac može bez problema izdržati to sve, ali jednoga dana, ovisno o kutu svjetla, gustoći oblaka, magle, upita sam sebe: U redu! U redu! Ali zašto?“

Komentiraj