Tvrtka LNG Hrvatska, kao nositelj izgradnje LNG terminala na Krku, kreće u otkup zemljišta potrebnog za prvu i drugu fazu projekta. To bi prošlo nezamijećeno u domaćoj javnosti da podatak o predviđenih 10 milijuna eura za tu namjenu nije spomenut u dokumentu objavljenom nakon summita Inicijative triju mora koji je od 17. do 18. rujna ove godine održan u Bukureštu, a na kojem je sudjelovala i hrvatska predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. No prema informacijama koje je prikupio Nacional, a koje su potvrđene iz više neovisnih izvora, spomenuta cifra ni izdaleka neće biti dovoljna za otkup zemljišta površine oko 297.000 četvornih metara, na kojem bi jednoga dana trebao niknuti i kopneni terminal. To je zemljište u ovom trenutku još uvijek službeno u vlasništvu tvrtke Ćuf Roberta Ježića, nad kojom je početkom ove godine otvoren stečajni postupak. No i na taj dio zemljišta uskoro bi se mogla upisati tvrtka Gasfin koja je, podsjetimo, otkupom potraživanja od oko 100 milijuna eura nenaplaćenih kredita koje je bivša Hypo banka transferirala prema DIOKI Grupi Roberta Ježića, prije nepunu godinu preuzela mjesto glavnog hipotekarnog vjerovnika nad zemljištem i nekretninama DINA Petrokemije, pa tako i nad preostalim Ježićevim tvrtkama Piros i Ćuf, u čijem je vlasništvu dio zemljišta DINA-e.

Nakon summita Inicijative triju mora objavljen je službeni dokument pod nazivom “Inicijativa triju mora – Prioritetni interkonekcijski projekti“ (The Three Seas Initiative – Priority Interconnection Projects) u kojem se, između ostalih projekata vezanih uz sektor energetike, spominju i tri međunarodna projekta koja se odnose na Hrvatsku: LNG terminal na Krku, projekt izgradnje kompresorske stanice i spojnog plinovoda Omišalj-Zlobin te projekt Jonsko-jadranskog plinovoda (IAP). U dijelu u kojem se navode podaci i informacije o projektu LNG terminala na Krku, stoji da će ukupan trošak izgradnje LNG terminala iznositi 230 milijuna eura, od čega 160 milijuna iznosi trošak nabave FSRU broda (brod za prihvat i uplinjavanje), dok je 60 milijuna eura procijenjeni trošak izgradnje priključne infrastrukture na kopnu. Preostala stavka od 10 milijuna eura odnosi se na otkup zemljišta.

Prema Nacionalovim neslužbenim izvorima, prilikom izračuna ulaznih parametara rađenih prošle godine, za prvi krug zakupa kapaciteta budućeg terminala uzeta je u obzir procijenjena vrijednosti uskog pojasa zemljišta uz plutajući terminal koje će se morati izvlastiti za potrebe terminala, i to u iznosu 10 milijuna eura, a na kojem će se izgraditi objekti namijenjeni održavanju i instalacije za spoj na magistralni plinovod Plinacroa udaljen četiri kilometra od budućeg terminala. Iznos od 10 milijuna eura istaknut je na temelju službene procjene sudskog vještaka procjenitelja. No nakon donošenja Zakona o terminalu za ukapljeni prirodni plin, u javnosti poznatijem kao lex LNG, tvrtka LNG Hrvatska je, pozivajući se na Zakon o izvlaštenju i Zakon o staleškim investicijskim projektima RH, krenula u proces otkupa većeg dijela zemljišta na kojem bi se, prema planu, u drugoj fazi projekta trebao graditi kopneni LNG terminal. Površina zemljišta sada je puno veća – oko 297.000 četvornih metara – no iznos je ostao isti: 10 milijuna eura. Ta cifra, potvrđeno nam je iz nekoliko međusobno neovisnih izvora, ni izbliza neće biti dovoljna za otkup spomenutih parcela, a iznos naknade za izvlaštenje mogao bi višestruko narasti. O kolikom će konačnom iznosu biti riječ, pouzdano će se znati tek nakon procjene ovlaštenog sudskog vještaka. No drugi neovisni izvor rekao je da odluka o otkupu dijela zemljišta za kopneni terminal nije posve logična:

“Prema Zakonu o izvlaštenju, ono se traži samo za onaj projekt za koji se traži građevinska dozvola, a temelj za zahtjev za izvlaštenje jest postojeća lokacijska dozvola. No nikome ne bi palo napamet tražiti izvlaštenje zemljišta – i plaćanje naknade! – za drugu fazu projekta, koja podrazumijeva gradnju kopnenog terminala kapaciteta preko šest milijardi prostornih metara na godinu, a koja vrlo vjerojatno nikada neće biti realizirana jer objektivno neće biti interesa zakupaca za tolike količine plina.“

Ono što puno više brine, a na što nas je također upozorio jedan od naših izvora, jest činjenica da višestruko veći izdatak za otkup zemljišta automatski znači i povećanje kapitalnih izdataka za projekt, a time i rast tarife za uplinjavanje koja bi mogla negativno utjecati na zainteresirane zakupce kapaciteta.

“Visoka tarifa za uplinjavanje znači još manje konkurentan plin s LNG terminala i manji interes za zakup, što bi u konačnici moglo ugroziti njegovu realizaciju“, ustvrdio je isti izvor te dodao kako se ne bi iznenadio da konačna procjena vrijednosti zemljišta iskristalizira iznos od nekoliko desetaka milijuna eura. A što je još važnije, potvrđeno nam je, zemljište se ne može otkupiti sredstvima dobivenim od CEF fonda za razvoj projekta, odnosno iz fondova EU-a, već se mora financirati iz drugih izvora, odnosno kredita ili uloga samih vlasnika tvrtke LNG Hrvatska, a to su HEP i Plinacro. Prema našim izvorima, najrealnija je opcija da se većina sredstava za otkup zemljišta osigura putem neke od kreditnih linija, no u tom bi slučaju, kako je upozorio jedan od izvora, takav kredit značajno utjecao na financijski položaj HEP-a i Plinacroa, ne samo zbog uplate udjela za onaj dio koji će isfinancirati vlasnici, već i zbog obaveze da vlasnici korporativnom garancijom daju kolateral za kredit kojim će se isfinancirati i ostatak.

Ravnateljica tvrtke LNG Hrvatska Barbara Dorić tvrdi da je iznos od 10 milijuna eura za otkup zemljišta, koji se spominje u dokumentu objavljenom nakon summita Inicijative triju mora, poznat od ranije i da je oduvijek dio projiciranih kapitalnih troškova projekta. Barbara Dorić kaže:

“Sam postupak izvlaštenja za potrebe projekta provodi se sukladno Zakonu o izvlaštenju, a postupak je započet prije nešto više od godinu dana. Prije predaje zahtjeva za izvlaštenje potrebno je provesti postupak osiguranja dokaza kojim se utvrđuje vrijednost zemljišta koje je podložno potpunom ili nepotpunom izvlaštenju. Nepotpuno izvlaštenje (služnost) radi se za čestice kojima će, sukladno pravomoćnoj lokacijskoj dozvoli, proći otpremni plinovod, priključni vodovod i visokonaponski kabel, dok se potpuno izvlaštenje radi za čestice na kojima se planiraju graditi pripadajući objekti.“

Riječ je o procijenjenom iznosu, objasnila je Barbara Dorić, dok će se točan iznos vrijednosti zemljišta znati nakon dovršetka postupka osiguranja dokaza, a prije predaje zahtjeva za izvlaštenje:

“Neovisno o tome tko je vlasnik zemljišta, postupak se provodi sukladno Zakonu o izvlaštenju za projekt koji je sukladan prostornim planovima i za koji je poznato na kojem će se zemljištu graditi.“

Napomenula je da će se predviđeni iznos za zemljište, koji je, prema njezinim riječima, dio kapitalnih troškova projekta, financirati dijelom iz kredita, a dijelom iz kapitala vlasnika LNG Hrvatska – a to su, podsjetimo, u jednakim omjerima HEP i Plinacro – ako se po završetku Open Seasona, odnosno otvorenog poziva zainteresiranim zakupcima, osigura dovoljan zakup kapaciteta i donese pozitivna investicijska odluka.

No tvrdnja Barbare Dorić da je iznos namijenjen otkupu zemljišta oduvijek bio dio kapitalnih troškova projekta, tek je djelomično točna. Naime, pitanje zemljišta u vlasništvu propale tvrtke DIOKI Petrokemija, odnosno Roberta Ježića, bilo je aktualno sve dok je aktualan bio i projekt kopnenog LNG terminala kakav je gurala vlada bivšeg premijera Zorana Milanovića. Od tog je projekta, međutim, u lipnju 2016. odustala vlada premijera Tihomira Oreškovića, koja je, dijelom i pod američkim pritiscima o kojima je Nacional tada pisao, promijenila odluku, značajno smanjila apetite za velikim količinama plina i prešla na jeftiniji projekt plutajućeg terminala koji je moguće brže realizirati. U tom trenutku zemljište je postalo posve suvišno jer je kompletna infrastruktura u novom projektu smještena na brodu za prihvat i uplinjavanje (FSRU jedinica) usidrenom na pomorskom dobru, a na kopnu je potreban tek mali komad zemljišta na koji se smještaju samo nužni prateći objekti i prihvatni plinovod koji će plin transportirati do magistralnog plinovoda.

No donošenje lex LNG promijenilo je situaciju i omogućilo tvrtki LNG Hrvatska da na temelju tog zakona zatraži izvlaštenje zemljišta potrebnog za gradnju prve i druge faze projekta, odnosno zemljišta potrebnog za plutajući, ali i kasniji kopneni terminal, što je ova i učinila. Valja znati da izvlaštenje podrazumijeva i obavezu obeštećenja vlasnika zemljišta, i to po tržišnoj cijeni koju utvrđuje ovlašteni sudski procjenitelj. Ako se, pak, vlasnik zemljišta ne složi s procijenjenom svotom i smatra da je zakinut, ta činjenica neće zaustaviti proces izvlaštenja koji će biti proveden, a vlasniku zemlje preostaje sudska tužba kojom može zahtijevati realnu cijenu obeštećenja.

Ako je suditi po odgovorima koji su pristigli iz tvrtke Gasfin, to je vrlo vjerojatni scenarij na koji ta tvrtka računa. Predsjednik Uprave Gasfina Davor Grcevich Nacionalu je potvrdio da njegova tvrtka neće pristati na obeštećenje koje je niže od tržišne vrijednosti zemljišta. Grcevich je o tome rekao:

“Koliko nam je poznato, postoje različite procjene koje su rađene u proteklom periodu, kako za vrijeme ove vlade, tako i za vrijeme prethodnih te se o tome i javno govorilo. Vrijednosti prethodnih procjena nisu uzimale u obzir posljedične gubitke koji bi mogli nastati za naše tvrtke, odnosno te procjene nisu uključivale analizu da bi izvlaštenje jednog bitnog dijela zemljišta na lokaciji moglo imati negativan utjecaj na industrijski razvoj. Te procjene razmatrale su zemljište isključivo kroz potencijal jednog izoliranog projekta te se kao takve mogu smatrati jednostranima i nedovoljnima da bi odražavale stvarno stanje. Zaključci takvih studija, u njihovoj srednjoj procijenjenoj vrijednosti, bili su možda oko 20-25 milijuna eura, kako se moglo saznati iz javnih sredstava priopćavanja, što mi niti smo ikada nudili ili tražili niti smo smatrali da je ekonomski opravdano.“ Drugim riječima, naveo je Grcevich, jedno je vrijednost zemljišta za trgovca nekretnina, no u ekonomskom kontekstu poslovanja i industrijskih projekata ta stavka ima posve drugačije značenje, odnosno drugačiju vrijednost.

Dakle, u koju od tih kategorija spada Gasfin? Odnosno, zanimalo nas je želi li Gasfin samo dobro zaraditi na unosnoj prodaji zemljišta ili mu je stvarna namjera razvijati nove projekte i investirati u kopneni LNG terminal, kako je to najavljivao proteklih dviju godina? “Nama nikada nije bila u interesu prodaja zemljišta i smatramo da je najbolje rješenje dostižno sporazumom uz uzajamno uvažavanje i poštovanje svih strana kojih se to tiče“, rekao je Grcevich i dodao da je Gasfin nudio pomoć Vladi oko izgradnje LNG terminala. “Međutim, nakon što su službene vlasti RH donošenjem lex LNG eksplicitno pokazale da to ne žele, prirodno je da smo odustali od razvoja i investiranja u LNG terminal. Unatoč tome, naša ponuda je i dalje na stolu, da se LNG terminal izgradi u harmoniji s ostatkom industrijske zone koju, ponavljamo, imamo namjeru razvijati dodatnim sadržajima u odnosu na zatečeno stanje“, objasnio je Grcevich i nastavio:

“U dosadašnjim komunikacijama s predstavnicima službenih hrvatskih vlasti nije se razgovaralo u vezi zemljišta, iako smo uputili nekoliko dopisa u kojima smo ponudili cjelovito i sveobuhvatno rješenje svih investicija, gdje je pitanje zemljišta jedno parcijalno pitanje i rješivo je unutar cjelokupnog plana investicija. Naime, ako jedan manji dio industrijske zone, s jednim relativno malim projektom kao što je sadašnji LNG terminal, u odnosu na ostale investicijske industrijske projekte Gasfin Grupe koji su u razradi, nije konstruktivno integriran u kontekst industrijske zone, onda nije prioritetno pitanje vrijednosti samog zemljišta, već je ključno pitanje kako zajedničkim naporima pronaći ispravan način da svi projekti uspješno koegzistiraju.“

Do sada se, rekao je Grcevich, sa službenim vlastima nije razgovaralo o naknadama.

“Smatramo da je jedino ispravno rješenje u pronalaženju modela koji ne bi oštetio tvrtku Trans LNG, odnosno da se iskoriste prednosti stručnih znanja koje nudimo te da se ispravno vrednuju sinergije dvaju projekata koji ne bi smetali jedan drugome ako se sinkrono i harmonijski razvijaju. Smatramo da je izvlaštenje nepotrebna prisilna mjera, s obzirom na pruženu ruku suradnje i alternativna rješenja koja nudimo i koja su dostižna.“

Na konkretno pitanje namjerava li Gasfin kroz neku od svoje tri tvrtke-kćeri (Trans LNG, Adria Polymers i Trans Energy) otkupiti zemljište Ćufa koje je dio stečajne mase tvrtke, direktor tvrtke Trans LNG Marko Martinović odgovorio je da vlasništvo Gasfina nad zemljištem nije sporno jer Gasfin temeljnim pravima glavnog vjerovnika kontrolira Ćuf kao tvrtku u stečaju pa nije ključno preko koje će se tvrtke to vlasništvo nad zemljištem realizirati. “Tvrtka Ćuf u stečaju, tehnički rečeno, može i prodati zemljište, ali to ne utječe na smisao problematike o kojoj se ovdje diskutira”, rekao je Martinović.

Iako, dakle, Gasfin, ako je suditi po Grcevichevim riječima, naizgled i dalje ustrajava na projektu gradnje i LNG terminala i postrojenja za obradu polimera, Nacionalovi izvori, s druge strane, prilično su uvjereni da je njihov stvarni interes zaraditi na preprodaji zemljišta. Hoće li im to uspjeti, pokazat će naredni mjeseci, no u svakom je slučaju izgledno da bi spor oko zemljišta mogao negativno utjecati na cijeli projekt i značajno ga usporiti.