Javna prepiska Seje i Neleta iz originalnog ‘Zabranjenog pušenja’ započela je tvrdnjama kojima se treba baviti sud. Ali mnogo su važnije moralne i političke konotacije te prepirke. Jer, u konačnici, to nije priča o svađi bivših jarana Davora Sučića i Nenada Jankovića nego priča o nama. O tome tko je bos a tko hadžija.
Posljednjih dana mnogi mediji revno prate prepisku dvojice bivša jarana.
Dr. Neleta Karajlića (Nenada Jankovića) i Seje Sexona (Davora Sučića).
Počelo je kad je Davor objavio da će tužiti Nenada ako ovaj bude izvodio pjesme ‘Zabranjenog pušenja’ čiji je Davor autor.
Na najavljenom zagrebačkom nastupu s violinistom Stefanom Milenkovićem.
A i inače.
Riječ po riječ, rečenica po rečenica, pismo po pismo… pretvorilo se to u javni verbalni obračun ‘teškom artiljerijom’.
U kojem je povod bio samo ‘okidač’ za mnoštvo dugogodišnjih frustracija.
S moralnim i političkim konotacijama.
Ali, ima li ta neugodna prepiska između dvojice glazbenika ikakvu informativnu vrijednost?
Zbog čega je ikome osim njih dvojice uopće važna rasprava oko nečega o čemu će ionako odlučiti sud.
Kad je već čak i do suda došlo.
Važna je ta žučna prepiska.
Itekako.
Ali ne zbog sudskog pravorijeka.
Važna je jer to zapravo i nije priča o dr. Neletu Karajliću i Seji Sexonu.
Nije to u konačnici niti priča (samo) o Nenadu Jankoviću i Davoru Sučiću.
Mnogo je to veća priča.
Za sve koje zanima i koji razumiju.
Nele/Nenad, jedan je od osnivača ‘Zabranjenog pušenja’ te je bio pjevački frontmen ovog benda do 1992.
Kad je ‘puklo’ u Sarajevu i čitavoj BiH.
Dok čekaš sabah sa šejtanom
Sejo/Davor, njegov susjed iz zgrade i najbolji prijatelj, također je jedan od osnivača ‘Pušenja’.
I većinski autor pjesama.
Nele je bio i najupečatljivija figura kultne ‘Top liste nadrealista’.
Stoga ga je većina publike u bivšoj Jugoslaviji doživljavala kao simbol – i serije i benda.
Što je u svijesti te iste publike, razdvojene granicama novih država, ostao i nakon što su ‘stali’ – i serija i bend.
Nakon nekoliko godina Sejo je s novom, uglavnom zagrebačkom, ekipom nastavio kao ‘Zabranjeno pušenje’.
Nele je godinama nastupao s Kusturičinim ‘No Smoking Orchestra’.
Benda čije su ime (koliko god ‘zakamuflirano’) te bivši pjevač i skladbe ‘Pušenja’ bile presudan mamac za publiku.
Uz samog Kusturicu, naravno.
Neleta nisam upoznao, a Seju znam već dvadeset godina.
Od vremena kad smo u sarajevskom Mediacentru za Federalnu TV snimali seriju debatnih emisija na razne teme.
Direktor Mediacentra bio je, a i danas je, Boro Kontić.
Čovjek koji je kao radijski urednik ‘rodio’ sjajne ‘nadrealiste’.
Jer počeli su na radiju pa potom prešli na TV.
Urednik serije bio je Zenit Đozić.
Jedan od ‘nadrealista’.
Svaka emisiju započinjala je Sejinim ‘gitara & glas’ izvođenjem neke od pjesama ‘Pušenja’.
Uvijek je to bila pjesma o onome što je bilo tema emisije.
Tada je već Davor živio većinom u Zagrebu gdje preselio nakon završetka opsade Sarajeva.
Nenad je od 1992. živio u Beogradu.
Neću da budem švabo u dotiranom filmu
Nikada nisam čuo ili pročitao da je Davor (za prijatelje Sula) rekao bilo što ružno o ikome.
Pogotovo ne zbog nacionalne pripadnosti ili političke orijentacije.
Nikada ga nisam čuo niti da priča o ratu.
Koji je proveo u Sarajevu.
Prije petnaestak godina otišao sam na koncert ‘No Smokin Orchestra’ u beogradskoj Areni.
Nenad je pjevao obavijen srpskom zastavom, ’srbujući’ između pjesama.
Prepuna dvorana ‘eksplodirala’ je tek u drugom dijelu koncerta.
Kad su zaredale pjesme predratnog ‘Pušenja’.
Nazvao sam Davora i to mu ispričao.
“Ma znam”, odgovorio je rezignirano. “Ne da mi se još i s tim zajebavati”.
Bilo je to vrijeme kad Sejino ‘Zabranjeno pušenje’ nije ‘niti u ludilu’ moglo nastupiti u nekoj većoj beogradskoj dvorani.
Iako bi garant napunilo Arenu.
Pet večeri zaredom.
Nije nitko kukavica ako ode iz grada u kojem počinje rat.
A pogotovo nije automatski izdajica.
Čak i ako je iz Sarajeva 1992. otišao u Beograd.
I nije Nenad Janković izdao Sarajevo.
Još manje raspadajuću Jugoslaviju.
I ‘bratstvo i jedinstvo.’
Ali izdao je ‘Top listu nadrealista’ čiji je bio zaštitni znak.
A koja se rugala sa svim onim što je on postao.
Izdao je i ‘Zabranjeno pušenje’.
I što je najvažnije – izdao je sebe kakvog smo ga upoznali i zavoljeli.
Ne odlaskom u Beograd.
Nego onim što je nakon toga govorio.
‘Kanjon Drine’, ‘Yugo 45’, ‘Fildžan viška’, ‘Bos il hadžija’ i duge pjesme
On koji je, kako bi rekao Davor, većinski autor pjesme ‘Kanjon Drine’.
Pjesme koja najavljuje rat.
Pjesme u kojoj je i ovaj stih…
“Hadžije su sebi podijelili rejone, djecu evakuišu avionima.
A ja se osjećam nezgodno kao zebra na Brionima.”
Izdao je sve one kojima je bio ‘brend’ normalnosti.
U predvorju nenormalnih vremena.
A kad su vremena postala potpuno nenormalna Nenad/Nele pridružio se ‘lošim momcima’.
Onima s kojima se prije toga s pravom sprdao.
I na čiju je zloću upozoravao.
Postao je dio njih.
I to do te mjere da je izjavio kako u Sarajevo može doći samo na tenku.
Takav Nenad Janković, kao i takav dr. Nele Karajlić, izdao je pjesme koje je pjevao do 1992.
I nije u stanju shvatiti poruku pjesama ‘Zabranjenog pušenja’ nastalih nakon što je otišao u Beograd,
Ostavljajući u Sarajevu najboljeg prijatelja i koautora pjesama koje su oplemenile predratni život svih normalnih ljudi u dotadašnjoj Jugoslaviji.
Naprimjer, poruku pjesme ‘Yugo 45’.
One što ju je najlakše ‘na prvu’ proglasiti jugonostalgičarskom himnom.
A zapravo je to pjesma čija je glavna poruka u stihu “na komšiju se ne ide”.
Ako nisi šupak.
A da nije postao šupak Nele/Nenad uvijek bi mogao u Sarajevu dobiti fildžan viška.
Kad god navrati, jebiga.
E, moj ‘doktore’ Nenade…
Il’ si bos il’ si hadžija.
Trećeg nema.
Komentari