Oni koji se (i) na obljetnicu pobjede nad fašizmom prisjećaju što je to njima bilo bolje u Jugoslaviji nego sada u Hrvatskoj nisu “jugonostalgičari”, “komunjare” niti “udbaško smeće” koje mašta o obnovi “bivše države”. Oni pak koji šire te potpuno apsurdne optužbe “žmire” na činjenicu da su HDZ stvorili SKJ “prebjezi”, da je ”otac Domovine” bio Titov general i da se njima i njihovima sve loše čega se prisjećaju iz vremena Jugoslavije nije dogodilo “samo zato” jer su – Hrvati. Ako im se uopće dogodilo.

Sjećanje je nepouzdan alat.

Ovisi o previše elemenata koje nije moguće egzaktno izmjeriti.

I u vremenu kojeg se (pri)sjećamo.

I u vremenu kad nam se (pri)sjećanje pojavi.

Uz to, uvijek je vezano za osjećaje.

Ondašnje i sadašnje.

Čovjek se ponekad prisjeća ljudi i događaja vezujući za njih osjećaje koji zamagljuju stvarnost.

Bilo da su ti osjećaji negativni bilo da su pozitivni.

Nerijetko zapravo samo mislimo da se nečeg sjećamo.

A nije baš sve bilo onakvim kakvim nam se danas čini.

Na kraju, ali nikako najmanje važno…

Osjećaji pa tako i (pri)sjećanje svakog pojedinog čovjeka su samo dio šire slike.

Čak i kad se približavaju onome što se doista dogodilo.

U današnjoj Hrvatskoj, kao i u ostalim državama nastalima raspadom Jugoslavije, mnogi ljudi prisjećaju se da im je u vrijeme “bivše države” bilo bolje.

A mnogim mlađima taj osjećaj prenijeli su roditelji.

Pričajući im o zaista besplatnom obrazovanju.

O boljoj zdravstvenoj zaštiti.

O mnogo manje nezaposlenih.

O višem prosječnom standardu “običnog” čovjeka.

O neuporedivo lakšem dolasku do “krova nad glavom”.

Nitko normalan ne razmišlja o obnovi Jugoslavije

O tome da u “bivšoj državi” nisu nikada doživjeli da ih bilo tko vrijeđa ili onemogućava u bilo čemu zbog toga što su druge nacionalnosti.

Ili zbog bilo kojeg drugog razloga.

Ljudi koji na život u Jugoslaviji imaju takva sjećanja ili su im ona odgojem prenesena ne maštaju, međutim, o obnovi Jugoslavije.

Nitko normalan o tome ne razmišlja.

Ljudi znaju da je to nemoguće.

I besmisleno.

Tu smo gdje smo.

Imamo što imamo.

Uostalom, država s jednopartijskim sustavom i doživotnim predsjednikom nije baš ogledni primjerak demokracije.

Ali to ne znači da je svatko dužan tvrditi da mu je danas bolje.

I da je ranije bilo strašno.

Dio ljudi ima dijametralno suprotna (pri)sjećanja na Jugoslaviju.

Također – i osobna i naslijeđena.

I tvrde da im je danas mnogo bolje nego što je bilo u Jugoslaviji.

Njima (i)li njihovim roditeljima.

To je također potpuno legitimno.

I moguće je da su i oni u pravu.

Problem nastaje kad se sve ono što je bilo u “bivšoj državi” u ovoj javno pokušava prikazati neljudskim, mračnim, zločinačkim.

Pa se ide čak do toga da se pozitivnom u odnosu na Jugoslaviju proglašava NDH.

Čak i na obljetnicu pobjede nad fašizmom.

Jer je “endehazija” kobajagi bila ostvarenje sna hrvatskog naroda o vlastitoj državi.

Pa tako, naprimjer, notorni Zlatko Hasanbegović izjavljuje kako su ulaskom partizana u Zagreb 8. svibnja 1945. godine započele likvidacije i odmazde.

U gradu i marionetskoj kvazidržavi koja se do tada temeljila na nacionalizmu, likvidacijama, odmazdi i strahu?!

Naci(onali)stičkoj tvorevini s kvislinškom vlašću.

Ukratko: na fašizmu.

U bastardu od države koju su oružanom borbom dokinuli partizani.

A među njima je bilo mnoštvo Hrvata kojima očito NDH nije bila san nego noćna mora.

Koji je vjekovni san Hrvata onaj pravi?

Nova, jugoslavenska vlast, pogotovo u prvim poratnim godinama, dopustila je pa i sama počinila vrlo ružne stvari, uključujući i one koji su pojedince, obitelji pa i čitave skupine ljudi koštale života.

Ali suludo je da oni koji se rukovode (pri)sjećanjiima na te postupke, bilo da su im svjedočili ili su o njjima kasnije čuli ili čitali, vrijeđaju one koji iz Jugoslavije spominju svoja ili prenesena (pri)sjećanja na pozitivna iskustva.

Zaumno je nazivati “jugonostalgičarima”, “komunjarama” i(li) “udbaškim smećem” ljude koji spomenu da se (pri)sjećaju da je u Jugoslaviji nešto bilo bolje nego danas u Hrvatskoj.

Ili da je nečega dobroga bilo više.

Ili da je nečega lošega bilo manje.

A istovremeno tvrditi kako je, eto ti ga na, sadašnja Hrvatska –ostvarenje vjekovnog sna Hrvata.

Pa koji je, k vragu, vjekovni san pravi?

Onaj o NDH ili ovaj o Republici Hrvatskoj?

Malo koncentracije molim.

Pričamo li o Hrvatskoj, državi u granicama u kojima je još na ratnom zasjedanju ZAVNOH-a proglašena jednom od jugoslavenskih republika?

Što je značilo i uključenje područja koje je Pavelić na čelu NDH prethodno prepustio Talijanima.

Pričamo li o državi kakvu je, nakon raspada Jugoslavije, utemeljio nacionalistički pokret izrastao na (pre)učlanjenju gotovo 100 tisuća mrskih komunista?

O domovini čijim se ocem proglašava Titov general?

Koji je, nismo valjda zaboravili, kao major partizanske Titove vojske između ostaloga prije 77 godina “okupirao” Zagreb.

Pričamo li o državi koja je sad odjednom domovina čak i onima koji se u njoj nisu rodili?

Jer u vrijeme njihovog rođenja nije bila država nego federativna republika.

Iako im u dokumentima lažno stoji da su rođeni u državi Hrvatskoj.

Pričamo li o državi koja se uvelike oslonila na usluge visokopozicioniranih pripadnika jugoslavenskih tajnih službi?

Pa ih se brže-bolje riješila.

Ili bar onih kojih se mogla riješiti “uz malu pomoć prijatelja”.

Onih koji bi mogli svašta ispričati i iz “šteka” izvući svakojake neugodne dokumente.

Pričamo li o državi koja bi najradije da se zaboravi da je Tito bio Hrvat?

Jer ne trebaju joj takvi Hrvati.

Kao niti oni koji su se prekasno “preobratiti” se pa nisu korisni za “našu stvar”.

Pričamo li o državi koja je hrvatsko državljanstvo dala i švercerima droge, organizatorima ilegalne trgovine oružjem i ubojicama?

Borba za lošiju nacionalnu povijest uvijek borba za svoju bolju prošlost

Pritom njihova nacionalnost nije bila smetnja.

Kao što mnogih nehrvatima njihova nacionalnost jest bila smetnja da slobodno obitavaju u svojoj kući, rade na poslu za koji su školovani…

Ili da žive.

Da, događalo se to i Hrvatima na područjima Hrvatske koja u devedesetima nisu bila pod kontrolom središnje vlasti.

Van ikakve sumnje svako kršenje ljudskih prava, svako protjerivanje ili ubojstvo je zločin – tko god da ga je počinio.

Ali zadatak države je zaštititi žrtve i kazniti počinitelje.

Zadatak joj je i da ona sama ne krši zakon te da ne potiče na zločine i(li) ne “okreće glavu” kad se oni dogode.

I da su svi jednaki pred zakonom.

U novonastaloj državi Hrvatskoj partijska (pravo)vjernost samo se “prebacila” sa SKJ na HDZ.

S tim da su povlastice jugoslavenskih partizanskih i partijskih glavešina tridesetak godina nakon onog rata bile “mlaka kamilica” u odnosu na današnje “hadezenjarsko-braniteljske”.

Pogotovo s obzirom na broj onih koji ih koriste i na način na koji ih te povlastice razdvajaju od puka.

Oni koji se bore za lošiju nacionalnu povijest zapravo se uvijek bore za svoju bolju prošlost.

Kako bi si osigurali još bolju budućnost.

Njima ništa u Hrvatskoj nije valjalo za vrijeme Jugoslavije, izuzev njih samih.

Ili njihovih roditelja i rođaka.

Čije “zasluge” su oni preuzeli kao nasljedstvo koje će iskoristiti kao ulaganje za svoj probitak.

Jer u Jugoslaviji nije bilo različitih vrsta jogurta, pijani profesori marksizma pred crkvama su zapisivali tko ide na misu, direktori su “zaglavili” u zatvoru zbog toga što su opravdano krali od nenarodnog režima…

Baš me briga kako se “moja” država zove

A sve zato što su bili Hrvati.

Somnambulnom logikom dobili smo smjesu nacionalizma i vjerskog fanatizma (velikim dijelom lažnog, ali unosnog) čime se zapravo želi prikriti (ili možda opravdati?) krajnji cilj.

Tako predvidiv.

Tako jadan.

A on glasi: u se, na se i poda se.

Sve ostalo je šarena laža.

Jugoslavenska iluzija o bratstvu i jedinstvu je očekivano propala.

Dugo je i izdržala.

Realno, i nema baš previše smisla da me netko dekretom obvezuje čiji ću biti brat.

A jedinstvo mi suviše “miriše” na čoporativno.

Koga ću voljeti i s kim ću se družiti odlučujem sam.

Države dolaze i prolaze.

Nacije se uspostavljaju, razvijaju, miješaju, nestaju…

I baš me briga kako se “moja” država zove.

Važno mi je funkcionira li na poštivanju ljudskih prava i upravlja li se njome na opću korist svih koji su odabrali one što tom cilju trebaju služiti.

I da mi u njoj nitko ne određuje koga ne smijem voljeti i s kim se ne smijem družiti.

Kakve nacionalne države, kakvi bakrači…

Trice i kučine.

Država i nacijama neka se bave povjesničari, sociolozi, filozofi…

A nacionalizam?

Ne postoji dobar i loš.

Uvijek je samo jedan.

Odavno je to kirurški precizno sročio veliki pisac Danilo Kiš.

Koji je napisao da je nacionalizam, prije svega, paranoja.

Kolektivna i pojedinačna.

I da je – pribježište hulja.

Čak i kad mu se prigodno tepa da je – domoljublje.