U državi koja bi bila gotovo u svemu pri dnu izuzev u korupciji, nepotizmu i opstrukciji vladavine prava samo potpuna naivčina bi mogla očekivati da se politička elita ponaša odgovorno te poštuje propise koje sama donosi. Sreća je da ta država ne postoji

U državi u kojoj lokalni “šerif” može mafijaškom manirom četvrt stoljeća upravljati glavnim gradom u kojem živi gotovo četvrtina svih stanovnika te zemlje te u kojem se na razne načine “obrće” još i veći postotak proračunskog novca te države ne bi trebalo ništa biti neobično.

U državi u kojoj te financijske brljotine, sukob interesa, mizoginija, homofobija, nasilje svake vrste te nepostojanje empatije i neograničena bahatost kvalificiraju da i dalje nemetano obavljaš državnu službu ili ti čak pomaže da u njoj napreduješ nikoga ništa ne bi trebalo iznenaditi.

U državi koja je gotovo u svemu pri dnu izuzev u korupciji, nepotizmu i opstrukciji vladavine prava samo potpuna naivčina bi mogla očekivati da se politička elita ponaša odgovorno te poštuje propise koje sama donosi.

Država u kojoj možeš naprimjer epski “uprskati” na veleposlaničkoj poziciji napustivši je potom ne poslavši vlasti koja te tamo instalirala “ni pismo ni razglednicu” i nakon toga biti izabran(a) na čelo te iste države mora biti neka vrlo čudna država.

Nešto kao “uvrnuti”, zloćudni Antun Tun u kojega je fakat “neobičan um”. Ili prije… kao suluda varijanta neke “spačke” Monthy Pythona. Teško je povjerovati da takva država postoji, ali kad bi postojala vjerojatno bi u njoj bilo sasvim u redu da premijer rezolutno brani baš svakog svojega ministra i ministricu kad im novinari pronađu “kosture u ormaru” ili neku aktualnu svinjariju.

Izmišljeno nepoštivanje izmišljenih mjera protiv izmišljene zaraze

Kad bi takva država, takva vlada i takav premijer postojali nije teško zamisliti da bi u nekoliko godina provedenih na vlasti taj isti premijer iz vlade “odstranio” dvoznamenkasti broj ministara i ministrica među kojim su i svi oni koje je nakon novinarskih otkrića branio bez argumenata. Uz to, nije teško vjerovati niti da bi te ministre i ministrice takav premijer tvrdoglavo branio i dok bi ih se rješavao.

E sad… u takvoj državi trebalo bi biti nešto još mnogo gore od zadnje naivčine pa očekivati da takav premijer odstupi zbog svojeg ponašanja ili ponašanja svojih ministara. Ili očekivati bar da odstupi neki od ministara zbog toga što je…nemam pojma…službeni vozač službenim autom jednom vozio
njegovu ili njezinu djecu u školu ili zbog službenom karticom kupljenje čokolade u aerodromskom duty free shopu.

No navodno bi se u takvoj državi, kad bi ona kažem postojala, našlo nešto onih koji bi, riskirajući da im se zbog naivnosti javno rugaju, povjerovali da bi se državni službenici mogli pridržavati barem netom donesenih mjera za čije neprdržavanje je zapriječeno kažnjavanjem.

Mislim… bilo bi iluzorno očekivati da u takvoj imaginarnoj državi neki državni službenik poštuje mjere jer je odgovoran. Bilo bi to teško očekivati čak i kad bi se radilo riječ o propisima smišljenima da sprječe recimo…širenje opasne zaraze koja može biti i smrtonosna.

Takav državni službenik (nazovimo ga ovom prigodom S.S., ne mora uvijek biti N.N., čak i ako je imaginaran) mogao bi eventualno samo u jednom slučaju poštivati propis koji je donijela vlast u čijem je stroju i on kotačić. Kad bi se bojao da će zbog kršenja propisa i sam biti kažnjen.

Ali nije S.S. naivčina makar bio i izmišljen za potrebe ove kolumne. I makar radio naprimjer kao državni tajnik u nekom ministarstvu te izmišljene države, nazovimo ga naprimjer Ministarstvom straha i trepeta. Bolje je da naziv ne podsjeća na neko stvarno ministarstvo iz neke od stvarnih država, poput onih gdje se ostavka daje zbog jedne vožnje djece u školu službenim autom ili čokolade kupljene službenom karticom. Mogao bi se netko pogrešno prepoznati.

Izmišljeni pomoćnik ministra u izmišljenom ministarstvu

U tom nepostojećem, za ovu priču izmišljenom, Ministarstvu straha i trepeta ministar bi mogao naprimjer biti T.M. Čak i da hoćeš ne možeš dva lika u priči nazvati N.N. Tko bih ih razlikovao? Taj ministar mogao bi….mogao bi svašta, ali što bi naprimjer napravio da S.S. prekrši strogi propis koji je vlast upravo donijela zaprijetivši kaznama onima koji ga prekrše?

Pa…što ja znam…mogao bi tražiti smjenu S.S. ako S.S. odmah sam ne ponudi ostavku. Recimo, samo za potrebe ove priče, da je S.S. pomoćnik ministra T.M.- a. Ipak bi pomoćnik ministra, a sam ministar pogotovo, trebali davati primjer onim silnim N.N.-ovima (možemo ih tako nazvati jer su ionako nebitni za ovu priču) koji će biti kažnjeni učine li isto što i S.S.

U priči o nekoj postojećoj zemjli…znate onoj iz priče o jednoj vožnji djece u školu službenim autom ili kupnji jedne čokolade službenom karticom…ne biste imali što razmišljati. S.S. (da je stvaran) tamo bi dao ostavku, a lako je moguće da bi to učinio i njegov ministar (tamo neki njihov T.M.)

Zamislite na trenutak da ipak postoji ta čudna država koju sam izmislio… Država u kojoj nekoliko milijuna N.N.-ova plaćaju i S.S.- a i ministra T.M.-a između ostaloga i da vode računa kao bi propisi bili poštivani. Država u kojoj nema ekpresne ostavke pomoćnika ministra S.S. nakon kršenja propisa koji je svima nametnula vlada čiji je S.S. službenik. Država u kojoj bi ministar T.M. verbalno osudio to što je njegov pomoćnik S.S. prekršio propis kojega se svi trebaju pridržavati pod prijetnom kazne i tu stao. Ništa smjena, ništa ostavka.

Ali kad sam se već toliko potrudio da izmislim priču koja se dešava u nepostojećoj državi hajde da još malo zakompliciram… Dakle, što kad bi ministar T.M. ne zaustavljajući se na verbalnoj osudi postupka svog pomoćnika S.S. novinarima rekao nešto kao: “Pokušavam rekonstruirati što se točno dogodilo – je li taj lokal u vrijeme kad se to dogodilo bio zatvoren ili otvoren za goste, je li u lokalu bilo deset ljudi koliko propisuje mjera vezana za obiteljsko okupljanje ili osam, tko je davao iskaze i je li S.S. nekome prijetio ili ugrožavao nekoga, a tu su i neki segmenti koji su vezani za samo postupanje policije.” dodajući da je “tu još dosta nepoznanica.”

U redu, znam, znam…glupo je smišljati scenarije koji u stvarnom životu nisu mogući. Ovaj puta sam izgleda zaista pretjerao.