POGLED IZBLIZA: ‘Alo ekipa, ‘ko će ovo platit?

Oporbeno napuštanje sabornice Peđa Grbin objasnio je tvrdnjom da je kriza u Hrvatskoj ”takva da svakoga dana umiru dva školska razreda, a vlada odbija bez suvislog obrazloženja sve amandmane oporbe.” Nije jasno što je zapravo toliko razljutilo oporbu. To što, između ostaloga i zbog diletanstkog ponašanja u borbi protiv koronavirusa, “svakoga dana umiru dva školska razreda” ili to što vlada odbija sve oporbene amandmane?

Nemam nikakav problem sa strogim mjerama koje će na neko vrijeme, pa ako treba i zauvijek, poremetiti moju rutinu, lišiti me svakodnevnih malih užitaka pa i onih većih, onemogućiti me da život udišem punim plućima. Čak i doslovno. Niti s najstrožim mogućim mjerama nemam problem makar bilo upitno jesu li baš neophodne.

Bilo bi mi dovoljno da ljudi stručni za njihovo određivanje i provođenje suvereno i odgovorno rade svoj posao. Tako bih im mogao vjerovati da bi baš te mjere možda mogle spasiti živote koji bi bez mjera bili opasno ugroženi. I da bih, ne pridržavajući se mjera, ja mogao postati sukrivcem za nečiju smrt.

Jedino što me još pritom zanima jest da li su te mjere, kojima se ograničavaju neka od temeljnih ljudskih prava poput prava na slobodno kretanje a nekima i na rad – u skladu s Ustavom i zakonima. Zbog svega toga onima koji su u Hrvatskoj zaduženi (a formano su i stručni) za određivanje i provođenje mjera u sklopu borbe protiv koronavirusa odavno ništa ne vjerujem. Niti onima na najvišoj razini niti onima raspoređenima ispod njih u zapovjedno-prehrambenom lancu koji se sramote povlađujući lako dokazivim pa i već dokazanim budalaštinama.

Nema tu zapravo ničeg novog no tim više treba uporno ponavljati ono što je bjelodano jasno, ali onima od kojih velikim dijelom već mjesecima ovise mnogi životi (i doslovno) nikako da dođe “iz dupeta u glavu”. Komentirajući epidemiološku situaciju u Hrvatskoj za TV N1 zamjenica ravnatelja NZJZ-a “Dr. Andrija Štampar” Sandra Šikić između ostaloga ovih je dana izjavila : “Moje mišljenje je da su se poštivale sve dostupne mjere, ne bismo bili u ovoj situaciji.”

Dakle, još jednom čujemo da su za sve jače širenje koronavirusa krivi isključivo građani. Građani, kako to gorko zvuči. Da mnogi nisu poštivali epidemiološke mjere točno je. No, neki su ih teško i pratili jer su se često mijenjale, nelogično i bez suvislih objašnjenja. Vrhunac su bili tragikomični obrati uključujući relaksacijske mjere i poruke pred parlamentarne izbore i turističku sezonu. Vremenom je situacija postala sve manje komična a sve više tragična.

Kad smijeh stane u grlu nitko se ne smije posljednji

Mogli smo se još čak i sprdati s činjenicom da su okupljanja u crkvama na nedjeljnim misama ponovo dopuštena gotovo dva tjedna prije nego u trgovačkim centrima. Mogli smo se grohotom smijati obrazloženju da je rad trgovačkih centara nekoliko tjedana bio zabranjen baš nedjeljom, navodno da bi se usporilo širenje koronovirusa, iako nedjelja nije dan kad najviše ljudi dolazi u trgovačke centre.

Mogli smo se valjati po podu od smijeha kad su, netom nakon odluke o dodatnom smanjenju dopuštenog broja ljudi na javnim okupljanjima, vodeće “face” Nacionalnog stožera civilne zaštite “bez da trepnu” kamena lica najavili: u vukovarskoj Koloni sjećanja moći će hodati mnogostruko više osoba od broja koji je sam taj stožer upravo dozvolio. Mogli smo se gušiti grcajući i štucajući od neizdržive provale smijeha kad se u Vukovaru okupilo mnogostruko više ljudi i od broja posebno “dizajniranoga” za tu prigodu – i nikome ništa.

Na objašnjenja tipa ”zna se što je Vukovar” kakvo je ponudila doktorica Alemka Markotić (čuj…doktorica?!) nije se bilo poželjno smijati, bar ne javno, jer tko zna kako bi tko mogao shvatiti. Stvarno, što je Vukovar? Pa…recimo to ovako…Vukovar je grad u Hrvatskoj koji je ratom prije tri desetljeća u svakom smislu gotovo uništen uključujući i ogroman broj ubijenih. To je strašna, bolna činjenica. Postoje razni načini da se vukovarskim žrtvama iskaže poštovanje.

Politički motivirano okupljanje tisuća ljudi uz manipuliranje njihovim osjećajima, i to unatoč izglednoj opasnosti da to okupljanje omogući širenje opasne zaraze, krajnje je neodgovorno. Dopuštanje da se takvo što dogodi istovremeno dok se zabranjuju druga potrencijalno opasna okupljanja bezobzirno je.

Neometano se okupilo nekoliko tisuća ljudi i na splitskoj rivi nekoliko tjedana ranije da bi obilježili 70 godina Hajdukove navijačke skupine Torcida. Iako je to okupljanje bilo ne samo pogodno za širenje koronavirusa nego čak i neprijavljeno, oni koji ga nisu smjeli dopustiti također su se nemušto opravdavali. Nitko nije glasno izrekao, ali i tada je bilo jasno – “zna se” što je Torcida. Zna se.

Kad je broj zaraženih, teško oboljelih i umrlih počeo ubrzano rasti – smijeh nam je definitvno stao u grlu (čak i u vlastita četiri zida). Nije baš bilo smiješno niti prisjećanje da je početkom studenoga, dva tjedna prije Kolone sjećanja u Vukovaru, znanstvenik Ivan Đikić upozorio na TV N1 kako je smrtnost povezana s koronavirusom u Hrvatskoj veća 5,3 puta nego u proljeće. Samo budala mogla se smijati kad je dodao da će tom logikom do kraja studnoga broj umrlih biti 1500 te da Kolonu sjećanja ne bi trebalo održati zbog opasnosti od naglog širenja koronavirusa.

Brigo moja prijeđi na drugoga ili kako su za sve krivi građani

Premijer Plenković rekao je na to da ne želi polemizirati s Đikićem. Naravno, to je ionako posao za njegove posilne. Stoga se javio ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo Krunoslav Capak ustvrdivši: “Ja mislim da je ta brojka pretjerana, da do te brojke neće doći, ali apsolutno pratimo situaciju i pripremamo se za takve scenarije.” Dok ovo pišem nije još završio niti studeni a službeni broj smrti koje se povezuju s koronaviriusom je prešao 1500. Iz nekih bolnica stižu vapaji da već moraju odlučivati kome će pokušati spasiti život a koga će nepriključivanjem na respirator osuditi na smrt.

I tako…U međuvremenu Nacionalni stožer civilne zaštite nije donosio samo odluke od kojih su neke bile neargumentirane pa i besmislene. Donosio je i neke na koje po zakonu nije imao pravo. Ova “sitnica” je “riješena” naknadnom zakonskom prilagodbom. A onda niti to nije bilo dovolino pa je Hrvatski sabor prenio na Stožer neke ovlasti koje Stožer ne bi smio imati niti da je parlamentu onemogućeno zasjedanje. A nije. Oporba je sve to uglavnom prešutjela ili čak i podržala. O bojkotu saborskih zasjedanja nitko nije niti prozborio.

Opaaa…evo ga. Konačno. Oporba je napustila sabornicu uz objašnjene da je vlada prijedlogom proračuna i odbijanjem oporbenih amandmana pokazala potpuno nerazumijevanje krize u kojoj se zemlja nalazi. Novi predsjednik SDP-a, oporbene stranke s najvećim brojem zastupnika, Peđa Grbin objasnio je to riječima: “Ta kriza je takva da svakoga dana umiru dva školska razreda, a vlada odbija bez suvislog obrazloženja sve amandmane oporbe.”

Nije mi jasno što je zapravo toliko razljutilo oporbu. To što, između ostaloga i zbog diletantskog ponašanja u borbi protiv koronavirusa, “svakoga dana umiru dva školska razreda” ili to što vlada odbija sve oporbene amandmane.

Kad s društvom u lokalnoj birtiji popijete dvije-tri runde i krenete prema izlaznim vratima ne podmirivši račun konobar će za vama zavikati: “Alo ekipa, a ‘ko će ovo platit?” Pritom ga neće biti briga tko je što pio i tko je koliko popio. Pili ste za istim stolom i zajedno naručivali. Njega samo zanima da račun bude plaćen.

Stvarno ekipa… ‘ko će ovo ‘platit’?

Komentiraj