Zbog uporabe humora kao elementa inovacije, pjesništva s elementima ludizma, ironije i poetizacije nepoetskoga, Slamniga su često nazivali poeta ludens (pjesnik koji se igra), a podjednako je omiljen i među čitateljskom publikom i među stručnjacima.

Prozno mu se stvaralaštvo temelji na jezičnim igrama, ironiji i dosjetki, a likovi raspravljaju s pripovjedačem o završetku priče jer postoji velik broj mogućnosti kako priča može završiti, čime se Slamnig približava poetici postmodernizma. Ivan Slamnig jedini je suvremeni hrvatski autor koji je toliko dosljedan svome rukopisu, a uvijek nov, što mu daje posebno mjesto u povijesti hrvatske književnosti.

Ivan Slamnig umro je u Zagrebu 3. srpnja 2001.