Neimenovani visokopozicionirani izvor iz HDZ-a kazao je Nacionalu da hrvatska vlada ozbiljno razmišlja o osnivanju zasebne državne kompanije koja bi bila nadležna za kontrolu naplate koncesijskih naknada i ostalih financijskih obveza što ih imaju tvrtke na ime koncesija za istraživanje nafte i plina u Hrvatskoj, čime bi se dodatno zaštitio državni interes u naftnom i plinskom biznisu i osiguralo da država zadrži najpovoljniji mogući postotak zarade od otkrivenih rezervi nafte i plina. Ta je ideja, kako je potvrđeno Nacionalu iz istog izvora, potaknuta nedavnim otkrićem kanadske naftne tvrtke Vermilion koja je nakon samo mjesec dana bušenja na istražnom prostoru Sava-10 u istočnoj Slavoniji, otkrila dva respektabilna plinska polja – Cerić-1 i Berak-1 – o čemu je Nacional ekskluzivno izvijestio početkom kolovoza. Naime, prema vrlo opreznim laičkim izračunima utemeljenima na podacima o dnevnom protoku plina u bušotini Cerić-1 i odredbama ugovora koji je potpisao Vermilion Energy, hrvatska država mogla bi od eksploatacije plina samo na tom plinskom polju u narednih 10 godina uprihoditi oko 50 milijuna američkih dolara. Uz sve ostale naknade na ime korištenja prirodnih resursa i zemljišta, koncesija, poreza i ostalih davanja, ta će brojka biti i premašena. A dodatni zamah ideji o osnivanju zasebne kompanije zasigurno će dati nedavna odluka hrvatske vlade da četirima naftnim kompanijama izda dozvole za istraživanje i eksploataciju nafte i plina na ukupno šest istražnih prostora u kopnenom dijelu Hrvatske, o čemu je javnost obaviještena krajem prošloga tjedna. Osim Ine i kanadskog Vermiliona, u posao istraživanja nafte i plina ulaze i dvije nove kompanije – domaći Crodux te američka naftna tvrtka Aspect Holding LLC.

Informaciju o osnivanju zasebne državne tvrtke koja bi objedinila kontrolu državnih interesa u naftnom biznisu, provjerili smo i u Ministarstvu zaštite okoliša i energetike.

Zanimalo nas je što bi točno bili zadaci i djelokrug rada nove tvrtke, kako bi ona štitila interese Hrvatske na plinskim i naftnim poljima, a posebno koliko je njezino osnivanje opravdano s obzirom na to da komunikaciju s koncesionarima i sve poslove iz domene kontrole koncesija i obveza koncesionara sada obavlja Agencija za ugljikovodike, iz čega se da zaključiti da bi se dobar dio poslova nove tvrtke vjerojatno poklapao odnosno duplirao sa sadašnjim poslovima Agencije za ugljikovodike.

‘Nastojanje hrvatske vlade da iz bogatih plinskih i naftnih polja u kopnenom dijelu Hrvatske izvuče maksimum financijskog interesa je posve uobičajeno’, kažu osobe iz naftno-plinskog biznisa

No iz Ureda za odnose s medijima Ministarstva zaštite okoliša i energetike stigao nam je tek kratak usmeni odgovor da njima informacija o osnivanju takve tvrtke nije poznata i da se u njihovoj korespondenciji s Vladom takva mogućnost nije spominjala. Jednom riječju, ni Ministarstvo zaštite okoliša i energetike ni Ministarstvo gospodarstva, koje je kratko odgovorilo da nije nadležno za poslove istraživanja i proizvodnje nafte i plina, nisu potvrdili, ali ni izričito demantirali informaciju o osnivanju spomenute državne tvrtke. U Agenciji za ugljikovodike, pak, rekli su da nemaju informacije o osnivanju tvrtke čiji bi zadatak bio kontrolirati rezerve plina i nafte, a što je sukladno svim zakonskim i podzakonskim aktima u nadležnosti regulatornih tijela, odnosno ministarstava. „Ministarstvo zaštite okoliša i energetike je regulatorno tijelo koje je nadležno za kontrolu, razvrstavanje, kategorizaciju i utvrđivanje rezervi nafte i plina, a kontrola rezervi i plina propisana je Pravilnikom o rezervama. Agencija za ugljikovodike je operativno tijelo Vlade RH, a osnivačka prava i dužnosti u ime osnivača obavlja ministarstvo nadležno za energetiku. U tom smislu, Agencija za ugljikovodike je pravna osoba s javnim ovlastima, koja samostalno i neovisno obavlja poslove u okviru djelokruga i nadležnosti određenih Zakonom o osnivanju Agencije, zakonima kojima se uređuje istraživanje i eksploatacija ugljikovodika, tržište nafte i naftnih derivata i drugim propisima“, stoji u izjavi koju je Nacionalu prenijela glasnogovornica AZU-a Željka Rukavina.

Nastojanje hrvatske vlade da iz očito bogatih plinskih, a vrlo vjerojatno i naftnih polja u kopnenom dijelu Hrvatske – o preciznijim količinama moći će se govoriti tek za koju godinu, kada i novi istražni prostori pokažu što kriju u tlu – izvuče maksimum financijskog interesa, posve je uobičajeno i nimalo ne iznenađuje, neslužbeno nam je potvrđeno u naftaškim krugovima koji se, pak, slažu u stavu da država u takvim situacijama treba odigrati mudre i odmjerene poteze kako prevelikim zahtjevima i financijskim opterećenjima ne bi otjerala zainteresirane kompanije. Predsjednik Uprave Agencije za ugljikovodike Marijan Krpan Nacionalu je još početkom kolovoza, kada je Vermilion potvrdio otkriće izdašnog plinskog polja na dvjema bušotinama u Slavoniji, izjavio da je Ugovor o podjeli proizvodnje, u stručnim krugovima poznat i kao PSA – Production Share Agreement, koji je hrvatska država potpisala s kanadskim Vermilionom, dobar za Hrvatsku. Podsjetimo, samo prvo polje Cerić-1 uz opreznije preliminarne procjene imat će protok plina od 400.000 kubnih metara dnevno, što spada u red vrlo izdašnih plinskih polja uzme li se u obzir situacija u Hrvatskoj u kojoj su domaće rezerve plina posljednjih godina ubrzanim iscrpljivanjem plinskih polja u sjevernom Jadranu drastično opale. Prema Krpanovim riječima, ukupna zarada Hrvatske od proizvodnje na bušotini Cerić-1 ovisit će o procjeni izdašnosti ležišta i o tehničkim parametrima proizvodnje koje tek treba utvrditi, no prema spomenutom ugovoru Hrvatska će ostvariti veći udio u vrijednosti ugovora od uobičajenih ugovora te vrste u ranijim godinama.

Hrvatska bi putem zasebne agencije, po uzoru na Norvešku omogućila da od eksploatacije nafte i plina koristi imaju svi državljani, a ne samo šačica najbogatijih i inozemne kompanije

Kada je, pak, riječ o financijskim obvezama koncesionara, a u ovom slučaju to je kanadski Vermilion, neto tijek novca premašit će 50 posto, što je prihvatljiv ugovor za Hrvatsku, objasnio je Krpan. Svaka naftna kompanija državi u kojoj istražuje naftu i plin plaća tzv. royalty, odnosno iznos koji se plaća na ime naknade za vlasništvo nad resursima. Vermilion će – a taj bi postotak mogao biti svojevrsna referentna vrijednost i za ostale ugovore s aktualnim i budućim koncesionarima – na ime royalty naknade plaćati 10 posto, no uz to i određeni postotak od proizvedena plina, što ovisi o proizvedenim količinama. Također je na ime naknade za potpis ugovora o pravu na eksploataciju državi već platio 1,4 milijuna kuna, a tek ga čeka podmirenje naknade za površinu istražnog prostora, što je dodatnih 400 kuna po četvornom kilometru istražnog prostora, još 600.000 kuna na godinu na ime naknade za administrativne usluge, potom i naknade za pridobivene količine ugljikovodika od 10 posto od ukupno proizvedenoga plina te dodatnih 4000 kuna po četvornom kilometru na ime naknade za površinu eksploatacijskog polja. Podjela ukupno pridobivenih količina ugljikovodika – u ovom slučaju plina – izračunava se po zasebnoj formuli, a naknada za ostvarenu eksploataciju ugljikovodika izračunava se kada se dosegne određena količina pridobivenih ugljikovodika. Uz sve spomenute naknade Vermilion je dužan platiti još i porez na dobit od 18 posto pa kada se izračunaju sva davanja kanadske tvrtke državi, Vlada će od ukupne buduće dobiti na istražnom polju Cerić-1, ali i na svim ostalim istražnim poljima koje Vermilion otvori u narednim godinama, zadržati 55 posto. Vrlo slične ugovore, uz manje izmjene, potpisivat će i ostali koncesionari koji također počinju ili će tek zatražiti koncesijske ugovore za istraživanje nafte i plina u Hrvatskoj.

U svakom slučaju, kada govorimo o zaštiti državnih interesa u naftnoj i plinskoj industriji, kao primjer uspješnog modela Hrvatskoj može poslužiti Norveška koja je od gotovo siromašne zemlje s početka 70-ih godina prošloga stoljeća, koja je živjela isključivo od ribarenja i brodogradnje, do danas mudrim raspolaganjem financijskom dobiti od nafte i plina prerasla u jednu od najrazvijenijih i najbogatijih zemalja svijeta. Norveška vlada u samim počecima eksploatacije nafte odabrala je model prema kojem su istražne, a potom i eksploatacijske aktivnosti prepuštene uglavnom inozemnim kompanijama, koje su početkom 70-ih godina razvile prva polja i počele s crpljenjem nafte i plina. Pritom je utvrđen princip prema kojem je Norveška od ukupnih prihoda s naftnih polja dobivala 50 posto, a 50 posto je ostajalo kompanijama. Taj prvotni princip promijenjen je 1993. godine, od kada vrijedi pravilo da se postotak prihoda od eksploatacije ugljikovodika određuje za svaku novu bušotinu pojedinačno, ovisno o procijenjenim rezervama i prihodima koje svaka od bušotina ostvaruje. Godine 1972. norveška vlada osnovala je državnu naftnu kompaniju Statoil, koja je nešto kasnije djelomično privatizirana, uslijedilo je osnivanje još nekoliko državnih naftnih kompanija (Norsk Hydro, Saga Petroleum), a 1985. osnovana je također državna agencija State’s Direct Financial Interest (SDFI – Državni direktni financijski interes), koja je preuzela kontrolu nad državnim interesima u naftnim i plinskim poljima, naftovodima i postrojenjima za preradu nafte na kopnu. Ta agencija je po svojim ovlastima i djelokrugu rada vrlo slična našoj Agenciji za ugljikovodike.

Godine 2001. osnovana je agencija Petoro koja je preuzela SDFI, odnosno onaj njegov dio nad kojim je upravu imala norveška država. Od tog trenutka, iako u norveškoj naftnoj industriji prevladava inozemni kapital, norveške državne vlasti još uvijek imaju apsolutnu kontrolu nad strateškim nacionalnim interesom – naftom i plinom. Pritom svakako treba napomenuti da norveška vlada značajan dio zarade od izvoza nafte i plina ulaže u ostale grane industrije, obrazovanje, smanjivanje socijalnih razlika među klasama, otvaranje novih radnih mjesta i u prosperitet vlastitih građana, a dio zarade slijeva se u državne i privatne mirovinske fondove koji osiguravaju mirnu starost velikoj većini Norvežana. Upravo ta činjenica da od eksploatacije nafte i plina koristi imaju svi Norvežani, a ne samo šačica najbogatijih i nekoliko inozemnih kompanija, osigurava podršku velike većine tamošnje javnosti norveškoj vladi i naftnoj industriji. Uglavnom, kada je riječ o mudrom raspolaganju nacionalnim rudnim blagom i zaštiti državnih interesa, Hrvatska može i te kako puno naučiti od norveškog modela.