OTROVNA POLITIKA: Čiji je Dan pobjede?

Autor:

Dok će Europa slaviti pobjedu nad nacifašizmom, a Angela Merkel se opet ispričavati svijetu zbog zla počinjenog u ime Trećeg Reicha, nameće se pitanje – što će Rvacka zapravo slaviti? Ako većina autohtonih HDZ-tovaca Dan pobjede zapravo smatra danom poraza

Nakon proslave Prvog maja u samoizolaciji, uz virtualne prosvjede i roštilje, stigao je podjednako samozatajni Dan pobjede, HDZ-tovim političarima miliji kao Dan Europe, a koji će se, u skladu s mjerama borbe protiv koronavirusa, također obilježiti više nego skromno.

No dok će cijela Europa proslavljati pobjedu saveznika nad nacifašizmom, a Angela Merkel se opet ispričavati svijetu zbog zla počinjenog u ime Trećeg Reicha, nameće se pitanje – što će Rvacka zapravo slaviti? Osobito ako se uzme u obzir da većina autohtonih HDZ-tovaca Dan pobjede zapravo smatra danom poraza.

Budući da je obljetnica uspješne vojno-redarstvene akcije Bljesak prošloga tjedna svečano obilježena uz ustaško znakovlje, zastave i natpis „za dom spremni“ na majicama prisutnih članova braniteljskih udruga, što je od cijelog državnog vrha zasmetalo samo Zoranu Milanoviću, logična je dvojba za čiju su pobjedu u Drugom svjetskom ratu nazočni navijali.

Jer ako vrh HDZ-ta, Sabora i Vlade ne vidi ništa sporno u činjenici da na skupu u organizaciji države osvanu Ustavom zabranjena ustaška obilježja, a policija, navodno zbog jakog pljuska, ne smatra potrebnim privesti sporne obljetničare, otkud im onda moralno pravo patetično proslavljati Dan Europe i Dan pobjede nad fašizmom? I držati prigodne govorancije o europskim vrijednostima, miru, ljudskim pravima, bogatstvu različitosti, solidarnosti, bla bla bla.

U skladu sa svojim naglim karakterom, predsjednik Republike je, iznerviran namjernim ili nenamjernim propustom Protokola, demonstrativno napustio skup, dok su Plenki i Njonjo za ustašku kostimografiju i scenografiju, zbog koje se u Austriji ide u bajbuk, imali osebujna objašnjenja. Komemoracija se tako pretvorila u vrhunski politički skandal, a poginuli borci ostali su u drugom planu, zbog, kako reče anemični premijer, ideoloških podjela koje je svojim postupkom izazvao predsjednik Republike.

Nazvati osudu fašističkih obilježja ideološkim pitanjem, a ne civilizacijskim i ustavnim temeljem hrvatske države oko kojeg u demokratskim društvima nema razlika između lijevih i desnih, znači priznati da HDZ otvoreno podržava ustašofiliju ne bi li opet ušićario nešto glasova na krajnjoj desnici. Kukavičluk i kalkulantstvo premijera i njegova oktroiranog predsjednika Sabora, na koje smo gotovo zaboravili zbog epidemije i potresa, tako su opet izbili u prvi plan. A kad smo već kod Jandrokovića, zanimljivo je kako je umjesto da tuži organizatora fašističke sabotaže, odlučio tužiti Davora Bernardića jer ga je nazvao Njonjom. A to je, usput rečeno, bio njegov interni nadimak u dijelu HDZ-ta koji je „slučajno“ procurio u javnost upravo iz njihovih redova. Što se tiče „rektalnog alpinizma“ kada je u pitanju svaki novi stranački šef, za što ga je Bero također prozvao, i zbog toga ga u vlastitoj stranci brojni preziru i smiju mu se iza leđa. Možda je vrijeme da Njojo tuži i neke stranačke drugare zbog neprijateljskog djelovanja.

Nema sumnje da se ova planirana provokacija mogla spriječiti da su Tomo Medved, Damir Krstičević i Davor Božinović tako odlučili. Ali nisu jer se, kao što je i maloumnima poznato, ne bi šteli zamjerati zadriglim šatorašima i grlatim predsjednicima parazitskih braniteljskih udruga, koji su kupljeni masnim sinekurama kako ne bi radili probleme HDZ-tu, pogotovo uoči parlamentarnih izbora.

Kako se ne može istovremeno biti jeben i pošten, biti antifašist i tolerirati rvacku inačicu nacističkog pozdrava „Sieg Heil“ odnosno „za dom spremni“, odavati poštovanje pobijenima u Jasenovcu i biti pokrovitelj ustaškog derneka na Bleiburgu, tako će se vrednovati i uloga Andreja Plenkovića u borbi protiv povijesnog revizionizma i promicanju europskih vrijednosti. Koja je uvijek bila s figom u džepu.

Iako se od umjerenog europćanskog premijera puno očekivalo jer je dolaskom na vlast obećavao zaokret od mračne politike svoga prethodnika na čelu HDZ-ta Tomislava Karamarka, gotovo do samog kraja svoga trgovačkog mandata nije imao petlje jasno se i glasno odrediti prema svemu što ima veze s veličanjem fašističke Nezavisne Države Hrvatske u javnom prostoru. A glasove HDZ-tovih jastrebova i šačice ostrašćenih obožavatelja Ante Pavelića ionako je izgubio. Jer su odavno pretrčali Škori i njegovoj nepostojećoj stranci.

Nema sumnje ni da je predsjednik Milanović nasjeo na provokaciju i napravio grešku odbivši sudjelovati u polaganju vijenca poginulim braniteljima, koji su životom platili uspjeh Bljeska. Točnije, učinio je točno ono što su Đuro Glogoški i njegova šatoraška sljedba željeli. Potjerali su predsjednika Republike i zapišali teren. Da je Milanović razmišljao državnički i u skladu sa svojim ustavnim ovlastima, onda bi položio vijenac, odao počast herojima Domovinskog rata, a nakon toga napravio skandal, prozvao ministra unutarnjih poslova, naribao nos Protokolu i službama sigurnosti i pod rotirkama otišao iz Okučana.

No to je Zoran i to su njegove reakcije, koje najčešće dolaze prekasno i u pogrešnoj formi. A ne može se reći da nije imao vremena u predizbornoj kampanji osuditi povijesni revizionizam, spomen-ploču palim HOS-ovcima s pozdravom „za dom spremni“ na ulazu u Jasenovac, premještenu osam kilometara dalje u Novsku, kao i neujednačenu praksu rvackih sudova. Osobito Visokog prekršajnog, koji nikako da se dogovori je li ustaški poklič na početku „Čavoglava“ umjetnički stih ili poziv na nasilje i širenje rasne i nacionalne mržnje. Mogao je Zoran beskompromisno osuđivati takve pojave dok je jezdio Rvackom i vabio birače, ali se tada tim temama nije pretjerano zamarao. Dapače, čak je izjavio da ga ideološka pitanja i podjele na ustaše i partizane uopće ne zanimaju.

Osim što se svojedobno pohvalio dedom ustašom, Milanović je antifašizam u svom inauguralnom govoru spomenuo u samo jednoj rečenici, i to prilično skromno. Veliki je teret njegovoj dosljednosti i činjenica da je četiri godine bio hrvatski premijer, na čelu izvršne vlasti, s dvotrećinskom većinom u Saboru, kada je mogao donijeti zakon kojim se jasno zabranjuje upotreba ustaških simbola i bez iznimke najstrože kažnjava. No i on se sastajao s Glogoškim, Klemmom i njihovim plaćenicima i blebetao ono što su oni željeli čuti, glupavo misleći da će ih pridobiti na svoju stranu. Pa što se sada čudi Plenkoviću?

Zanimljivo kako desničarski austrijski premijer Kurtz s donošenjem jasnih odluka, koje poštuju i policija i sudovi, nije imao problema. Za razliku od anemičnog Andreja Plenkovića, koji na međunarodnoj sceni licemjerno nariče nad žrtvama Holokausta i busa se u prsa hrvatskim antifašizmom dok mu doma članovi vlastite stranke otvoreno koketiraju s Nezavisnom Državom Hrvatskom i njenim nasljeđem. A Thompson, omiljeni izvođač koljačke pjesme „Jasenovac i Gradiška Stara“, pod normalno trešti na stranačkim skupovima HDZ-ta.

Treba li ponovo podsjećati i na čuveno Plenkovićevo Povjerenstvo za prošlost i sramotnu odluku prema kojoj je „za dom spremni“, koji je protuustavan, ipak zakonski prihvatljiv u određenim okolnostima. Odnosno, na pogrebima i komemoracijama bivšim HOS-ovcima. Sad se svi vade na Račanovu vladu, u čije doba je registrirana udruga koja je u svom nazivu imala ustaške insignije, kao da od Račanove smrti nije prošlo 13 godina i kao da od tada nismo promijenili ohoho vlada koje su tu registraciju mogle poništiti. Uključujući i onu Milanovićevu. Ako želimo biti baš jako maliciozni, podsjetit ćemo i na vojni mimohod koji je Zoki organizirao 2015. i u kojem su paradirali HOS-ovci s fašističkim obilježjima i barjacima, dok je Kolinda kao Evita Peron u bijelom kostimu mahala iz džipa. Tada mu te pojave, koliko se sjećamo, nisu posebno zasmetale.

Sad je bila prilika da sve tri institucije – Predsjednik Republike, Vlada i Sabor – djeluju unisono u osudi ustaške ikonografije na državnoj svečanosti. I tako jednom za svagda svojim primjerom pokažu kako trebaju djelovati institucije, a osobito pravosuđe. Ali nisu. Time je nakon komemoracije u Jasenovcu, kojoj su prvi put nakon pet godina zajedno prisustvovali državni vrh i predstavnici naroda žrtava, Plenković ponovo pokazao svu raskoš svoga licemjerja. Možemo se kladiti da će i ove godine, 9. svibnja, trabunjati o postignućima ujedinjene Europe utemeljene na antifašizmu. Da ima petlje, kao što nema, trebao bi konačno izgovoriti i čiji je Dan pobjede u Hrvatskoj. Ustaša ili partizana?

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.