Oktavijan Miletić je bio prvi hrvatski filmski autor koji se sustavno bavio filmom, pa se zbog toga i drži utemeljiteljem hrvatske i jugoslavenske kinematografije.

Rođen je u uglednoj zagrebačkoj obitelji intendanta Hrvatskog narodnog kazališta Stjepana Miletića. Od djetinjstva je živo zainteresiran i upoznat s tadašnjom tehničkom novotarijom – filmom (s 12 godina ima prvi projektor), a već 1926. godine kupio je Pathéovu filmsku kameru i počeo amaterski snimati svoje prve filmove. U njima se ogledala Oktavijanova sklonost parodiji i eksperimentu (Nažalost samo san, Amadeus Nicknagel, Poslovi konzula Dorgena, Zagreb u svjetlu velegrada, Faust).

Za svoj kratki film – Poslovi konzula Dorgena, dobio je nagradu na Pariškom amaterskom filmskom natjecanju 1933. godine a predsjednik žirija bio je Louis Lumière. Za njegov kratki film iz 1937. godine ‘Šešir’ drži se da je bio prvi hrvatski zvučni film. Zapošljava se zagrebačkom poduzeću Zora film, i počinje se profesionalno baviti filmom. Snima i režira brojne propagandne filmove, uz poneki obrazovni i putopisni kratki film.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata radi u državnom poduzeću Nezavisne Države Hrvatske – Hrvatski slikopis, gdje prvenstveno snima i režira dokumentarno propagandne filmove. Tad snima i svoj prvi cjelovečernji igrani film – Lisinski, biografiju skladatelja prve hrvatske opere Vatroslava Lisinskog (taj film je najstariji sačuvani hrvatski cjelovečernji igrani). Snima i dokumentarne filmove: ‘Barok u Hrvatskoj’ i nedovršeni ‘Radium’. Za njemačko poduzeće Tobis Film iz Beča u istom razdoblju snima tri dokumentarna filma: ‘Hrvatski kipari’, ‘Hrvatski seljački život’ i ‘Agram, die Hauptstadt Kroatiens’.

Nakon Drugog svjetskog rata prvenstveno radi kao filmski snimatelj, podjednako uspješno u crno-bijeloj kao i kolor tehnici (Živjeće ovaj narod, Koncert, Belana, Carevo novo ruho). Samostalno je režirao nekoliko filmova od kojih mu je najpoznatiji dokumentarni Juraj Dalmatinac (1977.)

Oktavijan Miletić umro je 17. kolovoza 1987. u Zagrebu.