Od posljednje retrospektivne izložbe posvećene stvaralaštvu Jurja Plančića (Stari Grad, 22. 10. 1899. – Pariz, 19. 8. 1930.), održane u Galeriji Klovićevi dvori u Zagrebu, a zatim i reprizirane u Starome Gradu i u Splitu, prošlo je već 27 godina. Autorica tadašnje i ove nove izložbe u splitskoj Galeriji umjetnina, kustosica Biserka Rauter Plančić, prezentirala je tada skoro u cijelosti slikarov opus ostvaren u Hrvatskoj do 1926. godine te respektabilni broj dotad dostupnih „pariških slika”. Splitska izložba s 40 djela bit će otvorena do 4. lipnja 2023.

„Budući da nas od spomenutih izložbi dijeli više od četvrt stoljeća i da su ‘praznine’ iz slikarova pariškog opusa danas u znatnoj mjeri popunjene, smatrali smo prvorazrednom zadaćom Plančićev pariški catalogue raisonné upotpuniti i pokazati široj javnosti. Naime, sa zahvalnošću ističemo da su galeristi i privatni kolekcionari sve to vrijeme marno tragali za njegovim slikama širom Europe. Srećom po percepciju slikarova opusa i muzejsko-galerijsku praksu u Hrvatskoj, trud im se isplatio pa je u Francuskoj, Njemačkoj i Švicarskoj pronađeno, otkupljeno i u Hrvatsku dopremljeno još sedam Plančićevih čarobnih ulja koja publika u Splitu nije imala prigodu vidjeti. Dodamo li tomu da i mlađim naraštajima likovne publike, umjetnika, kritičara i zaljubljenika u Plančićevo slikarstvo valja in vivo pokazati vrhunske slikarske domete koje je ostvario u okrilju mitske pariške sredine s kraja 20-ih godina prošloga stoljeća, zaokružili smo razloge priređivanja ove izložbe koja će, ne dvojimo, ne samo zanimati kustose i kritičare, nego i oduševiti publiku željnu susreta s ‘lijepom umjetnošću’”, istaknula je Biserka Rauter Plančić.

Plančićeve slike s lux parisiorum prosvijetljenom paletom ovog su proljeća udomljene na više od mjesec dana u Splitu – gdje je Plančić započeo svoje umjetničko školovanje u znanoj Graditeljsko-zanatskoj-umjetničkoj školi kao polaznik kiparskog odjela profesora Svitoslava M. Peruzzija, no istovremeno i kao predani polaznik privatnih satova kod slikara Emanuela Vidovića, profesora crtanja na istoj školi. Diplomirao je 1925. na slikarskom odjelu Kraljevske više škole za umjetnost i umjetni obrt u Zagrebu, u klasi Vladimira Becića. Umjetnički i životni put Jurja Plančića potresna je i čudesna priča o upornom probijanju siromašnog ribareva sina iz provincije, najprije do visoke umjetničke škole u Zagrebu da bi postao slikar, a onda i do središnjice likovnog svijeta – Pariza – da bi postao moderni slikar. Plančić je to tijekom svog nevjerojatno brzog pariškog sazrijevanja od proljeća 1927. do proljeća 1928. doista i postao. „U sljedeće dvije godine – svim teškoćama usprkos – stvorio je i niz slika kojima je ne samo zablistao u galerijama Latinske četvrti, na pariškim jesenskim i proljetnim Salonima, nego se i potvrdio slikarom koji modernim jezikom pariške stečevine pretvara u samosvojan izraz. No kada se – po Plančiću – ‘čudo’ počelo zbivati, kada su zaredali otkupi slika i kada ga je ugledna Galerie Bernheim-Jeune pozvala da priredi retrospektivu, kobni napad tuberkuloze u proljeće 1931. zaustavio je slikara na pragu zasluženog i tada već posve izglednog osvajanja pariškog slikarskoga Olimpa. Valja istaknuti da se ni u jednog modernog hrvatskog slikara nije tako brzo i zdušno artikulirao novi samosvojni izraz kao u Plančića, premda su dotad već mnogi hodočastili u Pariz kako bi na ondašnjem izvorištu moderniteta razvili svoje potencijale i postali sudionici suvremenih slikarskih strujanja“, tumači u tekstu kataloga Biserka Rauter Plančić.

Godine 1927. Plančić živi u centru francuske metropole (skromna soba podno crkve Sacré-Cœur), gdje je došao u kontakt i sa stvaralaštvom novog vala „nezavisnih“ pariških slikara s Montmartrea. Ubrzano sakuplja informacije što i kako dalje te već tijekom studenoga prvi puta sudjeluje na izložbi jesenjeg pariškog Salona u Grand Palaisu, gdje je uz renomirane slikare poput Dufyja, Vlamincka, Utrilla i majke mu Suzan Valadon, izložio veliko ulje „Bakanal“. Nažalost, do danas još nije pronađena ta Plančićeva slika. „Plančić je zbog financija bio prinuđen ujesen 1928. napustiti Pariz i preseliti se na periferiju, zapravo ‘na selo’ u Rosny-sous-Bois. U tom šumovitom predgrađu Pariza, gdje se živjelo po težački i u skladu s prirodom, što će reći da se sa suncem budilo i sa suncem lijegalo, Plančić je stvorio apsolutno svoj, stilom i motivikom jedinstveni izraz u modernom hrvatskom pa i europskom slikarstvu svoga vremena. Slikao je u svojevrsnoj simbiozi zavičajnog kolorita, vlastita sentimenta spram dalmatinskog načina života i usvojenih pariških slikarskih stečevina koje obuhvaćaju raspon od estetike galantnog 18. stoljeća preko kolorističke razuzdanosti fovizma do prpošne narativnosti ‘nezavisnih’ s Montmartrea. Akademik Tonko Maroević već je 1968. napisao da se upravo u tom seoskom krajobrazu oslobodio slikar sav od prozračnosti, lakoće i kolorističkog rafinmana, posve nepoznat u našem dosadašnjem slikarstvu“, pojašnjava Biserka Rauter Plančić.

Prvi uspjeh i pozornost kritike bilježi na pariškom Jesenskom salonu 1928., a prve otkupe slika 1929. na godišnjoj izložbi Salona nezavisnih. Ohrabren postignutim vraća se u Pariz, iznajmljuje stan blizu Luksemburškog parka i nastavlja izlagati na salonima u Grand Palaisu. Samostalna izložba 1929. u Galerie de Seine okrunila je njegove napore i širom mu otvorila vrata pariške internacionalne scene. Put prema punoj afirmaciji pa i financijskom blagostanju zaustavila je tuberkuloza od koje je bolovao i naposljetku preminuo u pariškoj bolnici 19. kolovoza 1930.

Za ovu splitsku izložbu izložene su neke nove slike, nama do sada nepoznate ili tek drugi put izložene, iz francuskih privatnih zbirki koje su danas u posjedu hrvatskih kolekcionara ili institucija. Primjerice, ulje na platnu „Gozba“ (1929.) ili „Ripailles“ (u doslovnom prijevodu „bančenje“) početkom veljače te godine Plančić s još tri slike šalje žiriju pariškog Proljetnog salona. Sve su bile prihvaćene i izložene u Galerie Pleyel tijekom travnja i svibnja 1929. Nakon zatvaranja Salona „Gozba“ je prodana pariškom kolekcionaru M. Emille Delattreu.

„Što se tiče njezina dolaska u Hrvatsku i svojevrsne repatrijacije ‘Gozbe’ s likovima ribara i mornara Plančićeva zavičaja, otkupljena je u Parizu od kolekcionarovih nasljednika početkom 2004. Brojni kolekcionari tragaju već desetljećima za Plančićevim pariškim slikama u Francuskoj i drugim europskim zemljama, pouzdajući se u arhivsku građu i katalošku obradu slikarova opusa objavljenu u dvije dosad publicirane monografije o slikarovu stvaralaštvu i životnome putu. Jedan od najsjajnijih primjera takve potrage je svakako ‘Ljuljačka’ pronađena početkom 2000- ih u Francuskoj. U Hrvatsku je bez medijske pompe stigla koju godinu kasnije i javnosti je prvi put prikazana tek 2006. na izložbi ‘Hrvatsko moderno slikarstvo 1880.- 1945. u privatnim zbirkama’. Ova slika je značajna jer baca svjetlo na još jedno remek-djelo koje je slikar uspio ostvariti u tri godine i četiri mjeseca pariškog boravka, sadržava sukus njegova nevjerojatno brzog sazrijevanja u modernog slikara i konačno – zorno nam pokazuje da je sve što ga se u Parizu dojmilo majstorskim modernim jezikom preveo u bajkovitu suvremenost“, zaključuje Biserka Rauter Plančić.