NOGOPIS Krešimir Bagić: Intelektualizacija nogometa

Nogometaši imaju mozak u nogama, ironično je napisao George Bernard Shaw. Njegov kolega Rudyard Kipling je, pak, sarkastično ustvrdio kako je to sport za sitne duše koje mogu obožavati blatne idiote koji ga prakticiraju, dok je karizmatični francuski mislilac Roland Barthes razočarano primijetio da je u nogometu kolektivni metež nadređen individualnoj strasti.

I dok notira oštra podbadanja velikih umova prošlih stoljeća, Krešimir Bagić, sveučilišni profesor, kritičar, pjesnik, esejist i zakleti hajdukovac o nogometu misli sasvim drugačije. “Svoje” klubove, Hajduk i Marseille, obožava do besvijesti, što se lako može uočiti kad u kabinetu prepunom knjiga odnekud izrone suveniri obaju klubova. Bagića bez sumnje možemo ubrojiti u intelektualce s pedigreom, a osim što čitav život niže uspjehe na znanstvenom polju, krasi ga i osjećaj za nogomet i fascinantan navijački staž.

Nogomet je jezik za svaku udaljenost“, zaključuje u pjesmi Lopta u očima Laurenta Blanca. Svome sinu daje ime Blaž (po Sliškoviću, ako je netko uopće mogao posumnjati). Potonjega opjevava kao boga među igračima, mlađega pak kao dijete koje, netom što je prohodalo, govori: “Marseille – to je more, stadion na obali / i grad oko njega. Upamti, Veacute;lodrome je srce Marseillea, / neizrecivo i sveto mjesto.” Na samom početku svoga eseja Intelektualizacija nogometa uočava opreke kojima cinici i humoristi opisuju pojmove iz naslova: misao i mišići te kreacija i rekreacija. Ako bolje razmislimo, teza o mislima i mišićima te Shawova dosjetka o mozgu u nogama zaista su ukorijenjene u naše društvo. Razmišljati stereotipno, intelektualce tražiti među naočalama i kravatama, a nogometaše među lošim učenicima koji trče za okruglom mješinom, zasigurno je mnogo lakše nego zastupati tezu da se radi o dvjema umjetnostima koje se prožimaju. Bagić ne ide linijom manjeg otpora jer to ne može – ne zna razmišljati stereotipno. On je pisac, navijač, skaut i trener u jednom.

Da među atipičnim intelektualcima ima istomišljenike dokazuju sljedeće rečenice:”Za Guuml;ntera Grassa su, primjerice, dva najvažnija pitanja Koliko je sati? i Tko vodi u Bundesligi?. Friedrich Nietzsche je svojedobno zapisao da je njegov ideal raja ravna linija koja vodi pravo do gola. Jedanaestorica koje podjednako vjeruje u kreativnost mišića i duha mogla bi izgledati ovako: Albert Camus, Peter Handke, Mario Vargas Llosa, Salman Rushdie, Julien Barnes, Umberto Saba, Pier Paolo Pasolini, Blaise Cendrars, Vladimir Nabokov, Reneacute; Char i Jorge Valdano.” Bagić uočava da nas i nogomet i književnost premještaju iz realnog u onirički prostor u kojemu svoje iskustvo na trenutak ostavljamo po strani i podređujemo pravilima igre. Malo je poznato da je među vrsnim piscima bilo i nogometaša. Nobelovac Albert Camus bio je vratar i strastveni navijač Racinga iz Alžira. U romanu Pad priznao je: “Nedjeljne utakmice na ispunjenom stadionu i kazalište, koje sam volio s jednakom strašću, bila su jedina mjesta na svijetu na kojima sam se osjećao nevinim.” Na sasvim suprotnoj strani terena igrao je švicarski pjesnik Blaise Cendrars. Prijatelji su ga molili da im priča o utakmici u kojoj je Helsinkiju zabio 18 golova, a on je govorio o kožnim kopačkama iz kojih se širio miris algi i egzotičnih biljaka. Postoji li bolja potvrda da se na terenu događa mnogo više nego što gledatelj-laik vidi i želi vidjeti?

Bagić izdvaja nekoliko izvrsnih misli Paula Coelha iz njegovih eseja Gorak ukus poraza i Nogomet, taj jezik srca:

“Svaka nogometna utakmica je nova priča čiji kraj nitko ne može predvidjeti, posebno ne oni koji je pišu – igrači. Ako su ljudi zaneseni tim sportom, to je zato što sebe vide na travnjaku. Vide ono što jesu i ono što im nedostaje.”

“Botafogo nikad nije osvojio kup, ali to mi je bilo malo važno. Ja sam patio, bio sam očajan, palio klupsku zastavu, ali sam nastavio navijati za Botafogo. Taj brak koji je izvan svake logike čini nogomet umjetnošću.” (Sasvim primjenjivo i na Hajduk, op. a.).

“Sjećat ću se do zadnjeg daha jedne rečenice Muhameda Alija prije susreta s Georgeom Foremanom. ‘Ja ću pobijediti’, kazao je on, ‘zato što poznajem okus tepiha.’ Iskustvo nije ništa drugo nego to. Zaboravimo li na svoje poraze, ne možemo pobjeđivati.”

Nogomet ne zaobilazi ni intelektualke. Francuska spisateljica Marguerite Duras vodi imaginarni intervju s Micheleom Platinijem, u kojemu ne dobiva odgovor na to je li nogomet demonska ili božanska igra, no uočava da igrači ne smiju biti savršeni jer bi nogomet propao -ako nitko ne pogriješi, uvijek je 0:0. Španjolski nobelovac Camilo Jose Cela u knjizi Jedanaest priča o nogometu obrambene igrače prikazuje kao razbojnike, napadače kao vitezove, trenere kao konje, a navijače kao ljude čija je sudbina bitno vezana za utakmicu. Cela ima svoja pravila igre na terenu i van njega: “Navijači poslije utakmice mogu ritualno batinati vođu navale koji je igrao loše, a uobraženi suci koji se usude protiv volje navijačkoga puka dosuditi jedanaesterac mogu biti osuđeni na smrt vješanjem, i to uz blagoslov općinskih vlasti.” Mašta zbilja može svašta.

Iako ovaj put donosimo uvid u samo jedan esej iz čitave knjige eseja, mnogo je toga ostalo neizrečeno jer mnogo ostaje na čitatelju: da sam uzme knjigu u ruke, izabere najdraže dijelove, pronađe sebe između redaka. Krešimir Bagić ima filozofsku vještinu, oko za detalje, učenost intelektualca i srce navijača. Esej Intelektualizacija nogometa (a i Bagićeve zbirke pjesama) toplo preporučujemo svima koji su skloni traženju nogometa u svim sferama života, od najbučnijih stadiona do najprašnjavijih polica knjižnica.

Magdalena Mrčela

Izvor: Bagić, Krešimir. Intelektualizacija nogometa. U: Tripković, Luka. Football connexion. Jaspra. Str. 13-26.

Komentiraj