Zagrebačko kazalište mladih (ZKM) godinu koja je na izmaku ispratilo je u petak premijerom političke drame Ivana Vidića “Noćni život”, satirom zablude suvremenog čovjeka u mogućnost bilo kakve promjene svijeta u kojemu je ideal demokracije zamijenila hegemonija kapitala, koju režijski potpisuje Paolo Magelli.

Vidićev tekst ironičan je prikaz mladenačkog buntovništva čija je ključna postavka pitanje je li moguća pobuna u doba u kojemu svaka revolucionarnost unaprijed gubi oštricu pod pritiskom osobnih interesa.

Autor polazi od općeg mjesta suvremenosti – deklarativnog imperativa društva 21. stoljeća po kojemu je opća i sveobuhvatna promjena društvene, ekonomske, političke i duhovne stvarnosti jedna od najhitnijih nužnosti današnjice.

Po njemu, živimo u svijetu opće izgubljenosti u besperspektivnosti svakodnevice, u kojemu narod do imbecilnosti zaglupljen režimskim propagandnim porukama izgubljen glavinja svijetom obilježenim nedostatkom emocija, u potrazi za nečim što bi moglo predstavljati osobni identitet pojedinca.

Polazeći od pretpostavke da je taj identitet nešto što bi se dalo redefinirati uspostavljanjem novih društvenih parametara, Vidić se pita koji bi bio najbolji način za postizanje takve jedne temeljite promjene – ustanak, pobuna, revolucija?

Koristeći paradigmu revolucije kao potencijalnog rješenja, za svoje je protagoniste odabrao skupinu nezadovoljnika koji zauzimaju neimenovani trg u nekom neimenovanom gradu i tu podižu barikadu, pokreću revoluciju, deklamirajući svoje razloge kao niz praznih fraza: oni su “za” izravnu demokraciju, jednakost ljudi, socijalnu pravdu, dostupnost obrazovanja, nezavisnu i slobodnu kulturu, a “protiv” vlasti kapitala i korporativnog kapitalizma.

Oni žele “promjenu vlasti, kompletne politike i društvenog poretka”, a čini ih šarolika skupina likova: umirovljenik, studenti, profesor, nečija majka, nezaposleni radnik, feministkinja, čovjek koji se okreće kako vjetar puše.

Svoju pobunu isporučuju u maniri postmodernističkog teatra, u kojemu je osjećaj bezizlaznosti izražen kroz ekstremno naglašenu seksualnost, uz elemente naglih glumačkih transformacija u scenskim minijaturama koje kao da vode svaka svoj pojedinačni život, susrećući se tek u scenama grupne akcije, uz puno vike i buke.

Revolucija je počela, barikada je podignuta, sad im preostaje samo čekati protivnika. No, tko je taj – nitko ne zna. Njihovi su problemi deklarativni i opći, pa su takvi i neprijatelji.

Čekajući tako na neizvjesnog neprijatelja, u području bezvlašća barikade, Vidićevih se 15 protagonista polako sve više udaljava od društvenih zadanosti, gube se granice, padaju maske, nastaje kaos.

Na površinu vrlo brzo izlaze inherentne ljudske osobine – korupcija i raskalašenost, pa se donedavni borci za pravdu i istinu postupno razotkrivaju kao karikature niza lako prepoznatljivih društvenih stereotipa.

Komad je snažno suvremeno kontekstualiziran i sav se vodi kroz nebrojene diskusije oko raznih tema koje autor prepoznaje kao neuralgične točke hrvatske stvarnosti.

Dekonstruktivistički se razotkriva da su sve te točke svima očigledne, ali pokazuje se da nedostaje ključna komponenta za obračun s tim “demonima svakodnevnice” – moralna čistoća unutar pojedinca; svaki pojedinac gleda svoj mali interes, uvjeren kako je, ako pritom i griješi, i njegov grijeh malen.

U deklarativnoj završnici, autor povezuje ideju revolucije u sadašnjosti, koja bi današnjem čovjeku metaforički omogućila preuzimanje vlasti te time i ingerencije nad vlastitom sudbinom, s ruskom Oktobarskom revolucijom, čija se stota obljetnica navršava u 2017.

Ta epohalna povijesna prekretnica koja je obilježila trenutak kada je marksizam prestao biti samo teorija, u komadu služi kao konačni katalizator koji tlapnje suvremenog pojedinca o postojanju mogućnosti za velike promjene učinkovito rastače kiselinom temeljne poruke teksta: Svaki pokušaj promjene osuđen je na neuspjeh prije nego je i započeo.

Dramaturgiju Vidićeva satiričnog teksta o revolucionarima koji žele promijeniti svijet ali na koncu shvate da su im osobni interesi puno važniji od općeg cilja i ideologije, potpisuje Željka Udovičić Pleština.

U predstavi glume Pjer Meničanin, Katarina Bistrović Darvaš, Doris Šarić Kukuljica, Urša Raukar, Lucija Šerbedžija, Barbara Prpić, Vedran Živolić, Frano Mašković, Anđela Ramljak, Nataša Dangubić, Hrvojka Begović, Filip Nola, Zoran Čubrilo, Milivoj Beader i Sreten Mokrović.

Scenografi su Željko Burić i Boris Greiner, kostimografkinja Doris Kristić, a skladatelj Ljupče Konstantinov.

Polazeći od ideje da je Vidićev tekst svojevrsni “antiutopijski laboratorij” za sagledavanje čitavoga stoljeća i svih tragičnih događaja od Prvoga svjetskog rata do trga na kojemu se odvija njegov kazališni mikrokozmos, Magelli je tu metaforu društva oblikovao kao eksperiment u kojemu iskušava granice glumačkih sposobnosti i karaktera.

Za tu dvojaku poziciju skupine pojedinaca natjeranih iz osobnih interesa na zajedničku akciju jedino je ponuđeno rješenje koračnica na kraju, i zvuk trube koja tužno ispraća sve što jest i nije izrečeno.

Komentiraj

FOTO:FaH
PODIJELI
Djelatnost je Hine prikup­lja­nje i razaši­lja­nje što potpunijih či­njeničnih i objektivnih novinsko-agencijskih informacija o zbi­va­njima u Republici Hrvatskoj i svijetu za potrebe medija i drugih sudionika društvenoga, političkoga, kulturnog i gospodarskog života.