Josif Aleksandrovič Brodski rođen je 1940. u Lenjingradu (Sankt Peterburgu). Po završetku osnovne škole promijenio je niz neatraktivnih zanimanja i na kraju se skrasio samo u jednom: pjesničkom. Bio je samouk. U književnosti je debitirao sa čuvenim “naraštajem ’56”, koji se hrabro upustio u borbu za demokratizaciju sovjetskog društva, bolno izranjavanog staljinizmom. Družio se s Anom Ahmatovom, prevodio poeziju svjetskih klasika (među inima i našega Tina Ujevića), dijelio stihove u samizdatu, za koje su suvremenici govorili da su genijalni, prkosio društvenim pravilima i 1972. završio u egzilu.

U Americi je 70-ih i 80-ih godina postao medijska zvijezda, predavao je rusku književnost na prestižnim sveučilištima, zaslužio najveće društvene počasti i literarne nagrade, od kojih je svakako najvrednija Nobelova (1987). U pjesmama ovog neobičnog pjesnika stvarni život, filozofija, znanost, umjetnost, podvig, poraz, uspon, pad – sve se pretvara u stih, u stih bola i očajanja.

Josef Brodsky je umro 28. siječja 1996. godine u New Yorku. U snu.