‘Nitko od političara nije se sjetio stote obljetnice rođenja moga oca Ivana Večenaja’

Mladen Večenaj, sin proslavljenog hrvatskog slikara naive, govori o nebrizi državnih institucija za Galeriju Ivan Večenaj i Etno kuću u podravskom selu Gola koje sam održava, iako su zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske

Kada bi u Hrvatskoj postojala kulturno-turistička ruta “Putevima hrvatske naive”, obuhvaćala bi Galeriju naivne umjetnosti u Hlebinama, Galeriju Josipa Generalića, sina Ivana Generalića, začetnika hrvatske naive, sa starom kućom Ivana Generalića i etno-kućom, također u Hlebinama, Galeriju Mijo Kovačić u Koprivnici, otvorenu 2019. i posvećenu posljednjem živućem klasiku naive, iz Gornje šume, zaseoka nedaleko Molvi, Muzej Matija Skurjeni u Zaprešiću, Galeriju Mijo Kovačić u Zagrebu, zagrebački Hrvatski muzej naivne umjetnosti koji je trenutačno zatvoren, Galeriju Ivan Večenaj s njegovim ateljeom i etno kuću Ivan Večenaj u Goli.

A upravo je Gola točka na toj imaginarnoj kulturno-duhovnoj ruti koju smo prošli tjedan posjetili. Povod za posjetu jednom od mjesta što priča priču o grani hrvatskog modernog slikarstva koje je proslavilo našu državu i kulturu u svijetu bila je stota obljetnica rođenja Ivana Večenaja. Njemu u čast ove će godine biti posvećeni, najvjerojatnije u rujnu, skup i izložba. Ivan Večenaj rođen je 18. svibnja 1920., a umro je 13. veljače 2013. Bio je pripadnik druge generacije slikara znamenite Hlebinske škole i jedan od najupamćenijih i najafirmiranijih predstavnika hrvatske naive u zemlji i inozemstvu. Imao je nekoliko stotina grupnih i samostalnih izložaba u cijelom svijetu te je dobitnik nagrade Rimske akademije za umjetnost, književnost i kulturu “500” iz 1970., nagrade za slikarstvo Winston u Ženevi 1974., imenovanja za Čovjeka godine i Zlatna medalja za doprinos čovječanstvu Američkog biografskog instituta iz 1996., odlikovanja predsjednika RH Danica hrvatska s likom Marka Marulića iz 1997. i plakete za životno djelo Koprivničko-križevačke županije. Njegova slika “Četiri jahača apokalipse” reproducirana je u Londonu, u knjizi “The Bible in 20th Century Art”, u kojoj su zastupljeni najveći svjetski slikari biblijskih tema u 20. stoljeću. Muzej moderne sakralne umjetnosti u Vatikanu u svojoj kolekciji ima njegovu sliku “Žalosna ptica”, na kojoj je prikazano raspeće. Osim što je bio likovni umjetnik, Večenaj je objavio šest knjiga zapisa i pjesama, narodnih legendi, poslovica, pripovijesti i običaja, dva romana i dijalektalni rječnik Gole koji sadržava više od 10.000 riječi.

Gola na mađarskom znači roda. U tom podravskom selu od 1500 stanovnika, između rijeke Drave i mađarske granice, u kojem je rođen Ivan Večenaj, čeka nas njegov sin Mladen Večenaj. Prije nego što će nam pričati podrobno o ocu i njegovu radu, pokazuje nam Galeriju Ivan Večenaj, Atelje Ivan Večenaj i naposljetku Etno kuću Ivan Večenaj te nas obasipa podacima o Goli. Saznajemo, između ostalog, da se na općinskom grbu nalazi hrastov list jer “granica Prekodravlja vijuga i podsjeća na hrastov list”, da su ovuda prolazili Rimljani, Avari, Mongoli i Turci i da nepovoljnu ekonomsku i demografsku situaciju donekle spašavaju dvije tvrtke koje zapošljavaju 150 ljudi i tako zadržavaju barem nešto mladih u Goli.

Mladen Večenaj i sam je slikar, ali ne uspijeva živjeti od svoga rada, baš kao što ne dobiva nikakva sredstva za održavanje Galerije Ivan Večenaj i Etno kuće u kojoj se nalazi više od 700 etnografskih predmeta i koja je Zaštićeno kulturno dobro Republike Hrvatske. “Nitko se od političara nije sjetio Gole, Ivana Večenaja, Galerije i Etno kuće ni na stotu godišnjicu rođenja moga oca. Održavanje svega toga košta, gotovo svaki dan dolazim u ovu kuću i održavam unutrašnjost i vanjski dio s vrtom. Ne samo da ne dobivam nikakva sredstva od nadležnih institucija nego moram i plaćati spomeničku rentu. Nije li to apsurdno?”

Galerija Ivan Večenaj otvara se po najavi i dogovoru, a za Noć muzeja već su petu godinu za redom bili otvoreni. Mladen Večenaj kaže da i dalje postoji interes za kupnjom slika njegova oca, ali da se nerado odlučuje za prodaju. Najvišu cijenu postigla je, kaže, slika “Mojsije na Crvenom moru” iz 1973. koja je prodana Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti, ali ne otkriva dobiveni iznos. “Školarci koji dolaze u Galeriju primijetili su da je nema. Jedan od njih je pitao ‘Gdje je čovjek na crvenom jezeru?’” kaže.

Ispričao nam je nadalje kako je njegov otac bio jedno od petero djece iz siromašne obitelji.

“Počeo je slikati u školskim danima, učitelji su prepoznali njegov talent i bio je zapažen kao dobar crtač. Zanimala ga je i povijest. Bio je jedan od najboljih učenika, ali završio je samo četiri razreda pučke škole. To je u to doba kod nas bilo uobičajeno. Njegov životni put bio je težak. Kada je počeo rat, bio je u sanitetskoj jedinici u domobranima, nije bio direktno na fronti. Išao je do Bleiburga i odatle pješice do Virovitice. Prvi put je imao sreće kada ga je spasio njegov prijatelj Jusuf s kojim je bio u domobranskim jedinicama i koji je prije kraja rata prešao partizanima. Rekao mu je: ‘Mene bi Alah kaznio kad bih vas ubio, ali vas moram svući, jer to će i onako drugi učiniti.’ Obukao je njegovo staro odijelo, dao mu je svoju šalicu i žlicu i poveo ga u skupinu zarobljenika koja je na jednoj livadi čekala za pokret. Kasnije se otac spasio zahvaljujući hrabrosti. Kada su se vraćali iz Virovitice prema Bjelovaru u Kloštaru Podravskom je izašao iz kolone i pobjegao u žito s jednim suseljanom pokraj ceste. U jednom su šumarku u selu Gabajeva Greda čekali noć i razmišljali kako prijeći Dravu. Uspjeli su jer im je pomogao čovjek koji je s njegovim ocem bio u Prvom svjetskom ratu. Nakon toga njegov ga je otac skrivao u štaglju nekoliko mjeseci u strahu od doušnika partizana, ali sve je dobro prošlo.”

‘Održavanje Galerije i Etno kuće košta, a ne samo da ne dobivam nikakva sredstva od nadležnih institucija nego moram i plaćati spomeničku rentu’, Nacionalu je ispričao Mladen Večenaj

Što je bilo nakon rata?

“Bio je nadničar i pokušavao se negdje zaposliti, ali to nije išlo. Našao je ženu iz dobrostojeće obitelji, moju majku. Ona je dobila više zemlje u miraz pa su mogli živjeti. Otkrili su ga 1954. kao slikara pa se nakon nekoliko godina usredotočio na to da živi od slikarstva. Kistove si je sam radio i to tako da je za njih kravama rezao dlaku iz uha. Primijetio je naime da krave imaju dlake koje rastu ravno na van. Kad je porezao svojoj kravi svu dlaku išao je susjedima, ali nisu mu dali da reže dlaku njihovim kravama, rekli su neki da copra i da krave možda neće imati zato mlijeka. Iako su mu kasnije nudili da ode živjeti i raditi vani, u Italiju, Njemačku ili Švicarsku, to nije želio jer je osjećao ljubav prema rodnom kraju. Podravina je bila njegovo nadahnuće i zavičaj. Sve knjige koje je napisao vezane su uz ovaj kraj, htio je sačuvati sve blago koje ima naše Prekodravlje.”

Ivan Večenaj je bio član HSS-a što je, ističe njegov sin, bilo prirodno jer se sam nazivao seljakom-slikarom. Kaže da je bio na izbornoj listi, ali je kasnije požalio jer su ga izigrali pa nakon toga nije više bio javno u politici.

Odgovorio je na pitanje kakav je bio kao osoba i s kojim se drugim slikarima družio.

“Bio je odlična osoba, s njime ste mogli razgovarati o politici, povijesti i raznim drugim temama. Nije se bojao kritičara, suprotstavljao se ponekad i njihovim mišljenjima. Bio je vedre naravi, brižan otac, trpio je nepravdu, ljudi su mu u ovom kraju bili više zavidni na uspjehu nego što su se njime dičili. On je sam u jednom trenutku shvatio da ima smisla slikati samo po svojem osjećaju, umjesto da sluša sugestije drugih. Naime, jednom je donio slike u zagrebačku Galeriju primitivne umjetnosti pa mu se je povjesničar umjetnosti Dimitrije Bašičević požalio da su mu slike ‘žute’, a nakon toga je Matko Meštrović ušao u prostoriju i rekao da su ‘dobre’. Glede druženja s drugim slikarima, najbolji je bio s Mijom Kovačićem, iako je i s Generalićem bio dobar. Ima jedna zanimljiva anegdota. Ivan Generalić jednom je došao u posjetu kod nas, nije našao mog oca doma jer je otišao s bikom na sajam. Još smo se bavili poljoprivredom, bik je bio utovljen za prodaju. Generalić ga je vidio kako drži bika i rekao: ‘Ivina, kaj se mučiš s tim bikom, bolje da si ga narisal, više bi za njega dobil’”, ispričao je naš gostoljubivi domaćin. Povjesničar umjetnosti Vladimir Crnković koji je 16 godina proveo u Muzeju hrvatske naivne umjetnosti kao kustos i ravnatelj, a čitav se radni vijek bavi naivom, ističe da je Večenaj bio klasik hrvatske i svjetske naive te jedan od najeminentnijih figurativnih slikara moderne sakralne umjetnosti 20. stoljeća. Kada izriče ovakve visoke vrijednosne ocjene, dodaje, pomišlja ponajprije na Večenajeve slike sakralne, biblijske tematike, dramatične prizore iz Starog i Novog zavjeta.

“U tim se djelima Krist rađa u Goli, Sveta obitelj bježi kroz snježni podravski krajolik, Posljednja se večera događa u vlažnoj panonskoj šumi, Judinu izdaju vidimo u sumračnu krajoliku, pod ogoljelim granama, Krist je razapet u međudravskim pustim prostranstvima, a evanđelisti sa svojim amblemima prikazani su pokraj razlivenih voda ili u zasniježenu krajoliku itd. Umjetnik tu svjedoči o univerzalnom u lokalnom te o lokalnom u univerzalnom. Podrijetlo tih vizija otkrivamo u pričama koje je slikar slušao još u najranijem djetinjstvu; to su recidivi pučke, kolektivne maštovitosti u kojoj je sve moguće i gdje ništa ničim nije omeđeno; pritom je sve preneseno u krajnje individualni i moderni likovni izričaj. Tradicijski elementi i značenja ustupili su mjesto novoj, vrlo osobnoj simbolici i mistici. Umjetniku je pritom mističnost važnija nego sakralnost. Ukratko, kršćanska tematika te dramatičnost i mirakuloznost najvažniji su inovativni doprinosi Ivana Večenaja našoj i svjetskoj umjetnosti 20. stoljeća”, konstatira Crnković.

Dalje navodi kako je umjetnik započeo temama iz seoskoga svakodnevna života: sijačima, oračima, kopačima na njivama, žeteocima, beračima kukuruza, čuvarima svinja i krava, plesovima, sajmovima, vjenčanjima i sprovodima.

“To su prizori kojima on posvjedočuje da nikada nije izgubio neposredan dodir sa životom svoga malog i uskog podravskog zavičaja: bilježi davno uspostavljen sklad između čovjeka i prirode. Njegovi brojni podravski pejzaži žive istinskim dahom poezije, to su prizori podjednako realni i izmaštani, često prepuni vedre radosti, slike života što je magično transformiran u poeziju. Njegova bujna fantazija omogućuje mu da u zimskim pejzažima, prepunim snijega, listaju zelene, crvene i žute šume, pojavljuju se ljubičaste i zelene krave, plavi pijetlovi, umjetnikovi susjedi, stvarni i izmaštani, njihove fizionomije, kretnje i običaji te visoko nebo i pokatkad kolut Sunca. Već je odavna uočeno također kako Večenajeve slike, osim umjetničkih, imaju i veliku dokumentarnu vrijednost – to su vjerodostojna i dojmljiva svjedočanstva o prošlom životu naših ljudi i krajeva. Ako se tomu pridoda i njegova fascinantna i bravurozna tehnika slikanja na staklu, upravo su to njegove dodirne točke s tečevinama Hlebinske škole odnosno podravske naive.”

Već je od prvog susreta s tim majstorom, davne 1968., tumači Crnković, bio istinski fasciniran magijom njegovih slika, njihovom ljepotom, bajkovitošću, fantazmagoričnošću i dramatikom. U proteklih pedeset i više godina njegova fascinacija Večenajevom umjetnošću nije ničim i nikada bila dovedena u sumnju; naprotiv, u svakom novom susretu s tim djelom otkrivao je svagda nova, sve slojevitija i dublja značenja i pronalazio sve brojnije argumente za opravdanje visoke vrijednosti tog opusa. Crnković je konstatirao da je više Večenajevih vrhunskih slika u Njemačkoj nego u Hrvatskoj i izrazio veliko žaljenje što se ne zna gdje je njegova slika “Dobrota i zloba” iz 1966., koju smatra remek-djelom umjetnosti 20. stoljeća. Koliko je slikar bio cijenjen i poštovan kao umjetnik pokazuje to što je upoznao brojne ugledne političare i kulturne djelatnike.

“Bio je predstavljen predsjedniku Jugoslavije Josipu Brozu Titu, predsjedniku Republike Hrvatske Franji Tuđmanu, u Goli ga je posjetio, u njegovu domu, predsjednik Stjepan Mesić, u Rimu ga je primio predsjednik Talijanske Republike Giuseppe Saragat, u Vatikanu papa Pavao VI., potom papa Ivan Pavao II., bio je predstavljen britanskoj princezi Margareti za njezina službena posjeta Zagrebu, a u Monacu je predstavljen princu Rainieru III. i njegovoj supruzi Grace Kelly itd. Intenzivno je surađivao s nizom uglednih hrvatskih i stranih kritičara i povjesničara umjetnosti: Grgom Gamulinom, Otom Bihalji-Merinom, Josipom Depolom, Marijanom Špoljarom, Tonkom Maroevićem, književnicima Gustavom Krklecom, Božicom Jelušić i drugima. S glumcem Yulom Brynnerom upoznao se 1968., on je bio strastven kolekcionar Večenajevih slika, posjetio ga je u Goli, a Večenaj je sa suprugom bio njegov gost u Americi, u Kaliforniji. Večenaj je to duhovito parafrazirao riječima: ‘Hollywood u Goli’. Znao je da je iznimna osobnost, znao je da ga se u svijetu možda čak i više cijeni nego u vlastitoj sredini”, zaključio je Crnković.

Književnica Božica Jelušić radila je u Prekodravlju kao profesorica hrvatskog i engleskog jezika, a Ivana Večenaja poznavala je dvadesetak godina. Evo kakvim ga pamti.

“Imao je visoko razvijenu samosvijest, nije se dao impresionirati, to mi se sviđalo. Obišao je svjetske galerije, njemu su dolazili važni ljudi, ali znao je da ne treba ni pred kim imati komplekse i da sam ima posebnu vrijednost. Bijaše omiljen kod mnogih jer je bio topao, društveno samosvjestan čovjek, lijepo se oblačio, bio je njegovan i mladolik, znao se ponašati, imao je neko prirodno gospodstvo koje se ne može naučiti. Bio je galantan, zgodan i šarmantan gospodin tada već srednjih godina kada sam počela raditi, odnosno ulazio je pomalo u treću dob, ali na njemu se to nije vidjelo. Bio je srdačan i jednostavan prema suseljanima, a prema strancima se ponašao kao da je jednak drugim veličinama. Razumjeli smo se na pola rečenice, bez puno riječi jer je među nama postojalo obostrano poštovanje bez ljubomore. Znali bismo zajedno napraviti mapu, on bi napravio crteže, a ja napisala pjesme”, prisjetila se Božica Jelušić.

 

Komentiraj