Ususret stotoj godišnjici rođenja Nikole Tanhofera (1926. – 2026.) Muzej Prigorja u njegovim rodnim Sesvetama otvara 29. veljače izložbu „Zatamnjenje – odtamnjenje“, koja će prikazati karijeru, filmski život te mnoga filmska i druga stvaralačka umijeća nezaboravnog hrvatskog snimatelja, scenarista, redatelja i pedagoga, a pratećim programom u kinu Narodnog sveučilišta Sesvete podsjetiti na njegova najznačajnija filmska djela.

Kako nas u tekstu kustos muzeja Damir Fofić uvodi u tu „sesvetsku vezu“, Nikola Tanhofer rođen je na Božić 1926. u željezničkom stanu kolodvora u Sesvetama, kao drugo dijete u obitelji Nikole Tanhofera, željezničkog prometnika, i majke Adele rođ. Pinhack. Krstio ga je sesvetski župnik Nikola Matica 15. ožujka sljedeće godine u crkvi Svih Svetih. Prije Sesveta mladi bračni par Tanhofer živio je u Popovači gdje su dobili kćer Olgu (rođenu 1923.), kasnije jednu od najistaknutijih hrvatskih povjesničarki umjetnosti. „Iako nemamo podatak kada se obitelj Tanhofer točno doselila u Sesvete, možemo pretpostaviti da se to dogodilo krajem 1923. ili početkom 1924. godine. Obitelj Tanhofer pri kraju 1927. napušta Sesvete te nastavlja živjeti u Zagrebu gdje su kratko vrijeme držali ugostiteljski objekt na Dolcu. Tanhoferi potječu iz grada Trnave u Slovačkoj gdje su obavljali trgovačku djelatnost. Tu su 1727. stekli plemstvo koje im je dodijelio kralj Karlo III. (Thanhoffer von Tharnau), a prema obiteljskoj predaji potječu iz Švedske“, piše u popratnom tekstu izložbe.

Iako će izložbom dominirati Tanhoferov kultni film „H-8…“ iz 1958. godine, po novomilenijskim anketama kritičara najbolji hrvatski film svih vremena, postav kroz nekoliko cjelina – fotografijama, plakatima, rukopisima, arhivskom građom i artefaktima – prikazuje cjelokupnu stvaralačku putanju tog višestrano talentiranog umjetnika i iznimnog intelektualca. Ona započinje kasnih 1940-ih snimanjem filmskih novosti te suradnjom na ranim filmovima Branka Marjanovića, Branka Bauera i Kreše Golika, nastavlja se samostalnim režijama sedam igranih filmova raznih žanrova, televizijskih emisija i jedne televizijske serije, potkraj šezdesetih godina usmjerava se prema pedagoškom radu te pisanju o filmskoj fotografiji i snimateljskoj profesiji, a 1980-ih i eksperimentiranju na polju kompjutorske grafike. Izložba će upozoriti i na neke od Tanhoferovih tehničkih inovacija u doba kada je profesionalna kinematografija još bila u povojima, zbog kojih su ga kolege nazvale filmskim „začinjavcem“ (Ivo Škrabalo), te na njegova brojna filmska umijeća koja su mu donijela naslov „neumornog filmskog desetobojca“ (Zvonimir Berković). Jedna od autorica izložbe, Diana Nenadić, smatra kako atributi koje su Tanhoferu već u stoljeću za nama s udivljenjem i poštovanjem dodjeljivali njegovi kolege-suvremenici, zapravo daju pravu sliku njegova filmskoga lika: „Ujedno stavljaju u povijesni i društveno-kulturni kontekst djelovanje filmaša koji je unatoč sputavajućim zadatostima društvenog i kinematografskog ambijenta od početka išao ispred svoga vremena, ostavivši svijetleći redateljski potpis na dokumentarcima, jednoj televizijskoj seriji, jednom srednjometražnom i sedam cjelovečernjih igranih filmova, a snimateljski u dugometražnim igranim filmovima Branka Marjanovića (Zastava, 1949; Ciguli miguli, 1952. i Opsada, 1956), Kreše Golika (Plavi devet, 1950), Branka Bauera (Sinji galeb, 1953) i omnibusu Ključ (1965) kao i kratkim filmovima Babaje, Berkovića, Krelje, Žižića i drugih kolega.“ Diana Nenadić u pratećem tekstu izložbe ističe kako je jedan od najutjecajnijih europskih kritičara i festivalskih programera Olaf Möller smatrao Tanhofera najvažnijim hrvatskim redateljem te je film „Sreća dolazi u 9“ (1961.) proglasio remek-djelom (i meta-filmom) „koji istodobno oprimjeruje njegovu tematsku zaokupljenost malim ljudima kojima se igra sudbina, kao i njegovu redateljsku umješnost“.

Drugi autor izložbe, Silvestar Kolbas, u tekstu napominje kako je Hrvatska udruga filmskih snimatelja, „koju su 1996. osnovali njegovi bivši studenti, snimatelji igranih filmova, izabrala upravo Tanhofera za svojeg prvog predsjednika“. Udruga godišnje dodjeljuje i Nagradu Nikola Tanhofer najbolje snimljenim filmovima.

Filmski program u kinu Narodnog sveučilišta Sesvete započinje iste večeri, 29. veljače, a sastoji se od, prema mišljenju kritike, njegovih najboljih igranih filmova (dugometražni Nije bilo uzalud, 1957; H-8…, 1958; Dvostruki obruč, 1963. i srednjometražni Klempo, 1958.) te kratkih filmova drugih redatelja koje je Tanhofer kreativno obilježio svojim snimateljskim radom. Također, u okviru pratećeg programa Knjižnica Sesvete ugostit će 5. ožujka 2024. tribinu na kojoj će živući Tanhoferovi suradnici, bivši studenti, kolege i filmolozi, evocirati jedinstveni lik i djelo filmskog velikana i zaslužnog Sesvećana. Poseban edukativni, umjetnički, ali i filozofsko-svjetonazorski trag Tanhofer je ostavio upravo u generacijama svojih studenata, koji i danas smatraju da ih je njihov profesor na zagrebačkoj ADU na odsjeku filmskog i televizijskog snimanja – koji je sâm utemeljio potkraj 1960-ih godina prošlog stoljeća – umjetnički i intelektualno trajno formirao te estetski usmjerio.

Silvestar Kolbas također smatra da je Nikola Tanhofer jedan od najvećih snimatelja u povijesti naše kinematografije, što potvrđuje i njegov kompetentan, nadahnut i inovativan opus, no čije snimateljske dosege njegovo vrijeme nije dostatno prepoznalo: „Iako su i Tanhoferovi redateljski filmovi odlično snimljeni, ni njegovi snimatelji nisu dobivali nagrade za rad na tim filmovima. Čini se da su Tanhoferove filmsko-tehničke inovacije permanentno skretale pažnju struke, kritike i kulturne javnosti sa snimateljskih dometa u njegovim filmovima, kako onima koje je snimao tako i onima koje je režirao. No nije li vrijeme da te filmove pogledamo i drugim očima, otvoreni drukčijim procjenama vizualnog stila, s koncentracijom na stilsku dosljednost i stilski kontinuitet, retoričku utemeljenost i vizualnu finoću, a ne tek na tehničke bravure?“ pita se opravdano Kolbas.

Izložbu i popratni program, u suradnji s Hrvatskim državnim arhivom, koncipirali su filmski snimatelj i redatelj Silvestar Kolbas i filmska kritičarka Diana Nenadić, uz dizajnersku podršku Tomislava Mrčića, a sufinancirali Gradski ured za kulturu i civilno društvo grada Zagreba, Ministarstvo kulture i medija RH te Hrvatski audiovizualni centar. Izložba se otvara 29. veljače u 19 sati i ostaje otvorena do 26. travnja 2024. godine.