Pjesnik Aleksa Šantić je cijeli život proveo u svom rodnom kraju gdje ‘znatiželjno hodočasti hercegovačkim pejzažima i predjelima, u taj fascinantni svijet svjetlosti, legendi i historijskih burnih događaja’. Ostavio je duboki trag i u ljubavnoj poeziji, koja se kod njega razvila pod jakim utjecajem bosanske ljubavne pjesme sevdalinke. Djevojke koje se u njima pojavljuju su okićene đerdanima, bajne su i izazovne, ali ipak skrivene ljepote. Takva je pjesma Emina, a duh te pjesme je toliko pogođen da je ušla u narod i pjeva se kao sevdalinka, no ne znaju svi da ju je Šantić napisao.

Šantiću je čežnja često bila pokretač i glavni motiv za pisanje ljubavnih pjesama, gdje sve svoje drage promatra iz prikrajka pa čežnja prerasta u tugu zbog neostvarene ljubavi i promašenosti muškog života.

Aleksa Šantić je umro 2. veljače 1924. godine u rodnom Mostaru od, tada neizlječive bolesti, tuberkuloze. Bio je u 56. godini života.

Sinoć kad se vraćah iz topla hamama,
prođoh pokraj bašče staroga imama.
Kad tamo u bašči, u hladu jasmina,
s ibrikom u ruci stajaše Emina.