NESTALI S BRITANSKOG RADARA: Lakše je pronaći ukradeni auto nego izgubljenu osobu

Objavljeno u Nacionalu br. 865, 2012-06-12

Svake godine na Otoku nestane 275 tisuća ljudi, što je nevjerojatno za zemlju koju svakodnevno snima 13 milijuna kamera za nadzor, u kojoj za sve treba PIN, a četvrtina stanovništva je u krim-bazi podataka

Sedam nestalih u samo sedam dana alarmantna je brojka za svaku državu. Za državu veličine Hrvatske brojka je istinski zabrinjavajuća ali – za razliku od Britanije – u Lijepoj Našoj od kraja prošle godine postoji internetska stranica posvećene nestalim osobama (www.nestali.hr). Britanija takvu ujedinjenu, jedinstvenu web stranicu – koja jasno objavljuje za koliko se ljudi u ovom trenutku traga – nema. U Hrvatskoj se nestalima u ovom času smatra 2507 osoba (brojka je narasla za 73 osobe u nekoliko mjeseci od pokretanja stranice u prije šest mjeseci kad je nestalih bilo 2434). Jedini konkretan britanski podatak jest procjena da svake godine u toj državi nestane 275 tisuća ljudi, što se čini nevjerojatnim podatkom za državu koju svakodnevno snima 13 milijuna kamera za videonadzor; u kojoj dnevno raste prodaja GPS uređaja; u kojoj za sve treba PIN; u kojoj je četvrtina stanovništva u nekoj vrsti kriminalističke baze podataka, a znatno više ih je na nekoj od lista vezanih uz kreditne kartice. Dodamo li tome Facebook, Twitter, Tumbler, elektroničku poštu, SMS-ove i mobitele – čini se da je gotovo nemoguće nestati s radara. Ali Britancima to uspijeva, i to svake godine u sve većem broju.

Najnovije brojke pokazuju da netko u Britaniji nestane svake dvije minute. Baš kao i hrvatska stranica za pomoć u traženju nestalih, i sve britanske stranice toga tipa upozoravaju da nisu svi nestali u opasnosti ili da je njihov nestanak znak da je nešto krenulo po zlu. “Nisu svi oni koji lutaju izgubljeni”, kaže često citirana rečenica oca “Gospodara prstenova” JRR Tolkiena i zaista je većina ljudi koji nestanu brzo pronađena ili se sami vrate. Procjenjuje se, međutim, da je broj onih o kojima rodbina i prijatelji ništa ne znaju duže od godinu dana u Britaniji u svakom trenutku oko 20.000. A prema procjeni Missing People, humanitarne udruge koja pomaže u pronalaženju nestalih, u britanskim mrtvačnicama u svakom trenutku leži oko tisuću neidentificiranih mrtvaca. Policiji u traženju nestalih pomaže i specijalizirana udruga za djecu Missing Kids i obje s policijom tijesno surađuju i često pronađu nestale osobe za kojima policija – zbog manjka novaca i viška posla – ne može tako intenzivno tragati. Ni jedna od tih stranica, međutim, nema jasno označen broj ljudi i djece za kojima se u svakom trenutku traga, ali su procjene zastrašujuće. Missing Kids barata podatkom da je godišnje prijavljeno oko sto tisuća slučajeva nestale djece, pri čemu neka djeca od kuće odlaze nekoliko puta. Udruga kaže da su posebno osjetljiva djeca rastavljenih roditelja (čak 93 posto nestale djece živi samo s jednim roditeljem) i jedinci te upozorava da je u svakom slučaju – bilo da je djetetu život u opasnosti ili je od kuće otišlo samo zbog nekog problema ili bunta – brzina od krucijalne važnosti.

U slučaju nestanka djeteta, moderna tehnologija omogućava iznimno brzo alarmiranje medija i javnosti. U Britaniji je na snazi slabija verzija američkog Meganinog zakona koji, između ostalog, predviđa da se u slučaju nestanka djeteta odmah alarmiraju svi mediji i prekida radio i televizijski program obaviješću o nestanku. Britanski mediji će priču svakako objaviti u vijestima te odmah na 24-satnim news programima, ali se redovan televizijski program ne prekida. Zakon koji to omogućava zove se po osmogodišnjoj Sarah Payne koju je 2000. oteo, silovao i ubio ranije osuđivani pedofil. Najpoznatiji britanski slučaj nestanka djeteta svakako je onaj iz svibnja 2007. kad je iz portugalskog ljetovališta nestala četverogodišnja Madeleine McCann dok su njeni roditelji večerali u obližnjem restoranu. Kate i Gerry McCann ostavili su 3. svibnja Maddy i 18-mjesečne blizance u hotelskoj sobi turističkog naselja u Praia da Luz u južnom Portugalu i otišli na večeru s grupom prijatelja. Tijekom jednog od polusatnih obilaska sobe otkriveno je da male Madeleine nema dok su blizanci mirno spavali u svojim krevetićima. Možda zato što se to dogodilo izvan Britanije, možda zato što je taj događaj uspješno prestravio svakog roditelja, možda zato što su McCannovi bili “fina” liječnička obitelj a možda i zato što je Madeleine bila slatka djevojčica s posebnim očima – razlog do danas nije objasnio nitko, ali Britanija je mjesecima živjela u histeriji.

Portugalce se optuživalo da su nesposobni, jedno kratko vrijeme oba su roditelja bili osumnjičeni da su iz nehata ubili djevojčicu davši joj previše sedativa (da bi, kao, u miru mogli izaći na večeru), slika male Maddy bila je u svim britanskim izlozima, 90 tisuća ljudi gledalo je film o nestaloj djevojčici prije nogometne utakmice na Wembleyu, javnost i brojne zvijezde – uključujući autoricu “Harry Pottera” JK Rowling – donirali su čak 2,6 milijuna funta u fond za pronalazak male Madeleine. Kampanja je provedena i internacionalno, zabilježeni su brojni slučajevi – a to se dogodilo i nekolicini hrvatskih državljana – da su roditelji s djecom bili zaustavljeni na aerodromima i po ulicama jer je netko bio uvjeren da je djevojčica u njihovom društvu upravo Madeleine McCann. Kate i Gerry – ali sada već manje uspješno jer je prošlo punih pet godina od nestanka njihove kćeri – nedavno su i opet, uz pomoć američkih stručnjaka, napravili i distribuirali fotorobot kako bi Maddy izgledala danas. Kritičari taktike McCannovih i samih britanskih medija upozoravaju da se ostale priče o nestaloj britanskoj djeci, a kamoli odraslih, starih i nemoćnih osoba od Madeleine nisu mogli probiti u javnost. Činjenica jest da je neko vrijeme tematika nestalih ljudi ipak bila više u središtu pažnje, upravo zbog Maddynog slučaja. Ali je isto tako činjenica da se o drugima nije pisalo ništa. Danas je u Britaniji svakodnevna pojava da vas u supermarketu u redu za blagajnu gleda poster s licem nestalog djeteta. Odrasli se u javnim kampanjama pojavljuju znatno rjeđe iako njihove priče često nisu ništa manje dramatične. Analitičari su uočili izravnu vezu između krize i rasta broja nestalih a problemi se uvišestručuju ako je nestala osoba bila hranitelj obitelji. Nestali su, naime, u zakonskoj rupi – ne može ih se proglasiti mrtvima. To pak znači da osiguravajuća društva neće isplatiti premije dok tvrtke u kojima su radili – iako plaća više ne dolazi – zbog Zakona o zaštiti podataka ne žele, niti smiju, davati privatne podatke o poslovima nestale osobe.

Najveći broj nestalih – otkrivaju podaci – ne žele da ih se nađe i svojevoljno su otišli. Razlozi variraju od dugova, srama, osjećaja krivnje do seksualnog zlostavljanja i fizičkog maltretiranja. Britanci nestale dijele na odrasle i djecu do 16 godina. Sva su djeca u jednoj kategoriji jer su istraživanja pokazala da statistički nema značajnih razlika ovisno o dobi nestalog djeteta i njegove daljnje sudbine. Odrasle se pak, vrlo slično Hrvatskoj, dijeli na one koji su nestali tijekom neke sportske aktivnosti, na one koji pate od demencije (neovisno o tome što ju je izazvalo) ili neke psihičke bolesti, na ljude koji su pobjegli iz neke odgojne ili zdravstvene ustanove, na ljude koji su otišli s namjerom da izvrše samoubojstvo… kategorija je desetak. Zbog britanske multikulturalnosti službena policijska stranica za nestale osobe svoje usluge nudi na ukupno 20 jezika a na njoj se mogu naći i informacije o tome kako se tretira djecu koja službeno jesu nestala ali ih je zapravo iz zemlje odveo jedan roditelj bez znanja ili dozvole drugoga. To se gotovo u pravilu događa Britankama koje se udaju za strance i gotovo nikad Britancima koji se ožene za strankinje.
Britanski podaci o nestalima otkrivaju da djeca čine najveći broj nestalih. Tinejdžeri su skupina koju se najčešće nađe u roku od nekoliko dana. Čak 71 posto nestalih starih između 13 i 17 godina su djevojke. S odraslima se statistika bitno mijenja. 73 posto svih nestalih starijih od 24 godine su muškarci i slučajevi nestanka odraslih znatno su rjeđe riješeni brzo, ako ih se ikada riješi. Osim toga, čak i kada humanitarne udruge poput Missing People pronađu nestalu odraslu osobu, njih samo 20 posto odluči se vratiti životu i ljudima od kojih su pobjegli. Čak 41 posto ih nije spremno na ikakav kontakt s prethodnim životom. Zakonski gledano, odrasla osoba ima puno pravo promijeniti identitet i nestati iz svog prethodnog života sve dok nije počinila kakav zločin. Missing People ima ipak i slučajeva da im se jave ljudi koji su otišli a koji ipak žele ljude koje su ostavili obavijestiti da su živi i zdravi. Jer, ono što je svim britanskim, hrvatskim i svjetskim slučajevima nestalih osoba zajedničko jest očaj, neizvjesnost i doživotna trauma onih koji su ostali. U Britaniji od 2010. godine postoji nacionalna baza nestalih ljudi a od 2009. na snazi je zakon po kojemu se mora skupiti DNA osobe koja je na popisu nestalih duže od 28 dana. No posla ima još. Missing People stalno traži dodatne novce i ljude koji bi se izborili s rastućim opsegom posla. Vlada pomaže, ali ne previše i humanitarne udruge zahtijevaju da se tom bolnom problemu i službeno posveti jedan odjel u nekom ministarstvu. Jedna je britanska zastupnica prije koji mjesec zaključila kako Britanci imaju bolju bazu podataka za pronalaženje ukradenih automobila nego nestalih ljudi.

Komentiraj

Source:Nataša Magdalenić Bantić