NASLJEDNICI POSLOVNIH CARSTAVA Nove hrvatske dinastije

Patrik Macek/PIXSELL

Objavljeno u Nacionalu br. 600, 2007-05-15

NAcional je istražio tko su kćeri i sinovi uspješnih hrvatskih biznismena, liječnika i odvjetnika, koji s roditeljima već surađuju u njihovim tvrtkama te će ih od njih jednom preuzeti i tako postati prvi hrvatski poslovni nasljednici

Uspješni hrvatski biznismeni, odvjetnici i liječnici, koji su kasnih ‘80-ih i ranih ‘90-ih počeli osnivati svoja poslovna carstva, danas se uglavnom nalaze u godinama kad su im djeca pozavršavala fakultete i postala spremna da postupno preuzmu tvrtke roditelja. Većina je još davno započela s upoznavanjem obiteljskog biznisa kroz sitne administrativne poslove, da bi u posljednjih nekoliko godina počeli preuzimati značajnije funkcije te ulaziti u upravne odbore.

Najpoznatiji hrvatski poduzetnik koji je svoje troje djece zaposlio u tvrtki je Ivica Todorić, vlasnik moćnog koncerna Agrokor. Njegovi sinovi Ivan i Ante te kći Iva Balent od početka svojih poslovnih karijera rade u kompaniji svog oca, u kojoj zauzimaju sve važnije funkcije. I 27-godišnja kćer vlasnika Generalturista Petra Pečarević, iako diplomirana dizajnerica keramike, od nedavnih promjena u upravljačkoj strukturi tvrtke našla se na vrlo odgovornoj poziciji. Postala je članica uprave odgovorne za strategiju tvrtke, dok su njezina majka Maja Pečarević i otac Zoran zamijenili mjesta. Otac je sada predsjednik Uprave, majka je kao član zadužena za korporativno poslovanje, a obitelji se u Upravi pridružio i bivši predsjednik Uprave Konzuma Drago Munjiza. Petra Pečarević do tada je bila glavna operativna direktorica tvrtke, a u Generalturistu radi preko pet godina. Počela je, priča, “kao potrčko”:

”Vratila sam se sa studija dizajna keramike u Velikoj Britaniji, kada je Generalturist još bio u vlasništvu Dinersa, i zaposlila se u poslovnici. Tata je tada radio u tvrtki Dicar, tadašnjem Dinersovom vlasniku licence Budget rent a cara, a mama je bila zamjenica predsjednika Uprave Dinersa Žarka Kraljevića. Počela sam s poslovima poput slaganja ormara i tzv. kuhanja kave, sve većinom na vlastitu inicijativu, jer šefica poslovnice nije bila sigurna koje mi zadatke smije davati s obzirom na ‘obiteljski status’, što mi je i odgovaralo jer nisam imala iskustva da bih radila ozbiljnije poslove. Generalturist je ubrzo kupio flotu jedrilica i moj je zadatak bio da organiziram i uhodam čitav charter. Tim poslom sam se bavila godinu i pol dana te sam shvatila da mi, kao osobi s umjetničkom diplomom, fali ekonomskog znanja. Upisala sam MBA studij na poslovnoj školi Cotrugli Business Academy te paralelno preuzela marketing u Generalturistu. Taj mi je posao bio odličan, u njemu sam mogla spojiti svoj poduzetnički duh i kreativnost. Međutim, s vremenom sam evoluirala, a i netko je trebao preuzeti ozbiljnije poslove u tvrtki. Bilo je logično da roditelji toliko povjerljiv posao daju nekome iz obitelji kome mogu vjerovati.”

Nakon direktorice marketinga postala je glavna operativna direktorica, kako kaže “Katica za sve probleme”. Na nagovor roditelja na kraju je ušla i u upravu, čime je dobila još veće ovlasti, ali i odgovornost. S roditeljima se, priča, uvijek konzultira i oni joj pomažu u svemu u što nije sigurna. Na njih oduvijek gleda kao na mentore zbog njihovog dugogodišnjeg iskustva. Svoju kreativnost i umjetničko obrazovanje doživljava kao dodatnu prednost, jer može “napraviti odmak i sagledati stvari drukčije od nekog tko je strogo ekonomist”. Priznaje da je u poslovni svijet “sasvim neplanirano uplovila”, ali i da bi se sada teško mogla povući iz njega. Umjetnošću se oduvijek željela baviti i već je s osam godina slikala ulja na platnu. Međutim, keramiku naziva prvom ljubavi “jer objedinjava umjetnost i konkretnu funkciju tih predmeta”. Kada je poželjela pohađati studij keramike u Velikoj Britaniji roditelji se, govori, nisu bunili. Jedino je morala obećati da će se vratiti. U jednoj od prestižnih umjetničkih londonskih škola planirala je upisati i magisterij, ali je igrom slučaja zakasnila s upisom i vratila se u Hrvatsku privremeno, do idućih upisa. U London se više nije vratila.

”Mama mi je oduvijek govorila da imam smisla za biznis i da je šteta da idem u umjetnost, međutim toliko sam za to bila zapela da nije htjela, a ni mogla to zatomiti. Kad sam se vratila u Hrvatsku, popila sam 500 kava, prešla grad uzduž i popreko milijun puta i postalo mi je dosadno. Počela sam honorarno raditi grafički dizajn kod prijatelja koji je imao studio, ali mi ni to nakon nekog vremena nije imalo smisla. Tada sam pitala roditelje bih li mogla doći u tvrtku što raditi. Naviknula sam se ponovno biti doma i činilo mi se teško opet sve ostaviti. Zaključila sam da u Londonu više nemam što naučiti, za razliku od Hrvatske gdje sam se uvukla u ovaj posao. Osim toga, bila sam svjesna da neću moći živjeti od keramike.”

Raditi za roditelje, ističe, ponekad je teže nego što se čini. Od nje se više očekivalo upravo zbog činjenice da je kćer vlasnika, a biti nedorastao tim očekivanjima, kaže, znači gubitak autoriteta kod zaposlenika. Uz to, nikad nije sigurna dobiva li od kolega njihovo pravo mišljenje ili ono za koje pretpostavljaju da želi čuti. Tako, priča, stalno mora “glumiti psihologa” i procjenjivati njihove odgovore, ali istovremeno vjeruje da nema loš odnos sa zaposlenicima te da im je često “medij kroz koji dolaze do mame, jer se nje više boje”. Nikad se nije ustručavala pitati što nije znala i misli da je s vremenom zaslužila njihovo poštovanje. Znala je doživjeti predrasude drugih o bogatim i razmaženim nasljednicima, ali ju se nikad nisu ticale “jer zna kako i koliko radi”. Priznaje da uspješni roditelji mogu biti veliki teret, dok se to “ne nadraste i shvati da se ne moraju ispuniti sva tuđa očekivanja”.

“Za roditelje je teže raditi i zato što imam veću odgovornost, ali i zbog emocionalnog pristupa poslu. U nekoj drugoj tvrtki bih vjerojatno nakon posla bila bezbrižna, u ovoj i kad legnem u krevet razmišljam o poslu. Isto tako, puno je teže čuti kritiku od roditelja nego od nekog šefa. Treba vremena za izgraditi taj odmak. Trebalo nam je vremena da se naviknemo da se na poslu barem donekle službeno odnosimo jedni prema drugima, jer nije primjereno da ih pred zaposlenicima oslovim s mama ili tata. Oni me isto nisu smjeli tretirati kao dijete, tako bih izgubila autoritet. Svađe oko posla se dese, ali nikad pred drugima – u firmi se suzdržimo, a onda se doma porječkamo. Zanimljivo je bilo dok sam još i živjela s njima, sad sam sama pa je drukčije.”

Iako ima četiri godine starijega brata Marka, biologa koji je trenutno na magisteriju u New Yorku, Petra Pečarević je očigledna nasljednica Generalturista. Ne može reći da ju to plaši, ali priznaje da je velika odgovornost. Trenutno nema vremena za keramiku, ali mašta o tome. Odnedavno ju zanima i dizajn namještaja, tako se u budućnosti želi i time baviti. Ne planira odustati ni od umjetnosti, niti od poslovne karijere.

Da je ponekad teže raditi u očevoj tvrtki, potvrđuju i Žaklina i Ivan Zubak, djeca najvećeg hrvatskog trgovca automobilima Pave Zubaka, koji je u Zagreb prije gotovo 30 godina došao iz Dervente, gdje se s ocem bavio proizvodnjom mlinova. Žaklina Zubak posljednjih je godinu i pol direktorica marketinga te odnedavno i članica uprave za marketing, a Ivan je zadužen za sektor razvoja usluga u očevoj novoj tvrtki Auto management centar u kojoj je također član uprave. Žaklina Zubak, 29-godišnja ekonomistica, o tome kaže: “Nikad se nisam osjećala privilegirano jer sam šefova kći. Da pitate bilo kojeg djelatnika naše firme mislim da bi svi rekli kako je ovdje najgore biti Zubakovo dijete. Ivan i ja smo se od početka morali truditi više od drugih, svima biti primjer, na posao dolaziti prvi i odlaziti zadnji. Tata je uvijek govorio da ćemo kod njega, ako nešto napravimo za peticu, dobiti četvorku. Osim toga, tati je trebalo vremena da me počne doživljavati kao odraslu osobu te da bez razmišljanja uvaži moje mišljenje, no i to je došlo s diplomom i mojim pokazivanjem odgovornosti.”

S njom se slaže i Ivan Zubak: “Kad me pohvali netko od nadređenih, nikad nisam sasvim siguran misli li zaista tako. Komplicirano je i oslovljavati oca na poslu – nije zgodno da ga zovemo tata, a glupo je govoriti mu gospodine Zubak. Žaklina ga je jednom tako oslovila na sastanku i svi su umrli od smijeha.”
Žaklina Zubak je u tvrtki službeno zaposlena šest godina, ali je za vrijeme studiranja svako ljeto raznosila poštu i radila slične sitne poslove. Kad se na faksu opredijelila za smjer marketinga, zaposlila se kao referent. Nakon toga je na odjelu marketinga vodila Marketing informacijski sustav, da bi na kraju postala članica uprave za marketing. Da će raditi u očevoj tvrtki, znala je još od srednje škole, jer se ionako u djetinjstvu “više igrala autićima nego lutkama”. Njezin 23-godišnji brat Ivan u tvrtki radi već pet godina, a zaposlio se kada je upisao Zagrebačku školu ekonomije i menadžmenta gdje je i diplomirao. On se, priča, po očevoj firmi počeo vrzmati kao dječak i radio “sve da bi samo malo sjeo u auto”. U ranom djetinjstvu većinu bi ljeta provodio u automehaničarskoj radionici iz koje je i proizašlo Zubakovo automobilsko carstvo, a kasnije je radio kao servisni savjetnik te u kadrovskoj službi. Kad ga je kao brucoša otac službeno zaposlio, radio je u računovodstvu, a danas je zadužen za sektor razvoja usluga u očevoj novoj tvrtki Auto management centar, koja se bavi uslugama od osiguranja i leasinga do autoškole, u kojoj je i član uprave.

Istovremeno radi i u svim sektorima tvrtke Auto Zubak, upoznavajući se s načinom na koji svaki od njih funkcionira. Kod kuće, kaže, izbjegavaju govoriti o poslu “jer je otac dovoljno opterećen poslom i izvan doma”. Imaju još i mlađu sestru Marinu, koja ima 14 godina. Otac im nikad nije govorio što bi trebali, već bi im rekao što im se nudi, pa neka razmisle. Nije ih, pričaju, previše opterećivalo kad bi ih ljudi svrstavali u tzv. zlatnu mladež, iako se s tim ne slažu, ali je Ivanu Zubaku posebno smetalo što su pojedinci za njegove vrlo dobre rezultate na fakultetu znali reći da je za njih zaslužan njegov otac.

I poslovno carstvo supružnika Mladenke i Dubravka Grgića, vlasnika koncerna Agram, koje obuhvaća brojne financijske i korporativne tvrtke poput Euroherca, koji donosi trećinu zarade, Jadranskog osiguranja, Sunce osiguranja, Agram lifea, Kreditne banke Zagreb, Nava banke i još desetak tvrtki, u budućnosti će se naći u rukama njihove djece. Supružnici Grgić svoju su karijeru započeli kao odvjetn ici u odvjetničkom društvu Dubravkovog oca u Ljubuškom, a u Zagreb su preselili prije osam godina. Dubravko Grgić je predsjednik Uprave društva, dok je Mladenka Grgić izvršna direktorica i predsjednica Nadzornog odbora Euroherca. Svi iz te peteročlane obitelji su završeni ili budući pravnici: Mirko Grgić, 26-godišnji pravnik, u Eurohercu radi godinu dana, čime je na neki način nastavio nasljeđivanje obiteljskog posla kako su započeli i njegovi roditelji. O zapošljavanju u tvrtki svojih roditelja kaže:

“Oduvijek sam znao da ću raditi u obiteljskoj tvrtki i za sada se još uvijek upoznajem sa svim detaljima posla koji me očekuju u budućnosti. Roditelji me nikada nisu tjerali da radim za njih, ali sasvim je prirodno da nastavite posao u tvrtki vaših roditelja.”

Za sukob generacija uobičajen kod obiteljskih poslova, koji se ogleda u raspravama oko daljnjeg poslovanja, kada su mlađe generacije uglavnom prodornije i sklonije rizicima, Mirko Grgić kaže da ne postoji. S njim se slaže i majka koja kaže da manje sukoba ima između nje i sina, nego što su ih ona i suprug imali sa suprugovim ocem:

“Sjećam se kako je imao prilično konzervativne poglede na posao, što je i normalno. Suprug i ja često bismo mu znali zatajiti koliko smo uložili u neki posao jer smo znali da će burno reagirati. Između nas i naše djece taj generacijski jaz puno se manje osjeti”.

Mladenka Grgić nikad se nije bojala da će njena djeca skrenuti u razuzdan život, što se zna dogoditi djeci imućnijih roditelja:

“Živjeli smo u malom mjestu tako da nisu imali priliku, a sad su prevelika da bi nešto tako i probala”.

Mlađa sestra Mirka Grgića, 25-godišnja Renata, apsolventica je Pravnog fakulteta u Zagrebu i želi se zaposliti u obiteljskom odvjetničkom uredu koji djeluje u sklopu koncerna.

“Želim najprije okusiti odvjetništvo, a kasnije tko zna – možda se priključim i osiguranju jer se u odvjetničkoj tvrtki uglavnom bave štetama”.
Najmlađa, 21-godišnja Matea studentica je treće godine Pravnog fakulteta i želi također nastaviti karijeru u obiteljskoj tvrtki. Kaže da kao kćer vlasnika koncerna nikad nije koristila povlaštenu poziciju unutar tvrtke:

“Sjećam se kako sam jednom išla osigurati auto u Jadransko osiguranje i čekala u redu kao svi ostali klijenti. Prilikom davanja podataka za policu osiguranja službenik me pitao jesam li u rodu s vlasnicima. Kada sam mu rekla da sam njihova kći, zbunio se i prilično uznemirio. Nakon što mi je potvrdio policu, autom sam se vraćala kući te me zaustavio policajac. Pošto sam mu predala dokumente, ljutio se što nisam osigurala auto. Čovjek na šalteru mi je zaboravio osigurati auto zbog straha od mog imena!”

Iako su im mogli priuštiti najbolje škole u Europi, sva djeca Dubravka i Mladenke Grgić pohađali su ili pohađaju studij u Zagrebu.
“Mogli su otići bilo gdje, ali pravo je specifično područje koje zahtijeva školovanje kod kuće. Osim toga, jako smo povezani pa nije čudno da smo svi ostali na okupu u Zagrebu”, kaže Mladenka Grgić.

Jedan od najjačih privatnih hrvatskih hotelijera i bivši vlasnik Sunca osiguranja Jako Andabak u svojoj se tvrtki Sunce koncern okružio kćerima: Ivana Andabak direktorica je marketinga, Sanja Gagulić je članica uprave koncerna Sunce za strategijske poslove, a Ana, iako još završava poslijediplomski studij Poslovne komunikacije i administraciju na Sveučilištu u Beču, sve više sudjeluje u radu tvrtke. Sunce koncern obuhvaća putničku agenciju Sunce Global te hotelsku grupaciju u koju spadaju hoteli Tučepi, Brela, Zlatni rat i Starigrad Paklenica. Vlasnik 13 hotela na hrvatskoj obali ima još jednu kćer, 10-godišnju Niku koja je – kako pričaju sestre – još prije pet godina počela inicirati marketinške poteze tvrtke. “Imala je četiri godine kada je, nakon što smo tiskali reklamne majice s natpisom Sunce osiguranje, pitala zašto to nismo napravili i s majicama za djecu. Poslušali smo ju i ispale su veliki hit. Prije nekoliko godina je pak pitala zašto ne napravimo ručnike za plažu s natpisom Blue Sun, imenom našeg hotelskog branda. Kad smo čuli to pitanje, stvarno smo se zapitali zašto to već nismo napravili”, priča Sanja Gagulić, srednja kćer poduzetnika iz Livna. Ona je u tadašnjoj obiteljskoj tvrtki Sunce graditeljstvo počela raditi prije sedam godina, nakon čega je bila tajnica u Sunce osiguranju te direktorica Sunce Globala. Najstarija kćer Ivana posljednjih je godinu dana direktorica marketinga i prodaje, a do tada je radila u osiguravateljsko-bankarskom koncernu Agram, koji je od njezinog oca krajem 2004. preuzeo Sunce osiguranje, gdje se bavila prodajom osiguranja, reosiguranjem i financijama. Godinu dana su je, pričaju njezine sestre, one i otac nagovarali da prijeđe u tvrtku, o čemu ona kaže:
“Bilo mi je lijepo tamo raditi, puno sam putovala, imala dobru radnu okolinu i radila sam izazovan posao. Na kraju sam pristala ponovno raditi za oca jer sam mislila da ću imati više vremena za sebe, ali ispalo obrnuto. Kad je koncern Agram preuzeo Sunce osiguranje nije mi se mnogo promijenilo na poslu, jedino što sam možda malo manje emocija unosila u posao, što je ipak dodatna motivacija.”
Trenutno završava i poslijediplomski studij na zagrebačkom Ekonomskom fakultetu iz predmeta Aktuarstvo i osiguranja, kao i njezina sestra Sanja Gagulić koja je na magisteriju iz predmeta Upravljanje kvalitetom. Najmlađa kćer u očevoj tvrtki Ana, bez obzira na studij u Beču, uključila se u novi projekt koncerna – otvaranje disko kluba u Bluesun hotelu Elaphusa u Bolu. “Bit ću promotor diska”, kaže, objasnivši da je za taj posao bio potreban netko “mlad i dinamičan, tko prati trendove”. Plan joj je i poraditi na unapređenju wellness programa u hotelima Sunce koncerna te ih “približiti medicinskim standardima”. Otac im, kaže, ne nameće funkcije:
“On vidi koliko vremena provodimo u tvrtki i gdje leže naše kvalitete te, naravno, što nas najviše interesira. Mene posebno zanimaju kozmetika i medicina, a nadam se da će se to jednog dana proširiti i na dermatologiju i kozmetologiju.”
Nije im nametao, pričaju, ni odabir fakulteta, pa je tako Ivana Andabak prvo upisala talijanski i francuski jezik na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. O tome kaže:
“Nije se bunio kad je čuo da ću diplomirati jezike, ali je rekao da ću, u skladu s njegovim stavom da se sve treba zaraditi, ako diplomiram jezike za diplomu dobiti neki manji auto, a ako diplomiram ekonomiju, pravo ili kakav inženjerski fakultet, dobiti pravi auto. Ipak sam upisala jezike, ali sam se kasnije prebacila na Ekonomiju.”

Otac, govore, uživa kao jedini muškarac u kući i to toliko da je, kaže Ana Andabak, majka bila tužnija od njega kad je rodila četvrtu kćer. “Zašto konačno nije Ante?”, rekla je. I one kažu da “otac ima jedna mjerila za njih, a druga za ostale” te da su se uvijek morale više truditi. Ne opterećuju se time kako oslovljavaju oca u tvrtki, kažu da je “odlična atmosfera u firmi” te da je ”većina zaposlenika tamo još od osnutka”, zbog čega se odlično uklapaju u obiteljsku atmosferu.

Dinko Tončić, 33-godišnji sin zagrebačkog estetskog kirurga Rajka Tončića, također je na putu da preuzme očev posao. On se, govori, već davno odlučio za tu profesiju “jer se nije mogao zamisliti da radi uredski posao”. Očevo zanimanje oduvijek je doživljavao kao “lijepo, dinamično, izazovno i praktično”, a i veći afinitet prema prirodnim znanostima u srednjoj školi utjecao je na to da upiše studij medicine u Zagrebu. Prije godinu dana završio je otorinolaringologiju kao i otac, “jer ga više privlače finije kirurške tehnike”, ali se obojica uglavnom bave estetskom kirurgijom. Kao specijalizant je četiri godine proveo u Kliničkoj bolnici “Sestara milosrdnica”, a od tada radi u očevoj ordinaciji. Danas operira i s ocem i sam, a paralelno “stvara svoju klijentelu”. Njegov otac, priča, ordinaciju je otvorio još 1987. i time postao prvi estetski kirurg u Hrvatskoj, izuzevši profesora Boška Milojevića koji je preminuo ranih ‘90-ih. “Tada je to bila znanstvena fantastika”, kaže. Popularnost estetske kirurgije, govori, odonda raste i sve se više liječnika želi time baviti. Njegov otac, magistar znanosti, otorinolaringologiju i estetsku kirurgiju specijalizirao je na Sveučilišnoj bolnici u Kölnu krajem ‘70-ih. Po povratku u Hrvatsku šest je godina radio u Kliničkoj bolnici “Sestara milosrdnica”, da bi nakon toga otvorio privatnu ordinaciju pod službenim nazivom Studio za medicinsku kozmetiku, jer tada još nije bilo dozvoljeno otvarati privatne ordinacije. O specifičnostima svog posla te radu s ocem Dinko Tončić kaže:

“Radi se o privatnom poslu, ali i o grani medicine u kojoj radimo sa zdravim ljudima, zbog čega si ne možemo dozvoliti greške. Međutim, kako moj otac ima dugogodišnje iskustvo u području estetske kirurgije, samo slijediti njegove kirurške principe i tehnike je dovoljno za dobar ishod operacije. Redovito se educiram iz područja estetske kirurgije posjećujući kongrese i prateći stručnu literaturu, ali slobodno mogu reći da najveće zadovoljstvo za mladog kirurga predstavlja svakodnevni rad s tako iskusnim kirurgom kao što je moj otac. Za naš poslovni odnos rekao bih da je vrlo dobar, čak ponekad možda i bolji nego privatan – što je interesantno. Kod kuće smo se znali i porječkati, ali je u ordinaciji uvijek moralo sve štimati. Cilj mi je što više doprinijeti poslu. Dodatno sam se angažirao u svim segmentima naše struke, kao i u vođenju ordinacije. Oca želim što više rasteretiti, zaslužio je konačno imati malo više slobodnog vremena.”

Otac ga je, priča, od početka rado usmjeravao, ali naglašava da ga ne bi forsirao da se poželio baviti nečim drugim. Sestra Vanja je, na primjer, arhitektica i otac joj nikad nije pokušao išta nametati. Susretao se s govorkanjima na temu uspješan otac – razmažen sin, ali ga ona nikad nisu smetala jer je bio uvjeren da je na pravom putu te nije vodio računa o tome što drugi misle. Priznaje da je lakše imati već uhodan posao, ali naglašava i da se treba moći nositi s jakom ličnošću ispred sebe. “To nekad može stvoriti određeno psihičko opterećenje pa trebam biti dovoljno jak kako bi se s time mogao nositi. Nasljednici su uvijek izloženi većoj kritici, baš zato jer se smatra da dolaze na gotovo. No ako se radi o poslu kojeg čovjek zaista voli, ostaje ravnodušan na ovakve primjedbe.”
Priznaje da mu je nekad potrebna doza samokontrole u slučajevima kada mu se mišljenje razlikuje od očeva, ali uvijek ima na umu da otac ima daleko veće iskustvo te da “iza neke očeve reakcije stoji nešto što on u tom trenutku ne može sagledati”. Bilo bi mu drago da i njegov 19-mjesečni sinčić Luka jednog dana nastavi obiteljski posao, ali će tu odluku prepustiti njemu samome.

I zagrebački odvjetnik Željko Olujić, danas poznat kao branitelj generala Mirka Norca i osumnjičenika za ratne zločine Tihomira Oreškovića, a u bivšoj Jugoslaviji po obrani Franje Tuđmana i Dobroslava Parage, svoj će odvjetnički ured s vremenom prepustiti 34-godišnjoj kćeri Ivi Pezić i 30-godišnjem sinu Franu s kojima radi. S kćerkom već sedam godina dijeli ured, a sa sinom trenutno radi na nekoliko parnica: na drugom slučaju obrane Mirka Norca, na obrani Ljube Ćesića Rojsa, optuženog za zlouporabu ovlasti, Miljenka Stričaka, optuženog za izazivanje prošlogodišnje prometne nesreće u tunelu Ledenik, te na slučaju Karlovačke pivovare radi nedavnog incidenta s navodnim ispuštanjem amonijaka.

Fran Olujić, koji u očevu uredu kao odvjetnik radi posljednjih godinu dana, a prethodne tri kao vježbenik, u djetinjstvu je želio biti policajac ili vatrogasac. Međutim, od upisa u zagrebačku XVI gimnaziju znao je da će studirati pravo. Nije želio raditi posao “od devet do pet”, vjerujući da je odvjetnički posao izuzetno dinamičan i nema fiksnog radnog vremena.

“Iako sam, navodno, kao mali odlično crtao, što bi mogli biti geni mame Ivane koja je arhitektica te djeda, njezinog oca poznatog arhitekta Radovana Nikšića, ipak je prevladao interes za pravo. Otac ni mene ni sestru nije usmjeravao da budemo odvjetnici, ostavio nam je potpunu slobodu.”

Iako najpoznatiji po kaznenom pravu, njihov odvjetnički ured bavi se i građanskim te trgovačkim pravom, s kojim se on i sestra sve više bave. Zbog raznolikih parnica na kojima radi, Fran Olujić tako se jedan dan bavi ugovorima neke tvrtke, a drugi sjedi nasuprot pritvorenika u zatvoru od njega odijeljen staklom. O odnosu s ocem Fran Olujić kaže:

“U djetinstvu vjerojatno svaki klinac u svom tati vidi uzor, međutim onda uđe u pubertet. U tom periodu se i u meni javljao otpor i prema ocu i prema cijelom svijetu, ali kad sam sazrio i kasnije upisao Pravni fakultet, shvatio sam da su neke stvari o kojima je govorio točne. Naravno, danas su druga vremena, mnogo toga se radilo drukčije prije 30 godina, ali u principu mogu reći da je moj otac kao šef uvijek bio korektan. Iako u javnim istupima djeluje strogo, vrlo je tolerantan – to su mi rekli i mnogi koji su kod njega bili vježbenici. To znači da nije uvijek onako kako on kaže te da je spreman saslušat i drugi stav. Bio mi je mentor na isti način kao i svojim drugim vježbenicima.”

Zbog svog prezimena nikad nije imao ni problema ni povlastica, jer je u odvjetništvu često da su u istom poslu roditelji i djeca.

Njegovi kolege ističu da se u njihovoj branši zna da su parnice po kojima je njegov otac poznat javnosti samo mali dio onih na kojima je radio, zbog čega ga nikad nisu povezivali s očevim klijentima. Za prisutnost politike u parnicama njegovog oca kažu da je “samo indirektna”, pogotovo u posljednjih 10 godina. Tvrde i da njegovi klijenti, zahvaljujući prezimenu, čak imaju i više povjerenja u njega, “jer ljudi očekuju da otac s djecom i doma razgovara o poslu”.

I jedan od najpoznatijih zagrebačkih obrtnika Željko Šelendić ima nasljednika. Obitelj Šelendić se od 1906. bavi strojnom obradom metala i bravarijom, a proslavila se ‘90-ih kada je njihova radionica sudjelovala u renoviranju spomenika bana Jelačića. Međutim, 28-godišnji Josip Šelendić odlučio je, umjesto da radi direktno za oca, uz njegovu pomoć osnovati vlastitu tvrtku.

“Kao i svaki mladi čovjek živio sam oviseći o ocu, no onda sam odlučio pokrenuti svoj biznis jersam osjetio da je došlo moje vrijeme. Sa svojim talijanskim partnerima kupio sam tvornicu za proizvodnju lokomotiva u Srbiji i moram priznati da je tu ideju moj otac na početku prihvatio sa skepsom.”

On se odmalena kretao oko radionice svoga oca, “motao se oko strojeva i ljudi koji su tamo radili” te je to i presudilo koju će srednju školu pohađati. Umjesto da odabere gimnaziju, kao većina njegovih poznanika, on je krenuo u strojarsko-tehničku školu, o čemu kaže:

“Svjesno sam je upisao. Nisam htio ići u gimnaziju koja će mi dati preširoko znanje, već sam želio steći znanje o onome što moj tata radi”.

Međutim, nakon srednje škole ipak je upisao poslovnu školu u Heidelbergu gdje je, osim znanja iz poslovanja, naučio njemački, engleski i talijanski. No nakon diplome nije se priključio ocu već je neko vrijeme radio u Agrokoru, a onda se vratio poslu s ocem: “Radio sam oko godinu dana direktno za oca, a onda sam 2001. godine odlučio osnovati svoju firmu. Osnovao sam tvrtku za proizvodnju metalne galanterije, strojnu obradu i gradnju opreme za zaštitu okoliša. Otac mi je puno pomogao u tome, a i njegovo ime mi je pomoglo u poslu. Ono ipak nešto znači, a pomogao mi je i sa svojim kontaktima. Kada sam pokretao svoj posao, rekao mi je da je on istu stvar radio 70-ih pa da onda valjda mogu i ja. Danas u firmi imam osam zaposlenih, dok očevi radnici uskoče kada zatrebam više radnika zbog obima posla”.

Josip Šelendić bio je vrlo zanimljiv medijima devedesetih godina kada se za njega vezivao pojam “zlatne mladeži”, koja je punila novinske stupce svojim skupim automobilima i razuzdanim noćnim životom. O tom periodu otvoreno govori:

“Istina je da smo radili svakakve gluposti, ali tko to nije radio kad je bio mlad. Mi smo samo bili medijski zanimljivi jer su nam roditelji imućniji i stoga zanimljiviji. Danas imam svoj posao i takve gluposti su daleko iza mene”.

Josip Šelendić kaže da se radeći za oca može puno više naučiti i napredovati nego što je to slučaj kad se radi za nekog tko ne dolazi iz obitelji:
“Ako radite u tvrtki koja nije obiteljska, vaše napredovanje najčešće nakon nekog vremena stane. Radeći za roditelje možete puno više postići jer vam više toleriraju greške pa možete i više naučiti. Moj je otac, recimo, prošao puno teži put, jer je počeo raditi u 70-im godinama i nije uživao tako veliku potporu kakvu ja danas od njega uživam. Iako sada imam svoj samostalni posao, i dalje ću se oslanjati na njega, jer ipak mi je otac i napravit će sve što treba za mene”. Josip Šelendić trenutno razmišlja o novim poslovima, a njegov zadnji poslovni projekt je otvorenje Ritz Bara u Zagrebu, tako u šali kaže da se bavi i ugostiteljstvom, iako ga je otvorio “da se ima gdje opustiti”.

Kao što je kod poduzetnika, odvjetnika i liječnika neizvjesno hoće li njihova djeca željeti pa i moći preuzeti vođenje tvrtke, još je neizvjesnije kod umjetnika hoće li potomci naslijediti njihov talent. Upravo se to dogodilo Dubravku Detoniju, pijanistu, piscu i jednom od najpoznatijih hrvatskih avangardnih skladatelja te dobitniku triju najvećih svjetskih nagrada za kompoziciju. Njegov 24-godišnji sin Danijel iza sebe ima brojne glazbene nagrade poput one Mira Sakač za najboljeg mladog pijanista, koju je dobio s 13 godina, stipendiju Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, diplomu iz glasovira čuvenog Glazbenog sveučilišta Ferenc Liszt u Budimpešti te studijsku godinu na pariškom Konzervatoriju gdje trenutno radi na magisteriju, ali i pet autorskih skladbi te jednu objavljenu knjigu poezije. Na glazbu je reagirao još ritanjem u majčinom trbuhu, priča njegov otac, i vrlo se rano moglo vidjeti da poput njega “ima apsolutni sluh”.

Dubravko Detoni, dobitnik ovogodišnjeg Porina za životno djelo, koji je s četiri godine već svirao klavir i u rodnim Križevcima bio smatran čudom od djeteta, a kasnije u životu nastupao pred Papom Ivanom Pavlom II, Titom, Paulom Newmanom i Elizabeth Tylor, kaže da je Danijel “upijao sve oko sebe, bez da ga je itko na to silio”. “Nikad mu nismo govorili što bi trebao raditi. Muzičku školu je upisao zbog opće kulture, ali se pokazalo da napreduje izuzetno brzo. Kada je imao 10 godina jedna je stara ruska pijanistica i pedagoginja rekla da u 50 godina iskustva nije vidjela takav talent, a s 12 godina Danijel je već otišao u Budimpeštu na tamošnji Konzervatorij. Tada je i počeo skladati, ali ne želi se time puno baviti – uvijek je govorio da ne želi biti u mojoj sjeni. Međutim, sklada sasvim drukčiju glazbu od mene, a i piše drukčije. Tadijanović je tada, kad je prije devet godina objavljen Danijelov rukopis, rekao da je gotov pjesnik. Dugo je trenirao nogomet i da je želio postati nogometaš, nitko ga ne bi u tome sprječavao.”

O svojim glazbenim počecima Danijel Detoni kaže: “Od kad znam za sebe okružen sam glazbom. Stalno sam pokušavao svirati po kuhinjskom stolu dok nisam toliko narastao i uspeo se do klavirskog stolca i započeo otkrivati crno-bijeli svijet od 88 tipki i bezbroj mogućnosti. Međutim, glazbu sam odabrao za profesiju tek kad sam s 13 godina shvatio da sam previše spor i previše prgav za nogometnu karijeru.” Počeo je skladati s 11 godina, a poeziju je počeo pisati s 12. Do danas je napisao pet skladbi i dvije knjige poezije, od kojih druga još nije objavljena. Pisao bi i više da stigne. O tome što za njega znači nositi očevo prezime, Danijel govori: “Imam predivno prezime i iznimno sam ponosan na njega. Ono mi je jako često otvaralo brojna vrata, no isto tako i stvaralo probleme i nesuglasice – ljudi, na žalost, vole stavljati druge ljude u pakete.

U jedinstvenoj sam situaciji još od rođenja, jer sam imao priliku odrastati uz divnoga oca i sjajnoga intelektualca. Uvijek ću biti njegov mali sin, ali svjestan sam opasnosti od nesporazuma zbog činjenice da smo obojica u istome poslu. No, baš zahvaljujući našem sjajnom odnosu i sretnoj naravi, njegovom ogromnom znanju i iskustvu, pametnim savjetima te mojim zanimanjem i bavljenjem različitim stilovima klasične glazbe – velikom lakoćom preskačemo preko obiteljskih i društvenih prepreka. Smatram da ću se u životu prvenstveno baviti glazbeno-izvođačkim i pedagoškim radom, ne zaboravljajući svoj spisateljski hobi. Skladanjem – sumnjam.”

‘Djecu spremam za posao’

Ivica Todorić, vlasnik Agrokora, izjavio je svojedobno u intervjuu u Nacionalu kako svoju djecu priprema za posao koji će naslijediti te da će na njegovu poziciju moći doći tek kada za to budu spremni. Njegov 29-godišnji sin Ante tako je već postao član Nadzornog odbora.

Komentiraj

Source:Tanja Simić, Ante Pavić