‘Andrija Medulić Schiavone – grafički genij manirizma’ po mnogima je izložba godine, a od 7. rujna pa sve do prosinca moći će se pogledati u osječkome Muzeju likovnih umjetnosti. Prvi put u povijesti bit će izložen grafički opus zvijezde renesanse Medulića, od kojeg su učili Tizian i El Greco

U osječkome Muzeju likovnih umjetnosti 7. rujna otvara se – po mnogima – izložba godine. Na izložbi „Andrija Medulić Schiavone – grafički genij manirizma“ do prosinca će se prvi put u povijesti moći vidjeti ogroman grafički opus velikog, ali nedovoljno poznatog umjetnika Andrije Medulića, koji je u Zadru oko 1510. rođen kao Andrea Meldolla, a umro je u Veneciji 1563. Da je riječ o senzacionalnoj izložbi govori i podatak koji je Nacionalu naveo Eduard Hudolin, ravnatelj Muzeja likovnih umjetnosti: „Ova će izložba biti primijećena, zapamćena, ući će u povijest jer će prvi put na površinu izvući Andriju Medulića kao prvog europskog grafičara i morat će se mijenjati literatura u povijesti umjetnosti – Andrija Medulić je otac europske grafike, a ne Rembrandt.“

O važnosti Andrije Medulića koji je, kako bi se reklo, bio prava umjetnička faca svog vremena, dovoljno govori nekoliko crtica iz njegove nedovoljno istražene biografije. Medulić nije bio samo prijatelj s velikim umjetnicima Tizianom, Tintorettom i Veroneseom nego je uz njih bio i član povjerenstva za procjenu mozaika braće Zuccato na pročelju crkve sv. Marka, dakle njegovo mišljenje bilo je od iznimne važnosti za umjetnički život Venecije. Tizian je u korespondenciji s kolegom naveo da su Medulićeva djela zbog brzine nedovršena, pripisujući nemar mladosti. Tintoretto je, primjerice, o njemu izjavio da bi svaki slikar trebao imati barem jednu Medulićevu sliku kako bi učio vještinu nanošenja boja. Medulić je djelovao uglavnom u Veneciji te je utjecao na stvaralaštvo ne samo spomenutih Tiziana i Tintoretta nego i El Greca. U Italiji je među prvima radio samostalne pejzaže i prvi je koristio tehniku suhe igle na bakropisima. Njegova djela čuvaju se u najpoznatijim europskim muzejima i galerijama, poput Muzeja povijesti umjetnosti u Beču, firentinske palače Uffizi i galerije Piti, londonskog British Museuma i kraljevskog dvorca Hampton Court, venecijanskog Cassela ili pariškog Louvrea. Poznata Medulićeva slika „Vjenčanje venecijanskog dužda s morem“ nalazi se u crkvi svetog Marka u Veneciji. Neki jezikoslovci nazivali su ga „slavenskim Rafaelom“, misleći na slavnog slikara i arhitekta Rafaela, uz Michelangela i Leonarda da Vincija najznačajnijeg predstavnika renesansne umjetnosti.

Stoga je neobično da ovako velikog renesansnog umjetnika njegova Hrvatska ne poznaje dovoljno. Jedno od mogućih objašnjenja za to je i činjenica da se koristio različitim prezimenima – Meldolla, Schiavone, Zadranin). No ova osječka izložba pravi je povod da se upozna grafički opus Andrije Medulića. Njegov slikarski opus poznatiji je i bio je prikazivan, posljednji put u Veneciji na retrospektivnoj izložbi 2015./16. Eduard Hudolin, ravnatelj Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku, pojasnio je zašto su odlučili predstaviti umjetnika koji je djelovao u 16. stoljeću, ako je poznato da taj muzej – koji sljedeće godine slavi 70 godina od osnutka – ima zbirku od oko 6500 predmeta visoke vrijednosti uglavnom iz 19. i 20 stoljeća:

„Moje razmišljanje koje me vodilo tome da prihvatim ideju o organiziranju ovako zahtjevne izložbe jest to da se napravi iskorak u odnosu na ono što smo dosad prikazivali u muzeju. To je nužno jer se ne možemo vrtjeti oko istog vremenskog kruga i ne pokušati malo izaći iz toga. Dakle, to je bio razlog – želja da se iskorači i da se dovede svjetski likovni establišment, ali i pokazati nešto iz svoje zbirke što će možda zanimati institucije s kojima izložbu radimo u partnerstvu. Takvih naznaka već ima. Samo razdoblje u kojem je Medulić stvarao – renesansa – nosi u sebi nešto revolucionarno. Dakle, renesansa je svijetu donijela neke zaokrete, neke nove vrijednosti, tako da renesansa uvijek mami, svi žele participirati u takvome nečemu. Mi smo željeli jednog takvog umjetnika iz tako važnog razdoblja dovesti u naš muzej i prikazati njegov rad prije svega našoj publici, ali naravno i cijeloj regiji i Europi. Ovakve izložbe se ne rade svake godine.“

Hudolin kaže da mu je kustos izložbe Ivan Roth prije dvije i pol godine predložio da se radi upravo ova izložba i od tada se projekt intenzivno priprema. Izravni povod za izložbu jest činjenica da se ove godine obilježava 460 godina od smrti Andrije Medulića, a ta se izložba prikazuje u sklopu muzejske tradicionalne manifestacije Dani grafike:

„Priprema dugo traje, posebno kad krećete ispočetka kao mi. Pitanje zašto znamo za, primjerice, Tiziana, a ne znamo za Medulića nametnulo mi se u pripremi ove izložbe. Hrvatska poznaje Medulića, postoji i ulica u središtu Zagreba, ali tu otprilike staje sve kad je on u pitanju. Njega je Hrvatski preporod trebao kao nekoga tko će dati akcent za umjetničku stranu, pa su pronašli Medulića koji je rođen u Zadru. Međutim, nakon toga nisu nastavili, nitko njegovu izložbu nije doveo u Hrvatsku. Postoji nekoliko grafika u Hrvatskoj, koje smo mi posudili za potrebe ove izložbe – u Kabinetu grafike HAZU-a, u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i zbirka Baltazara Bogišića u Cavtatu. Fascinantno je ne samo zašto nije prikazan u Hrvatskoj već zašto nije prikazan u svijetu. Nikad niste imali nijednu izložbu grafičkog opusa Andrije Medulića Schiavonea, ovo je prvi put da se taj opus predstavlja i velika nam je čast biti prvi koji će ga na taj način predstaviti. On je zaista bio zvijezda svog vremena. Činjenica je da je Medulić grafičku disciplinu kao samostalnu radio 150 godina prije Rembrandta, umjetnika kojeg i danas smatramo ocem europske grafike. Nevjerojatno!“

Hudolin je pojasnio što je toliko revolucionarno u Medulićevoj grafici i njegovom umjetničkom talentu. Često je, dakle, ostavljao slike nedovršene ili nepotpisane. No Hudolin kaže da to ne mora biti znak nemara ili aljkavosti, što je Tintoretto dao naslutiti:

„Još neki umjetnici toga doba nisu potpisivali svoja djela ili su ih ostavljali nedovršenima. Michelangelo, primjerice, ima nekoliko skulptura robova koje nisu cjelovite i nisu završene. Nas su na studiju kiparstva učili da su to naprosto nedovršena djela zato što je Michelangelo preuzimao previše posla pa nije stigao sve odraditi. Međutim, posljednjih desetljeća se zna da su ta djela namjerno ostavljena u toj fazi. Prvi koji će tako, nakon Michelangela, razmišljati o skulpturi bio je Rodin. To je ogroman vremenski razmak i to samo govori o Michelangelovu vanzemaljskom talentu – u 16. stoljeću radi nešto što će se etablirati krajem 19. stoljeća. To slično radio je Andrija Medulić u grafici, radeći u tehnici suhe igle koja traži takav pristup, čišći, umjetničkiji, larpurlartistički pristup, da to tako kažem. On prema svom radu pristupa kao umjetnik, a ne kao netko tko će taj njegov rad objesiti u nekoj crkvi ili palači. On ima potrebu to napraviti, on to radi kao umjetnik. Ne da bi se potpisao, nego da bi njegov rad ostao kao umjetnost. Čak eksperimentira s matricama, što se neće raditi skroz do impresionizma, dakle do sredine i kraja 19. stoljeća. Rembrandtu to nije palo na pamet. Stoga, ovo je izložba koja će, nadamo se, potaknuti intenzivnije istraživanje rada Andrije Medulića i interes stručnjaka. Monografija koju ćemo na nekoliko jezika izdati uz izložbu bit će prava literatura, polazište za istraživanje opusa, jer ne postoji nijedna knjiga koja objedinjuje njegov opus ili ljude koji o tome nešto znaju.“

Ivan Roth, kustos izložbe ‘Andrija Medulić Schiavone – grafički genij manirizma’, i Eduard Hudolin, ravnatelj Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku, gdje se izložba postavlja. FOTO: Davor Javorovic/PIXSELL

Autori tekstova su Chiara Callegari, zatim Achim Gnann, kustos iz Albertine, u kojoj je jedna od najvećih grafička zbirka u svijetu, Milan Pelc iz Instituta za povijest umjetnosti u Zagrebu, Ljerka Dulibić iz Strossmayerove galerije starih majstora i Francesca del Torre Scheuch iz Kunsthistorisches Museuma. To će, smatra Hudolin, biti polazišna osnova za istraživanje opusa Andrije Medulića i njihov strukovni doprinos tom velikom umjetniku.

Grafički opus Andrije Medulića nikad prije u povijesti nije prikazan u ovolikom obimu, pa je to svjetski presedan malog Muzeja likovnih umjetnosti u Osijeku. To su prepoznale i institucije, pa je tako Muzej dobio financijsku pomoć za organiziranje ove izložbe. U nju su utrošena, kaže ravnatelj, tri godišnja proračuna za izlagačku djelatnost te ustanove pa je jasno da taj teret nisu mogli podnijeti sami. Iznos od – zasad – 300.000 eura najvećim dijelom pokrila je Osječko-baranjska županija, ali sudjelovali su i Grad Osijek i Ministarstvo kulture i medija, a Vlada je i pokrovitelj. Da je grad ozbiljno shvatio važnost izložbe pokazuje i činjenica da su radovi koji su trebali započeti u ulici u kojoj se nalazi Muzej likovnih umjetnosti odgođeni, da ne bude nikakvih zastoja ili komplikacija.

Ivan Roth, kustos izložbe „Andrija Medulić Schiavone – grafički genij manirizma“, kaže da će se prikazati 140 predmeta – šest ulja, a ostatak su grafike i crteži. Upravo se Roth još na studiju zainteresirao za Schiavonea:

„Zadarski sam student pa bih rekao da postoji neka veza u podsvijesti. Schiavone je intrigantan sam po sebi, intrigira umjetnike i istraživače već petstotinjak godina, a istraživanja 21. stoljeća potvrdila su ga kao jednog od vodećih dionika mletačke umjetničke produkcije 16. stoljeća, nikako kao marginalca. Na neki se način mijenja slika o Schiavoneu, pa ovime dajemo doprinos toj mijeni. Po svemu sudeći bio je vrlo značajan slikar grafičar. Kažem, recentna istraživanja su podosta promijenila percepciju Schiavonea i iznijela na vidjelo nove podatke o njegovu životu. S obzirom na to da je koristio nekoliko inačica imena, uzrokovao je pomutnju u kasnijim stoljećima, pa se jedno vrijeme smatralo da je riječ o dvama različitim umjetnicima, što je uzrokovalo dodatni manjak činjenica i uopće interesa za djelom umjetnika. Uostalom, rijetko se i potpisivao – primjerice, imenom i prezimenom potpisuje tek jednu grafiku.“

Grafike Andrije Medulića: ‘Mars’ (bakropis na papiru), ‘Poklonstvo pastira (Rođenje Kristovo)’ (bakropis i bakrorez na papiru kućne izrade, aplicirano na japanskom papiru) i ‘Prikazanje u hramu’ (bakropis na papiru), sve iz Kolekcije Baselitz, Salzburg (Austrija)

Sama činjenica da se Schiavone kretao u najvišim umjetničkim krugovima čini ga bez sumnje utjecajnim, smatra Roth. Surađivao je s Tizianom i Tintorettom, također s Veroneseom, a s kiparom je Vittorijom, primjerice, prijateljevao:

„Kada ga se dovodi u vezu s Tizianom, obično je to u kontekstu početaka proizvodnje drvoreza u Veneciji, u čemu je Schiavone odigrao ključnu ulogu. Jedan je od, naime, prvih koji se bave drvorezom u Veneciji i tom je tehnikom interpretirao neka Tizianova djela. Na osječkoj izložbi bit će izložena njegova dva drvoreza. Kad govorimo o njegovom hrvatskom podrijetlu, moram biti vrlo pažljiv. Nema, naime, govora o Schiavoneovom hrvatskom porijeklu – taj podatak je konstrukt 19. stoljeća i danas je odbačen. Schiavone je, istina, rođen u Zadru koji je tada, doduše, bio pod mletačkom upravom, a njegovi roditelji dolaze s područja sjevera današnje Italije. A da je svjestan zadarskog porijekla govori činjenica da je neke dokumente potpisao sa ‘Schiavone’. Taj pokrajinski nadimak je bio uobičajen za stanovnike slavenskoga i talijanskoga roda istočne obale Jadrana. Ne znamo je li se ikada vratio u Zadar, ali je sigurno da je, prema oporuci, posjedovao kuću u Zadru.“

Ivan Roth ponudio je još neke zanimljive informacije o životu i biografiji Andrije Medulića. Jedna od zanimljivosti uključuje njegovo moguće srodstvo s Petrom Zoranićem, primjerice:

„Imao je i manje poznatoga brata, slikara koji se spominje u zadarskim dokumentima davno nakon Andrijinog odlaska u Veneciju. Angažman u spomenutom povjerenstvu, uz bok velikim imenima, doista svjedoči o percepciji njegovog djela među suvremenicima. Tizianova kritika nije uopće neobična, Schiavoneova specifična maniera bila je česta meta kritika – poznato je da ga je ‘otac povijesti umjetnosti’ Giorgio Vasari žestoko kritizirao zbog slikarske metode. Međutim, u obranu su mu često stali drugi kolege, primjerice Caracci i El Greco, ili spomenuti Vittoria koji je imao nekoliko njegovih djela u svojoj kolekciji. Tako je, izgledno je, i Tintoretto imao njegovih djela u vlasništvu, a poznato je da je sa Schiavoneom kao mladić i surađivao. Znamo, također, da su i neki kasniji umjetnici posjedovali Schiavoneova djela, poglavito grafike, među kojima Carlo Marochetti, Joshua Reynolds i, našeg suvremenika, velikog njemačkog slikara grafičara Georga Baselitza iz čije kolekcije za izložbu i posuđujemo više od 80 otisaka. Danas njegovu manieru, iz rakursa 21. stoljeća, smatramo vrlo modernom.“

Budući da je Medulić bio predstavnik umjetničkog pravca manirizam, Ivan Roth pojasnio je koje su karakteristike tog pravca. Manirizam označava prijelazni period između renesanse i baroka, u kojem se klasične forme renesanse analiziraju i prelaze u žive, dinamične barokne forme:

„Kada za njega kažemo da je manirist, to znači da u njegovu djelu prepoznajemo karakteristike toga prijelaznoga perioda, u prvom redu izdužene proporcije ljudskih likova, dinamične kompozicije, ali i dinamične slikarske površine na kojima boju aplicira tapkanjem i brzim potezima. Manirizam označava period u kojem se koristi ta ‘neobična’ slikarska maniera u kojoj do izražaja dolazi osobni stil umjetnika. Njegove slike svjedoče upravo o slikaru kojeg zanima likovni problem. U grafici do njega manirizam dopire primarno posredstvom Parmigianina, kojega je uz Tiziana često citirao u svojim kompozicijama.“

Predmeti koji će se moći vidjeti na osječkoj izložbi posuđeni su s nekoliko lokacija. Glavninu izložbe čini 80-ak grafika iz privatne kolekcije Georga Baselitza. Nekoliko grafika posuđuje se – osim iz Hrvatske – iz bečke Albertine, potom bolonjske Pinacotece Nazionale i pariške Bibliothèque nationale de France, a četiri predmeta iz bečkog Kunsthistorisches Museuma. Njegov grafički opus, prema nekim procjenama, bilježi nekoliko stotina listova, od kojih se u Osijeku izlažu gotovo svi, dakako, većinom u jednom primjerku.

Kako je rekao ravnatelj, kad se govori o Albertini, važno je reći da se u pripremi izložbe krenulo „široko“ jer se trebalo anketirati svjetske muzeje ne bi li se vidjelo gdje se grafike nalaze i koliko ih je. Na to se potrošila gotovo godina dana, a onda ih je bocnula sreća:

„Svugdje u materijalima Albertina se navodi kao partner, to je nama takva ogromna referenca. Naš muzej surađuje s jednom od najvećih svjetskih kulturnih institucija za grafiku, nema se tu ništa reći osim toga. Naime, njih smo kontaktirali da vidimo koliko oni Medulićevih grafika imaju, da bismo dogovorili posudbu, ali nam je priopćeno da oni planiraju postaviti istu izložbu. U tom trenutku smo si rekli da mi onda nemamo što tu tražiti, međutim u nastavku teksta u korespondenciji njihov kustos napisao je da oni nemaju termin u idućih sedam godina i da ne žele čekati da svjetska javnost čeka da vidi ovako važnu izložbu te da su nam spremni biti partneri. Stoga su nam ustupili sve materijale koje su do tada pripremili, a njihov kustos Achim Gnann našu izložbu radi kao da radi u Albertini. On je veliki stručnjak, tjedan nakon otvaranja naše izložbe u Albertini otvara izložbu Michelangelovih crteža. Dakle, vidite o kakvoj je veličini riječ.“

Referenca Albertine puno je pomogla, pa su se mnoga vrata drugačije otvarala. Počeli su se, kaže ravnatelj, javljati i drugi kustosi iz drugih institucija, a Gnann je uspio pronaći privatnog kolekcionara koji u posjedu ima 80-ak grafika. Budući da živi u Salzburgu, to im je uvelike smanjilo troškove, čak za trećinu, pa su mogli odustati od Metropolitana ili British Museuma. Ravnatelj Hudolin iznimno je ponosan na sve što su napravili:

„Nisam si dozvolio sumnjati na to da se to neće dogoditi i jako sam ponosan na ovo što smo napravili. Biti na čelu institucije koja će napraviti ovakav iskorak, to je sjajna stvar, veliki dar. Ta će izložba biti primijećena, zapamćena, ući će u povijest jer će prvi put na površinu izvući Andriju Medulića kao prvog europskog grafičara. Jedan od razloga zbog kojih se nije u cijelosti prikazao Medulićev grafički opus jest u činjenici da se grafika dugo nije poimala kao samostalna likovna disciplina, već se promatrala kao skica, nikako kao završeno konkretno likovno djelo.“

Što nakon izložbe u prosincu? Iako postoje pozivi i ponude da izložba nakon Osijeka bude postavljena u Parizu, prema konzervatorskim pravilima papir, grafika, barem tri do pet godina ne bi smjela vidjeti svjetlo dana, mora u potpuni mrak da se kemijski stabilizira jer bi se u suprotnom mogle uništiti. Međutim, najveći dio grafičkog opusa je iz privatne zbirke pa postoji mogućnost da će vlasnik to dozvoliti, posebno s obzirom na to da su te grafike još bolje čuvane nego u nekim institucijama. Kustos Roth kaže:

„Nažalost, to vjerojatno neće biti moguće, osim u organizaciji druge ustanove, s drugom građom. Razlozi su zapravo vrlo praktični jer je, naime, papirna građa podložna raspadanju, a posebice je osjetljiva na svjetlo. U muzejskoj praksi, svaki mjesec izloženosti grafike svjetlosti podrazumijeva godinu dana mraka. Drugim riječima, predmeti s osječke izložbe će, po povratu u matične ustanove, biti pohranjeni direktno u apsolutni mrak na tri godine i sasvim nedostupni za rad, pregled ili izlaganje. Stoga nije bilo niti moguće prolongiranje izložbe dulje od tri mjeseca.“