Marko Lukunic/PIXSELL

Radari plaćeni 270 mil. $ završit će u starom željezu

Objavljeno u Nacionalu br. 615, 2007-08-28

Američki radarski sustavi za nadzor mora, kupljeni 1999., još nisu u upotrebi jer nitko ne zna otkloniti programske nedostatke

Jedan od najvećih i najskupocjenijih promašaja hrvatske kupovine vojne opreme nabava je četiriju radarskih sustava američkog proizvođača Metric System Corporationa za nadzor mora i obale pod nazivom Enhanced Peregrine, odnosno Falcon II koja se dogodila koncem 90-ih godina prošlog stoljeća. Premda se govorilo kako će radari biti u potpunosti u funkciji do početka najveće NATO-ove vježbe ikad održane u Hrvatskoj “Noble Midas 2007.” to neće biti tako, jer MORH ima još desetak primjedbi na rad sustava zbog loših softverskih rješenja, a američki stručnjaci u Hrvatsku dolaze tek u rujnu, doznaje Nacional. Tek se iduće godine očekuje početak uvođenja ovih radara u operativnu uporabu.

Projekt koji su bez ikakve studije izvodljivosti pokrenuli još koncem 1997. viceadmiral Davorin Kajić i general Vladimir Zagorec već tri godine kasni s operativnom uporabom i velika je sreća što se na hrvatskoj obali uz njega još nalaze i radari GEM SC-2050XS talijanskog proizvođača koji funkcioniraju sasvim dobro i pokrivaju hrvatsko more s radarskih postaja na Dugom Otoku, Savudriji, Brijunima, Lošinju, Žirju, Visu, Lastovu, Mljetu i Molunatu. Pored talijanskih radara, na Dugom Otoku, Visu, Lastovu i Mljetu instalirani su još i problematični američki Enhanced Peregrini.

Inače, radari talijanskog proizvođača GEM nabavljeni su još 1994. i zapravo se radilo o zakašnjeloj isporuci za bivšu JNA. Odluka o kupovini američkih radara bila je političke prirode, jer su SAD s Hrvatskom zahladile odnose nakon što je pokojni hrvatski predsjednik Tuđman 1996. donio odluku o kupovini putničkih zrakoplova europske proizvodnje tipa Airbus, a ne Boeinga, premda se očekivalo, s obzirom na dotadašnju flotu Boeinga u Croatia Airlinesu i ekonomičnost poslovanja, kako će se nabaviti američki Boeing-737, doznao je Nacional iz krugova bivših visokih vojnih dužnosnika. To je bila politička pljuska Amerikancima koji su bili revoltirani promjenom Tuđmanova stajališta samo zbog toga što su američke televizijske postaje 1996. objavile pojedinosti o njegovoj bolesti. Kako bi se ponovno steklo povjerenje SAD-a Hrvatska je unatoč embargu na uvoz oružja još 1997. počela pregovarati s američkom stranom o kupovini radarskih sustava, jer se drugo nije ni moglo kupiti, primjerice borbeni zrakoplovi F-16 zbog američkog stajališta da se cijela balkanska regija treba pacificirati.

Radarski sustavi su bili dobro rješenje za obje strane jer nisu bili ofenzivno niti bilo kakvo drugo oružje i SAD nisu trebale brinuti da bi ta kupovina mogla uzrokovati novi rat. Osim toga kontrola nad Jadranskim morem bila je od strateškog značaja za SAD, a to znači da bi ga SAD lakše kontrolirale ako bi ga nadzirala američka oprema. Hrvatska je ovom kupovinom mislila kako će ponovno ojačati vojnu i političku suradnju sa SAD-om i ostvariti cilj o regionalnoj vojnoj sili koja nadzire pomorski i zračni prostor na cijelom Balkanu. Tako se hrvatska vlada 29. srpnja 1999. odlučila za nabavu četiriju obalnih motrilačkih radara Enhanced Peregrine od američke tvrtke Metric Systems Corporation s Floride, sustava koji je još bio u fazi ispitivanja i bez pouzdanih rezultata testiranja.

Nabavna cijena četiriju Peregrinea s opremom i dokumentacijom te rezervnim dijelovima, kao i obukom ljudi za održavanje, bila je 16 milijuna američkih dolara, a sveukupni troškovi tog projekta s obzirom na potrebnu izgradnju infrastrukture i višegodišnje neuspjelo uvođenje u operativnu uporabu iznose približno 45 milijuna američkih dolara. Samo nešto više od četiri mjeseca kako se potpisao ugovor za kupnju četiriju obalnih radarskih sustava Enhanced Peregrine ili Falcon II, 9. prosinca 1999. Lockheed Martin Naval Electronics and Surveillance Systems obznanio je da je vlada SAD-a dozvolila potpisivanje ugovora za integrirani radarski sustav za civilne i vojne potrebe Republike Hrvatske na kopnu pod nazivom FPS-117. Ugovor je, kao i onaj prethodni, potpisao pomoćnik ministra obrane general bojnik Vladimir Zagorec i upravitelj Lockheed Martina, Robert Ostowski. Pet takvih radara, s jednim glavnim i dva operativna središta, MORH je platio više od 123 milijuna dolara.

Kad se troškovima zajma dodaju carina, PDV, obuka i rad u prvih 10 godina, očekuje se da će Hrvatsku radari stajati 230 milijuna američkih dolara. Još do danas ni FPS-117 nije u potpunosti profunkcionirao na kopnu, ali s njim je daleko bolje stanje nego s Falconom II koji pokriva obalu i more. Radar FPS-117 ulazi u grupu radara vrlo velikog dometa do 370 kilometara za srednje i vrlo velike visine do trideset kilometara i kao takav znatno je primjereniji za kontrolu civilnog zračnog prostora nego za vojnu uporabu. S proizvođačem radara, američkom tvrtkom Lockheed Martin Overseas Corporation potpisan je dodatak ugovoru, kojim se rješava pitanje instalacija i završnih testiranja preostalih dvaju radara, sektorskog operativnog središta u Lori, dogradnja novog softvera, za završna testiranja kompletnog uvezanog sustava te tehničko održavanje u razdoblju od tri godine. Dakle, još najmanje dvije godine radari FPS-117 neće biti potpuno u funkciji na svim predviđenim lokacijama čime se ruše svi rekordi u kašnjenju od potpisivanja ugovora još koncem 1999.

Riječ je o velikim i slabo pokretnim radarima koji će biti stacionirani na uzvisinama i u slučaju rata postat će ciljevi koje će biti lako uništiti raznim projektilima zrak-zemlja. Ako se postave na visoka brda kako bi im se povećala zona osmatranja, oko njih ostaju znatne nepokrivene zone što zbog konfiguracije terena što zbog nemogućnosti osmatranja malih i ekstremno malih visina. Oba američka radarska sustava FPS-117 i Falcon II koštali su Hrvatsku približno 270 milijuna američkih dolara. Uzme li se u obzir kako Boeing-737-600 stoji otprilike 50 milijuna američkih dolara, bila je to sasvim dobra kompenzacija Amerikancima za prethodno Tuđmanovo “ne” kupovini putničkih zrakoplova američkog proizvođača. Kupovinu američkog obalnog radara Enhanced Peregrine zagovarali su uglavnom visoki časnici školovani u JNA, jer je bivša država nabavila tri radara Falcon I koncem 80-ih. Kalifornijska tvrtka Metric Systems se pojavila 1993. kao licencni proizvođač sustava koji je zbog svoje reputacije zadržao prvobitno ime Falcon samo mu se daje oznaka 2 kao oznaka naprednije verzije sustava ili Enhanced Peregrine. Međutim, pokazalo se kako je noviji radar Falcon II zapravo još lošiji nego njegov prethodnik, jer su softverska rješenja na njemu pokazala vrlo loše rezultate. U SAD-u je koncem devedesetih u nekoliko navrata boravila deseteročlana komisija MORH-a koja je potpisivala primopredajne zapisnike bez kvalitetnih testiranja i ispitivanja sustava, jer je njihov dolazak zapravo bio najobičnija farsa kad je već sve bilo dogovoreno na političkoj razini. U izaslanstvu su bili brigadir Jasenko Krovinović, inače sadašnji zamjenik načelnika Uprave za informacijsku i komunikacijsku tehnologiju, brigadni general Josip Petrović, potom brigadir Petar Pavić iz Hrvatske ratne mornarice, satnica Mladenka Kovačević, bojnik Ivan Bogdanović i drugi. Međutim, tek kasnije se utvrdilo kako testiranja i ispitne procedure nisu bile ni blizu onom što je trebalo provesti.

Do današnjeg dana radari američke tvrtke Metric Sytems Corporation iz Kalifornije nisu u funkciji na predviđenim lokacijama – Mljetu, Lastovu i Dugom Otoku dok je jedino na Visu obavljena primopredaja, ali radar i dalje radi s velikim poteškoćama i trenutačno je potpuno izvan funkcije jer mu treba mijenjati modul. Američki radari loše obrađuju primarni signal, programski algoritam nije dobar pa se tako cilj rasteže po azimutu što stvara lažne ciljeve. Potom u sekundarnoj obradi cilja manevrima plovila cilj gubi svoju identifikaciju, a kad je jak odraz zbog visine valova vrlo se teško razlikuje cilj. U najboljoj funkciji nije ni režim rada MOD S-SPECIAL. Zrakoplovi posjeduju transponder koji odgovara na upite koje prima, a bez funkcija MOD-a S to može uzrokovati preklapanje odgovora dvaju ili više zrakoplova koji se nalaze na istoj udaljenosti od radara umjesto da Mod S tu pojavu potpuno poništava i obavlja upite samo prema jednom zrakoplovu u isto vrijeme.
Nadalje, bez funkcije MOD-a S može se dogoditi primanje odgovora jednog zrakoplova koji je dat tijekom upita drugog radara, a koji može stvoriti krivi podatak o meti. Za sada operater mora raditi takve poslove umjesto njega. Hrvatska je kao korisnik svih ovih godina zapravo jednim dijelom i financirala razvoj prototipa radarskog sustava koji uopće nisu u upotrebi ni u američkim oružanim snagama.

Prva testiranja obavljena su u Hrvatskoj 2003. na otoku Visu i tek nakon trećeg pokušaja izvršena je primopredaja premda ni to nije trebalo učiniti, jer su uvjeti ispitivanja bili idealni u ljeto. Od tada do danas radar na Visu je u funkciji 3000 sati umjesto 30.000, a trenutno je i on izvan pogona jer treba zamijeniti jedan modul. Na Lastovu je u rujnu 2004. odbijena primopredaja s hrvatske strane, jer testiranje nije dalo kvalitetne rezultate.

Za razliku od hrvatske strane, Amerikanci iz Metric Systemsa su potpisali primopredajni list i smatrali su Lastovo završenom pričom. Do danas je radar na Lastovu u funkciji bio samo 300 sati umjesto 20.000. Sadašnji načelnik Službe za informacijsku i komunikacijsku tehnologiju komodor Ivica Supić sa svojim timom detaljno je i studiozno postavio parametre i zahtjeve koje radari moraju ispuniti što na Lastovu nije uspjelo i Hrvatska je odbila primopredaju, te su zbog toga nastali problemi u odnosima s američkom stranom. Radari na Visu i Lastovu su se kvarili, početak isteka garancijskog roka za radar na Lastovu bio je neprihvatljiv za hrvatsku stranu, jer nije potpisala primopredaju dok je za Amerikance cijela stvar bila završena.

Usto, tvrtku Metric Systems preuzela je moćna američka korporacija DRS koja i nije bila upoznata s problemima u Hrvatskoj, jer su joj sasvim drugu priču ispričali ljudi iz Metric Systemsa. Nakon što je MORH stupio u kontakt s čelnim ljudima DRS-a i vidio njihovu nezainteresiranost za rješavanje problema u Hrvatskoj zaprijetio je objavom svih detalja u svjetski poznatom vojnom časopisu Janes Defence. Nakon toga 2006. u Split je došao potpredsjednik DRS-a Doug Henry koji je ostao iznenađen svim problemima koji su pratili projekt. MORH je na sastanku zatražio da se uspostavi ispitna procedura i da garantni rok teče od dana preuzimanja svakog radara posebno. Premda je sastanak bio tvrd istodobno je bio i otvoren i pokazala se volja Amerikanaca da se svi problemi konačno riješe, tvrde Nacionalovi sugovornici. Čelni ljudi DRS-a postavili su uvjet da hrvatska strana plati 150 tisuća dolara kako bi se tri radara stavila u funkciju. Međutim, MORH nije htio pristati na takav ultimatum i počeo je razmišljati o arbitraži pri čemu je u sve uključio i Državno odvjetništvo.

Ipak, od arbitraže se odustalo jer Državno odvjetništvo nije moglo tehnički arbitrirati, u cijelu priču mogla bi se uključiti i treća strana sklona moćnom DRS-u, a proces arbitraže trajao bi godinama što bi dovelo u opasnost cijeli sustav obalnog motrenja. Uslijedili su razgovori s DRS-om u koje se uključilo vrlo konstruktivno i američko veleposlanstvo i DRS je odustao od zahtjeva. Nakon toga tehničari iz DRS-a došli su u Hrvatsku, obavili su popravke i podešavanja, a vidljivo je poboljšan i softverski dio. Očekivao se njihov dolazak u srpnju ove godine, ali u MORH-u nisu mogli na to pristati, jer su trenutačno zauzeti s konačnim aktiviranjem radara FPS-117 na kopnu. Stoga je teško očekivati kako bi obalni radari bili u funkciji do početka NATO-ove vježbe “Noble Midas” u listopadu ove godine.

Radarski sustav Peregrine nasljednik je obalnog motrilačkog 2D radara Falcon čiji je razvoj počeo prije dvadeset i pet godina. Zamisao o razvoju obalnog radarskog sustava za motrenje zračnih ciljeva u prostoru iznad same morske površine, koji inače ne pokrivaju radarski sustavi za otkrivanje zračnih ciljeva na velikim visinama i enormnim udaljenostima, ponikla je u poduzeću ITT Gilfillan – Kalifornija. Ta tvrtka je odlučila 1981. razviti takav radarski sustav posebno za izvoz, i to na temelju dugogodišnjih iskustava stečenih razvojem i proizvodnjom mnogih radarskih i drugih elektroničkih sustava za američke oružane snage. Njihov marketing je predviđao veliku potražnju za takvim suvremenim radarima obalnog motrenja, koji bi bili posebno prihvatljivi manjim primorskim zemljama zbog relativno niske cijene.

Tijekom 1982. napravljen je prototip radarskog sustava Falcon I, koji je potom podvrgnut laboratorijskim ispitivanjima i dotjerivanjima te provjerama na kalifornijskoj obali. Već tada je počela marketinška obrada svjetskog tržišta s prikazima tehničkih značajki i operativnih svojstava radarskog sustava Falcon, te uspješno sklapanje kupoprodajnih ugovora u više zemalja diljem svijeta, od Dalekog istoka preko sredozemnih zemalja do Srednje Amerike, nakon čega je počela serijska proizvodnja radara Falcon I.

Budući da se nije planiralo radarima Falcon I opremati i američku vojsku, nisu provedena dugotrajna operativna ispitivanja u stvarnim uvjetima prirodnog okoliša i elektromagnetskih interferencija. Preskočivši to razdoblje operativnih ispitivanja, prvi serijski proizvedeni Falconi mogli su biti isporučeni kupcima već tijekom 1986. godine.

Nakon ugradnje prve skupine isporučenih radara na položajima u zemljama kupaca, oduševljenje deklariranim značajkama radarskog sustava Falcon I počelo je splašnjavati jer se njegova pouzdanost, koja je definirana srednjim vremenom između kvarova, smanjila s deklariranih 750 sati na svega stotinjak sati. Očito su ti radari bili prerano predani na operativnu uporabu, što dokazuje ne samo učestalost kvarova već i vrste nekih kvarova koji su pokazivali da tvornička ispitivanja nisu bila obavljena temeljito. Nakon višemjesečnih dopunskih razvojnih istraživanja i modifikacija radara Falcon I u tvornici ITT Gilfillan, postignuti su dometi otkrivanja ciljeva i sposobnost njihova praćenja u skladu s deklariranom specifikacijom parametara za taj radar.

Važnost uvođenja suvremenih radarskih sustava je postala nužna kako bi se spriječile posljedice protuzakonitih aktivnosti na hrvatskom teritoriju s obzirom na nedovoljan nadzor zračnog i morskog prostora koji pruža velike mogućnosti za kriminalna djela poput krijumčarenje ljudi, oružja, droge i slično.

Softverske greške na američkim radarima

Hrvatska vlada 29. srpnja 1999. odlučila se za nabavu četiriju obalnih motrilačkih radara Enhanced Peregrine od američke tvrtke Metric Systems Corporation s Floride, sustava koji je još bio u fazi ispitivanja i bez pouzdanih rezultata testiranja. Do danas ni jedan radar nije u funkciji. Nabavna cijena četiriju Peregrinea s opremom i dokumentacijom te rezervnim dijelovima, kao i obukom ljudi za održavanje, bila je 16 milijuna američkih dolara, a sveukupni troškovi tog projekta iznose približno 45 milijuna američkih dolara. Još do danas ni radari FPS-117 nisu u potpunosti profunkcionirali na kopnu, ali s njima je bolje stanje nego s Falconom II koji pokriva obalu i more. Hrvatska kontrola zračne plovidbe nije mogla prihvatiti FPS-117 zbog kašnjenja radarske slike 6 sekundi u odnosu na stvarno stanje, ali sad je kašnjenje ipak smanjeno do 1,5 sekunde. Pored Sljemena, ovi radari se nalaze na Papuku i u Borincima, a idućih godina bit će na Učki i Pelješcu gdje su tek napravljane početne pripreme.

Komentiraj

Source:Eduard Šoštarić