NADAV LAPID: ‘U Izraelu žele ušutkati one koji kritiziraju vladu’

Izraelski redatelj Nadav Lapid filmom ‘Ahed’s Knee’, u kojem igra Avshalom Pollak, ponovno je pokazao kritičnost spram izraelske vlade. To je film o cenzuri izraelskog ministarstva kulture spram izraelskih filmaša te je na nedavnom festivalu u Cannesu, uz odlične kritike, osvojio nagradu žirija

Nekoliko dana prije nego što je počeo ovogodišnji filmski festival u Cannesu, znalo se da će jedan od politički intrigantnijih filmova biti „Ahed’s Knee“ 46-godišnjeg izraelskog redatelja Nadava Lapida. Lapid je prije dvije godine pobijedio na festivalu u Berlinu s filmom „Sinonimi“, u kojem glavni lik u Parizu želi pronaći novi identitet jer ne želi biti Izraelac. Filmom „Ahed’s Knee“ pokazao je još veću dozu kritičnosti spram Izraela i izraelske vlade. U tom filmu glavni lik je redatelj, Lapidov alter ego kojeg glumi Avshalom Pollak, i koji dolazi u zabačeno mjesto u pustinji u kojem će se prikazati njegov film. Tamo ga dočeka Yahalom (Nur Fibak), knjižničarka i suradnica ministarstva kulture prema kojoj je redatelj sumnjičav nakon što mu ona preda papir s uvjetima koje treba potpisati da bi se njegov film prikazao. Time se Lapid ovim filmom referira na događaje iz 2017. godine, kada je izraelska ministrica kulture Miri Regev tražila od izraelskog filmskog fonda detalje o svakom filmu koji se financira državnim novcem jer se smatralo da se ne mogu financirati oni filmovi koji su kritični spram Izraela. Jasno je, ovo je film o cenzuri izraelskog ministarstva kulture spram izraelskih filmaša te je na festivalu u Cannesu uz odlične kritike osvojio nagradu žirija. O svemu tome smo, ekskluzivno za Nacional, u Cannesu razgovarali s redateljem Nadavom Lapidom i glavnim glumcem Avshalom Pollakom.

Već i sam naslov filma „Ahed’s Knee“ govori o Lapidovu odnosu spram izraelske vlade. Redatelj na početku filma traži glumicu za film o 17-godišnjoj Palestinki Ahed Tamimi, stvarnoj osobi koja se prije četiri godine suprotstavljala izraelskim vojnicima te je čak ošamarila izraelskog vojnika, što je snimljeno i objavljeno na društvenim mrežama. Bezalel Smotrich, član Knesseta, tada je na Twitteru napisao kako je ova tinejdžerica zaslužila metak, barem u koljeno. Ahed Tamimi osuđena je na osam mjeseci zatvora, a Lapid je taj događaj iskoristio kao uvod u svoj novi film.

„Mislim da je autocenzura najjača cenzura u Izraelu“, rekao nam je Lapid na početku razgovora. Da bi objasnio zašto tako misli, naveo nam je primjer iz filmske škole u Tel Avivu u kojoj je predavao:

„Ne predajem često filmsku umjetnost u školi, to mi se ne sviđa, ali prošle godine sam to napravio u jednoj od najpoznatijih filmskih škola u Izraelu. Ima sam čudesnu generaciju studenata filma, mislim da je to bila najbolja generacija koju je Izrael imao posljednjih godina. Oni su inteligentni, obrazovani, znatiželjni, upravo za poželjeti. No njih 99 posto instinktivno odbija i prezire ono što bismo mogli nazvati političkim filmom. Reći će vam da je lako snimiti politički film nasuprot filmu koji sublimira osobnu priču. U cijelom svijetu postoje kontradikcije između osobnih i političkih filmova, ali u Izraelu je to drugačije. Reći će vam da su politički filmovi dosadni. Reći će vam da je tema izraelsko-palestinskog sukoba za njih dosadna. Kada ljudi tako odrede estetske kriterije, onda nema potrebe da se redatelje baca u zatvor.“

Film ‘Ahed’s knee’ napisan je u dva tjedna, počeo se snimati 10 ili 11 mjeseci nakon toga, a snimljen je u 18 dana. Montaža filma trajala je dva mjeseca. PHOTO: Promo

Lapid je u intervjuima znao reći kako je za njega autocenzura veći problem od Miri Regev koja je u svibnju prošle godine napustila mjesto ministrice kulture.

Opisujući odnos između izraelske vlade i izraelskih umjetnika, ne samo filmskih redatelja, Lapid kaže:

„U Izraelu se vodi grozna borba između, s jedne strane, ljudi koji žele biti umjetnici koji u svojim djelima prikazuju perverzije i ludilo koje se zbivaju oko njih, a s druge strane nalazi se grozan, tvrdoglav režim s čeličnom šakom“.

Što će se onda dogoditi kada se film „Ahed’s Knee“ počne prikazivati u izraelskim kinima? „Moj novi film izazvat će reakcije u Izraelu, ali još uvijek ne hodam ulicama Tel Aviva osvrćući se iza svojih leđa, bojeći se da mi netko ne zabije nož u leđa“, odgovara nam Lapid dodajući kako izraelski redatelji, bez obzira na povremene prijetnje režima, ne žive u strahu. S njim se slaže i glumac Avshalom Pollak koji je uvjeren da će biti ljutitih reakcija javnosti na ovaj film „jer smo napravili nešto što nije uobičajeno niti je popularno“. Kaže kako je realističan po tom pitanju. „Bit će ljudi koji će ga cijeniti, koji će drugačije razmišljati. Mislim da publici u Izraelu ovaj film neće biti ugodno gledati. Gledajući ovaj film neće se osjećati ugodno, što je dobro. Ovo je film koji će vas udariti i prodrmati iz više razloga“.

Lapid smatra kako se u mnogim zemljama vlade odnose spram filmske industrije jednako kao što se odnosi ona u Izraelu.

„Cenzura se pojavljuje u trenucima u kojima se filmovima rasvjetljuje DNK nekog mjesta, kojima se korigiraju stvari. Ne bih želio živjeti u zemlji u kojoj je dio ljudi potlačen, a umjetnici su slobodni. To je koncept koji je u Izraelu egzistirao godinama. Prošlih godina shvatio sam da se ta potlačenost počinje primjenjivati i na izraelske umjetnike. Uvijek sam smatrao da se pozicija redatelja u Izraelu može opisati kao položaj čovjeka na vrhu brda koji gleda kako udolina gori. Jednako tako, shvatio sam da će, logično, ta vatra doći i do nas. Znate, snimanje filmova nije isto što i pisanje pjesama. Kada snimaš filmove onda imaš posla s ljudima, s novcem, s opremom, ne možeš se distancirati od realnosti.“

 

‘Političari nisu zainteresirani za rad umjetnika, već razmišljaju kako ih iskoristiti za ostvarenje ciljeva i osvajanje glasova na izborima’, smatra Avshalom Pollak Nadav Lapid

 

Pollak tu situaciju objašnjava jednostavnije.

„Naša zemlja ima puno potencijala koje mi uspijevamo uništiti. Mogli bismo stvoriti nešto nevjerojatno, ali mislim da je u prirodi čovjeka ili u prirodi Izraelca da to sjebu. Ne mislim da smo mi, Izraelci, usamljeni u ovome“.

Kada smo mu rekli da zvuči kao da govori o Hrvatskoj, odgovorio nam je

„Mislim da se mnoge zemlje, ne samo Hrvatska, nalaze u problematičnom trenutku“.

Njegovo viđenje sukoba između državne vlasti i umjetnika stoga, u tom kontekstu, zvuči poznato.

„Postoji čudan odnos između izraelske vlade i ministarstva kulture s jedne i izraelskog filmskog fonda i izraelske filmske industrije s druge strane. Radi se o odnosu u kojem umjetnici žele otvoreno govoriti, a ono što kažu ponekad je u suprotnosti od mišljenja izraelske vlade, što stvara sukobe. Političari i članovi vlade nisu zainteresirani za rad umjetnika, već razmišljaju kako iskoristiti umjetnike za ostvarenje svojih ciljeva i za osvajanje što više glasova na izborima. U Izraelu postoji pravo na slobodno izražavanje, pravo da kažeš nešto s čime se većina ne slaže, pravo da kažeš nešto suprotno od mišljenja koje je popularno. Ta prava se smanjuju, traži se način da se takve osobe ušutkaju.“

 

‘Ne bih želio živjeti u zemlji u kojoj je dio ljudi potlačen, a umjetnici su slobodni. To je koncept koji je u Izraelu egzistirao godinama’, kaže redatelj Nadav Lapid

 

Dio Izraelaca ne slaže se s Lapidom i zamjeraju mu što kritizira izraelsku vladu, a istovremeno uzima novac od filmskog fonda kojim snima svoje filmove. „Generalno smatram da nije loše kada umjetnik ugrize ruku koja ga hrani“, bila je njegova prva reakcija, nakon čega je odlučio elaborirati svoje tvrdnje. „Mislite da ako dobivam novac od izraelske vlade trebam i slaviti tu istu vladu? Meni je čudno kada mi kažu ‘kako se usuđuješ koristiti proračun za snimanje filmova koji su kritički nastrojeni spram izraelske vlade’. Kako se usuđujem? Pa zašto se ne bih usudio? Iskazao bih nepoštovanje kada bih snimio film u koji ne vjerujem. U slučaju filma ‘Ahed’s Knee’ novac koji sam dobio od izraelske vlade čini dva posto ukupnog proračuna filma. Iako se radi o dva posto, moram biti 100 posto iskren i izreći kroz film sve ono što mislim o Izraelcima. A kada govorim o njima govorim i o sebi jer i ja sam Izraelac koji s njima dijeli iste probleme“, njegovo je objašnjenje.

Lapid je Izraelac koji već neko vrijeme živi između Tel Aviva i Pariza.

„Prvi put sam se preselio u Parizu godinu dana prije nego što sam počeo snimati film ‘Sinonimi’, tada sam obavljao pripreme za snimanje filma. Tada sam u Parizu proveo godinu dana i sjećam se da mi je tada Izrael izgledao kao tužno i prilično ludo mjesto. No nakon što sam se nakon snimanja filma vratio u Izrael, izgledao mi je kao moj dom. Izrael je zemlja koja zahtijeva puno od vas, puno intimnosti. Teško je biti Izraelac na pola, morate to biti u potpunosti. Kada se nađete na distanci, gledate na stvari drugačije. Meni je teško reći je li bolje biti u blizini Izraela ili biti na distanci.“

Pobjeda na filmskom festivalu u Berlinu s filmom „Sinonimi“ i osvajanje nagrade Zlatni medvjed 2019. bio je najveći uspjeh u karijeri Nadava Lapida. Nakon takvog uspjeha svaki se redatelj upita kako dalje nastaviti svoju karijeru. Lapid se našao u sličnoj situaciji.

PHOTO: Promo

„Kada sam proglašen pobjednikom filmskog festivala u Berlinu, već sam radio na preprodukciji filma ‘Ahed’s Knee’. I onda sam upao u dilemu, smatrao sam da to nije film kakav bi trebao snimiti osvajač Zlatnog medvjeda. Trebao bih snimiti veliku europsku koprodukciju s nekom američkom zvijezdom koja bi ukrasila taj film. Deset minuta kasnije zaključio sam kako trebam snimiti upravo ovakav film kakav sam snimio. Ako ti uspjeh ne da slobodu da ideš dublje, onda cijela stvar ne funkcionira. Smatram da mi je uspjeh filma ‘Sinonimi’ dao dopuštenje da idem dublje u ovu divlju, nepoznatu, ili dijelom poznatu zemlju filmskog stvaralaštva.“

Svoj posljednji film snimio je nevjerojatno brzo.

„Film je napisan u dva tjedna, dok mi je za pisanje ‘Sinonima’ trebalo godinu i pol dana. Film se počeo snimati 10 ili 11 mjeseci nakon što sam ga napisao, a snimili smo ga u 18 dana. Nakon toga montaža filma trajala je dva mjeseca. A onda smo čekali godinu dana da ga prikažemo zbog pandemije koronavirusa. Dakle, iza nastanka ovog filma stoji luda brzina. Kada sam ga počeo montirati, nisam znao hoću li stvoriti kratki film, srednjometražni film ili dugi film jer se radilo o zgusnutoj priči. Film se odvija jednog popodneva i jedne večeri, ima 17 scena. Film ‘Sinonimi’ ima 55 scena i to je još uvijek malo. Nisam znao što da radim sa snimljenim materijalom, ali morao sam nešto od toga napraviti.“

Ipak, Lapid radi distinkciju između svog odnosa prema Izraelu i odnosa spram izraelske vlade.

„Imam puno simpatija spram svoje zemlje, ali moja zemlja nije isto što i moja vlada. To su dvije različite stvari. Ono što možete reći o Izraelcima jest da su suosjećajni prema sebi, oni razumiju svoju povijest, svoje potrebe. Na neki način, kao netko tko brine za svoju zemlju, mislim da bi primjer odanosti bio kada bi otvorili svoj um i onda pogledali sami sebe. Ne smatram da bi redatelj trebao biti patriot, ali ne snimaš ovakve filmove ako te nije briga za svoju zemlju.“

Komentiraj