U knjizi Nada Zgrabljić Rotar dotaknula se tema kao što su tradicionalni mediji, novi mediji, internet, medijski utjecaji, medijska industrija, mediji i društvo, mediji i kultura, mediji i javnost, medijski sustav i medijska pismenost, teme kojima je posvetila veći dio svog profesionalnog poziva, s obzirom na to da je većinu tih tema i predmeta predavala. Predavala je na odjelu Novinarstva Fakulteta političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu na kolegiju Kultura govora, a na Odjelu za novinarstvo Hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu vodila je kolegije Kultura govora i Radio. Surađivala je s fakultetima u Ljubljani i Mariboru i na znanstvenim projektima Europske unije. Bila je glavna urednica znanstveno-stručnog časopisa za novinarstvo i medije ‘’Medijska istraživanja/Media Research’’ koji je i utemeljila 1995. godine.

Objavila je monografiju ‘’Medijska istraživanja i medijska disciplina od 1995. -2005’’. (2005.), a uredila knjigu ‘’Medijska pismenost i civilno društvo’’ (2005.) koja je prevedena na engleski jezik (Media Literacy and Civil Society, 2006.). Bila je i koautorica sa slovenskim autoricama Mancom Košir i Rajkom Ranflom na priručniku o odgoju za medije ‘’Život s medijima’’ (1999.). Objavila je i brojne znanstvene radove i osam autorskih i suautorskih knjiga, među kojima i knjige „Masovni mediji i digitalna kultura“, „Medijska pismenost i civilno društvo“ i „Radio – mit i informacija, dijalog i demokracija“. Bila je vanjska članica Odbora za informatizaciju, informiranje i medije Hrvatskoga sabora, potpredsjednica Upravnoga vijeća HINA-e i predsjednica Programskoga vijeća HRT-a. Članica je Vijeća za kazalište, film, radio i televiziju HAZU-a, a danas kao umirovljena profesorica predaje na privatnom sveučilištu Vern.

NACIONAL: Napisali ste knjigu “Uvod u medije i medijsku pismenost” koja će u izdanju Leykam International za Hrvatsku biti uskoro objavljena i za koju vlada veliko zanimanje. U knjizi ste pokrili gotovo sve teme koje se tiču medija današnjice i dotaknuli se tradicionalnih medija, novih medija, medijskog utjecaja i medijske industrije, medija i društva i kulture i medijske pismenosti. Koja je bila osnovna ideja zbog koje ste počeli pisati tu knjigu?

Skupljala sam neka znanja o medijima tijekom držanja različitih kolegija studentima komunikologije. Predavala sam među ostalima, kolegije Radio i televizija, Rizici masovne komunikacije, Kulturološki aspekti masovne komunikacije, Medijski utjecaji, Teorija suvremenih medija, Suvremena medijska industrija itd. Činilo mi se da bi bilo korisno objediniti to u jednoj knjizi koja bi bila dijakronijski i sinkronijski pogled u medije.

Knjigu sam namijenila prije svega studentima svih društvenih studija, kolegama i javnosti zainteresiranoj za medije. Kao što naslov knjige sugerira, namjera mi je samo „uvod“, samo otvaranje prema mogućim temama i mogućim pitanjima, uz sugeriranje nekih znanstvenih izvora. Naslov knjige ostavlja mnogo mogućih načina Uvoda u područje medija, ali ovakav pregledni uvid trebao bi biti koristan početak manje za filozofiju medija, a više za medijsku pismenost.

NACIONAL: Neposredno pred izlazak vaše knjige izašao je i nacrt novog Zakona o medijima koji je Hrvatsko novinarsko društvo proglasilo neprihvatljivim jer bi, kako su istaknuli, njegovo usvajanje unazadilo medijske slobode te položaj novinara i novinarstva u Hrvatskoj. Kakav je vaš stav o tome?

U ovom obliku zakon ne bi trebao biti usvojen. Prije svega zato što nije u skladu s ciljevima Europske unije, odnosno Europske komisije koja nastoji poduprijeti novinarstvo, ugroženo u metastaziranoj agencijsko-oglašivačkoj industriji i nastoji ojačati povjerenje u medije danas. Povjerenje u medije je važno pitanje u borbi protiv dezinformacija i lažnih vijesti koje često produciraju oglašivačke PR agencije radeći za političare i njihove interese. Ovaj zakon nije kreiran u skladu s tim europskim ciljevima.

‘Ovakav Zakon o medijima ne bi trebao biti usvojen. Povjerenje u medije je važno pitanje u borbi protiv lažnih vijesti oglašivačkih PR agencija koje rade za političare’

NACIONAL: U čemu je problem?

Čudilo bi me da ga je ministrica kulture pisala. Ministrica Nina Obuljen Koržinek je znanstvenica, stasala u Institutu za međunarodne odnose, vrlo upućena i educirana za praćenje europske medijske politike i napisala je slijedeći europsku Direktivu, jedan od najboljih ikad Zakona o HRT-u, koji se zbog svojih avangardnih demokratskih odredbi nije svidio ni tadašnjim političarima pa su ga na brzinu promijenili. Zato se pitam ako je ministrica rekla da Ministarstvo kulture nije izradilo taj nacrt zakona, tko je onda?

NACIONAL: Koje su vaše osnovne zamjerke tom prijedlogu?

Zakon podupire tržišno orijentirano novinarstvo, podržava vlasničku strukturu u medijima na štetu novinarske profesije i uvodi cenzuru.

NACIONAL: Jesu li vas, kao stručnjakinju za medijsku kulturu, kontaktirali iz Ministarstva kulture i medija da sudjelujete u izradi prijedloga tog zakona?

Nisu me pozvali, ali to uopće nije važno. Ima kod nas još dosta stručnjaka za medije koji su vjerojatno podobniji od mene za suradnju s Ministarstvom kulture i medija, možda su oni bili pozvani. Međutim, za kreiranje ovakvog prijedloga zakona nisu ni potrebni medijski stručnjaci, dovoljni su političari.

NACIONAL: Zašto mislite da su dovoljni političari?

Zakon ne donosi nikakav napredak, samo tužnu sliku kakvu o ulozi medija i novinarstva imaju političari, pri čemu ne mislim na političare aktualne vlasti, nego na apsolutno sve političare, iz cijele lepeze s lijeva na desno. Daleko smo još od toga da se zakonima osigura sloboda govora i zaštite prava novinara, što bi bilo ključno u našem društvu gdje su profit i političke veze najvažniji preduvjet za medijsko vlasništvo.

NACIONAL: Što smo onda dobili nacrtom novog Zakona o medijima?

Umjesto toga, nacrt Zakona o medijima upravo vlasnicima, odnosno nakladnicima, daje ovlasti za uplitanje u uređivačku politiku medija. Da bismo imali zdrave medije, a onda i zdravo društvo, treba nam jasno razdvajanje ovlasti vlasnika, urednika i novinara. Svaka čast vlasnicima i nakladnicima koji daju posao i brinu za uspješno djelovanje institucije, ali nećemo se sad valjda vraćati skoro pa sto godina unazad, na 1947. godinu, kada je Komisija za medije jasno izrazila da mediji nisu poduzeća kao sva ostala poduzeća, nego da se njihova uloga u društvu ima temeljiti na drugoj vrsti deontologije. Meni se čini da ovakav zakon nije dobar ni za nakladnike. Ma, zapravo, nije dobar za društvo općenito.

NACIONAL: Kada smo prije tri godine razgovarali o radu Ministarstva kulture i medija, rekli ste da vam nije sasvim jasan razlog zbog kojeg se Ministarstvo kulture preimenovalo u Ministarstvo kulture i medija te da mislite da bi to svim građanima i svim medijskim osobama trebalo biti jasno objašnjeno. Je li se nešto promijenilo u tri godine? Je li građanima postalo jasno zašto je Ministarstvo kulture postalo i ministarstvo medija?

Kad govorite o građanima, pretpostavljam da mislite o javnosti. O javnosti koja bi trebala biti zainteresirana i uključena u slična društvena pitanja. Meni se čini da je ta javnost nestala, uključujući i mene. Kad gledam unazad te tri godine, vidim i sebe kao zainteresiranu i naivnu građanku koja je od medija još uvijek očekivala mnogo. Sad razumijem da živimo u društvu gdje više nema dijaloga, dapače gdje postoji strah od dijaloga. Naše je društvo, društvo monologa, a u takvom društvu se ništa ne objašnjava, kao ni u distopijskoj priči totalitarnih Orwellovih ili Huxleyjevih romana. Nema dijaloga jer nema javnosti da postavi pitanja. Javnost se povukla na društvene mreže i usitnila u mnogo malih različitih interesa. Još uvijek mislim da Ministarstvo kulture nema potreban kapacitet za bavljenje resorom medija, osim ako medije ne svodimo na proizvodnju prijedloga zakona.

NACIONAL: Naglasili ste da je u našim medijima previše nekvalitetnih, komercijalnih sadržaja, što je vrlo štetno za kulturni razvitak društva u cjelini. S obzirom na ponuđeni sadržaj, čini se da se situacija pogoršala. Što vi mislite o tome? Kako biste opisali trenutnu medijsku sliku Hrvatske?

Mediji nisu samo prenositelji kulturnih sadržaja. Mediji su kultura sama. Prepustiti medije tržišnoj stihiji i zapostavljati kulturnu ulogu medija, znači raditi protiv svoga naroda, duhovno osiromašivati i poglupljivati medijske korisnike, znači unazaditi obrazovni i duhovni potencijal medija kod mlade publike.

‘Ovaj Zakon ne donosi napredak, samo tužnu sliku kakvu o ulozi medija i novinarstva imaju političari. Daleko smo od toga da se osigura sloboda govora i zaštite prava novinara’

NACIONAL: Što to konkretno znači u Hrvatskoj?

Neću sada analizirati naše medije, svi gledamo sve tri nacionalne televizije i sve nam je jasno, svi pratimo kulturu nekulture hrvatskog jezika u tiskanim medijima i na portalima, kulturu nekulture plagiranja i krađe tuđih tekstova i kulture do savršenstva razvijene potpune ispraznosti. Situacija se pogoršava iz dana u dan s jačanjem oglašivačke industrije. Sve je podređeno reklamama, oglašivačkog prostora je sve više, a iole vrijednih sadržaja sve manje jer se taj oglašivački prostor najbolje prodaje uz zabavu i isprazne showbizz sadržaje. Uz internet i nove medije, tome ne mogu odoljeti ni tradicionalni mediji. Rijetki su koji tome odolijevaju, primjerice jedan neformatirani radio ili nekoliko informativnih portala i novina i nedovoljno vidljivi neprofitni mediji te još nedovoljno vidljiv Radio Nacional.

NACIONAL: Zašto kultura dobiva sve manje i manje prostora u medijima, bez obzira na to govori li se o tradicionalnim tiskanim medijima, digitalnim ili radijskim stanicama?

Odlučnu ulogu imaju nacionalne medijske politike. Medijskim i kulturnim politikama osnovni zadatak mora biti, kako je istaknuo Hartley, „stvaranje bogatstva, novih vrijednosti i kvalitete društva“ uz pomoć medija. A u okolnostima agresivne oglašivačke industrije i tržišnog upravljanja medijima, to se može postići jedino zakonima. Neke preporuke i direktive Europske unije, koje smo i mi prihvatili i uvrstili u naše zakone o medijima, ograničile su emitiranje jeftinih američkih filmova i serija i naložile medijima obavezu o količini emitiranja europskih sadržaja. Medijska industrija je jedna od najjačih industrija, a cilj koji mora postići u prodaji svojih medijskih proizvoda jest malo ulaganje i veliki profit. Najefikasniji način pokazao se „superstrukturirana zabava“, kako ju je nazvao McChesney u knjizi ‘’Digitalna isključenost’’, a to su formati koji se po pristupačnoj cijeni prodaju što većem broju zemalja, od Amerike do Afrike.

NACIONAL: Na koje formate mislite?

To su primjerice kvizovi tipa ‘’Tko želi biti milijunaš’’, zatim natjecanja tipa ‘’Plešemo sa zvijezdama’’, ‘’Super talent’’ i slično, zatim razne farme i druge standardizirane reality show emisije tipa ‘’Masterchef’’ ili ‘’Survivor’’ i slično. Njima su uglavnom popunjene zabavne minute u programima naših televizija i u glavama gledatelja. To sve ide po inerciji, nikoga posebno ne zabrinjava, umiruje gledatelje da ne brinu društvene brige i javna pitanja. Snimanje domaćih zabavnih emisija je skupo, a posebno je skupo snimanje po predlošcima domaćih pisaca. Umjesto toga imamo jeftine i priglupe serije niske kvalitete u kojima glumci govore čudno, između seljačkog i gradskog stila. Javna televizija ima i neke emisije elitnog programa. Tu je također očito da su kultura i politika povezane i da kultura podržava politiku u općem suglasju. Nedostaje rasprava, slobodnih umjetnika, filozofskih rasprava, neslaganja sa svim i svačim i otvorenog dijaloga o društvu, društvenim i kulturnim pitanjima, što bi objašnjavalo svijet u kojem živimo i osmislilo naziv javna televizija.

NACIONAL: Zakon o HRT-u koji ste spomenuli još uvijek nije donesen, iako je ministrica Nina Obuljen Koržinek obećala donošenje tog zakona još na početku svog mandata. Sve to vrijeme svjedočimo srozavanju informativnog programa javne televizije, čiji sadržaj je sve samo ne objektivan, uz forsiranje priloga vezanih uz vladajuću stranku HDZ. Kako to komentirate?

Zakonom se ne može propisati kvaliteta informativnog programa. Na žalost. Kao što sam rekla, zakon može samo osigurati uvjete rada novinarima, sigurnost, obrazovanje i slobodu govora, ne bi trebao ograničavati autonomiju novinara i demokratski način napredovanja u redakcijama temeljen na zaslugama a ne na podobnosti.

NACIONAL: U Hrvatskoj to zvuči kao utopija.

To nije malo, to je jako puno i može pridonijeti profesiji i vjerodostojnosti medija, što bi HRT-u zaista bilo potrebno. Prije ovoga Zakona o HRT-u imali smo napredan i po visokim standardima napisan zakon. Po njemu je HRT-om upravljalo upravno tijelo od troje ravnatelja: za program, za financije i za marketing. Nije ih postavljao Sabor, nego zajednički Programsko vijeće i Nadzorni odbor koje su delegirali svi klubovi zastupnika. Imala sam priliku biti tada predsjednica Programskog vijeća HRT-a i znam da na izbor kandidata nije bilo moguće politički utjecati jer je bilo 17 članova različitih gledišta. Glasalo se na temelju osobnog predstavljanja i programa svakog kandidata. Uglavnom, promijenila se vlast, pa je esdepeova nova vlast brzim postupkom u Saboru promijenila taj zakon jer im taj dio o načinu izbora uprave nije odgovarao. To je ovaj Zakon o HRT-u koji imamo sada i to je potvrda kako politika može, u jednoj zemlji kao što je naša, raditi sa zakonima što ih je volja.

‘Da bismo imali zdrave medije, a onda i zdravo društvo, treba nam jasno razdvajanje ovlasti vlasnika, urednika i novinara’. FOTO: Privatni album

NACIONAL: A novi zakon? Koliko bi on mogao pomoći u demokratizaciji poslovanja?

Pretpostavljam da novi zakon o HRT-u nije još u proceduri prije svega zbog razvoja tehnološke strukture radija i televizije, koju će trebati primjereno obuhvatiti. Te su promjene brze i globalne, pa će se valjda oko toga oglasiti i Europska komisija s nekim preporukama. Na žalost, ne očekujem da će novi zakon na bilo koji način pridonijeti kvaliteti programa. Barem do sada nije nikada.

NACIONAL: Iako nas gotovo više ništa ne može šokirati kada razgovaramo o medijima u Hrvatskoj, mnoge je šokirala činjenica da je Fakultet političkih znanosti i novinarstva odlučio ukinuti smjer radijskog novinarstva. Kako ste vi dočekali takvu besmislenu odluku u vrijeme kada radio još uvijek ima veliku ulogu u informiranju javnosti?

To je velika šteta i pokazuje nisku razinu s jedne strane poznavanja medija, a s druge strane odnosa prema studiju novinarstva. Radijsko novinarstvo je specifična vrsta novinarstva i svaki studij može biti ponosan što ima stručnjake za taj kolegij. FPZ osim toga ima i studentski radio, uz Dubrovnik jedini neprofitni studentski radio u Hrvatskoj.

NACIONAL: Zašto je onda donesena ta odluka?

Takva odluka je valjda posljedica nekih strukturalnih pitanja unutar fakulteta, ali trebalo je taj kolegij pojačati vježbama iz kulture govora, a ne ga ukinuti. Naime, uz malu digresiju, lijepo je što se trudimo donijeti Zakon o jeziku, ali jezik je apstraktni sustav, a govor je konkretna realizacija. Jezične norme se mogu propisati, ali govor se mora naučiti. Privatno možemo govoriti bilo kako, ali u medijima ne. Istina, govori se svakako, ali to samo pokazuje razinu medijske kulture. Kolegij Radijsko novinarstvo je zanimljiv i koristan za studente, čak i za one koji neće raditi na radiju.

NACIONAL: Koliko mediji danas tvore kolektivno mišljenje i utječu na većinu stanovništva u Hrvatskoj, a koliko se ljudi sami trude doći do informacije?

Ovo je specifično vrijeme u razvoju medija gdje usporedno u javnoj komunikaciji djeluju tradicionalni mediji, kako nazivamo radio, televiziju i tisak, novi ili digitalni mediji nastali konvergencijom, odnosno selidbom na internet te društvene mreže. Već su davnih dana teoretičari postavili tezu da „sve što znamo, znamo iz medija“. Kako bi izgledalo naše mišljenje, vjerovanja, stajališta, želje, odluke da nema medija i društvenih mreža, ne znamo. Mi dakle, svatko za sebe, dijelom smo medijskog kolektiva. Ako se trudimo doći do nekih informacija izvan mainstream medija, opet je to preko medija. Zbog toga traje stalna borba za vlast nad medijima. Političari žele uspostaviti svoju agendu medijskih tema koja im odgovara, a te teme ne moraju i najčešće nisu one iste koje najviše zanimaju građane.

NACIONAL: Koliko je u toj priči važno sve ugroženije nezavisno novinarstvo?

Nezavisno novinarstvo stoji kao čuvar medijskog prostora koji regulira i uravnotežuje interese i jednih i drugih. Političari imaju svoje glasnogovornike i PR agencije koje plaćaju da bi o njima i njihovu radu pisali PR članke i prikazivali ih u najljepšim bojama. Nezavisni, slobodni mediji i novinari ne propuštaju takve sadržaje u medije, nego provjeravaju koliko je sve to točno. Taj je mehanizam kod nas već dosta narušen. I ugrožen. Zato nam trebaju zakoni koji štite slobodne medije i nezavisne novinare i njihova prava. Ta borba traje oduvijek, otkad novinari imaju profesionalnu etiku da govore i pišu o činjenicama i stvarima o kojima političari radije ne bi govorili.

NACIONAL: Možemo li reći da imamo slobodne medije koji objektivno informiraju javnost ili prevladavaju plaćene vijesti i nečiji privatni i društveni interesi? Što je najveća prepreka iskrenom, slobodnom i profesionalnom novinarstvu u Hrvatskoj koji je sve češće na meti brojnih optužbi?

Uvijek ima nekih slobodnih medija i slobodnih novinara profesionalaca. U svakom društvu, u svako vrijeme. Nijedno vrijeme, nijedan politički sustav nije i ne može uništiti novinarsku profesiju pa ni današnje vrijeme agresivne oglašivačke industrije, iako je istina da su američki ekonomski stručnjaci objavili kako je novinarstvo danas „profesija u kojoj se najteže zarađuje“, misleći na ostale dijelove medijske industrije.

Zakon o medijima prema nacrtu koji smo vidjeli, pretpostavlja nakladnike, a to su najčešće vlasnici medija urednicima i novinarima. To je neka anomalija u sustavu razmišljanja o medijima jer su tu radi ili o privatnom interesu ili o interesu nekih društvenih elita koje čuvaju svoje pozicije, ili sve zajedno. Ali nikako ne o interesu javnosti i o pravu javnosti na informaciju o svemu što se događa. Javnost je delegirala novinare da u njezino ime istražuju zbivanja u društvu. S obzirom na sve to, raditi protiv profesije novinar znači raditi protiv javnosti.

NACIONAL: S obzirom na to da ste završili knjigu „Uvod u medije i medijsku pismenost“, kako biste ocijenili medijsku pismenost danas u Hrvatskoj?

Medijska pismenost je pojam koji možda treba pojasniti. Ideju je pokrenuo UNESCO još u prošlom stoljeću kad je postalo jasno da je ovo vrijeme – vrijeme medija i da za život više nije dovoljno samo znati čitati i pisati, već da treba biti i medijski pismen jer mediji govore svojim posebnim jezicima. Smatralo se da bi trebalo djecu početi podučavati o medijima još u najranijoj dobi i to prije svega zbog mnogih štetnih medijskih sadržaja kao što su nasilje, stereotipi, reklame itd. Djeca doživljavaju te medijske slike na svoj način i s različitim posljedicama, teže od odraslih osoba koji imaju mehanizme obrane.

NACIONAL: Je li to osnovni razlog zašto je došlo do pojma i primjene medijske pismenosti?

Razvoj digitalne javne komunikacije, porast broja medija i društvenih mreža i sve što je došlo s tim, povećali su zanimanje za medijsku pismenost pa je i Europska komisija preporučila medijsko opismenjavanje ne samo djece nego i svih građana, kako bi povećali svoju otpornost i prepoznavanje dezinformacija, malinformacija, lažnih vijesti, govora mržnje i drugih oblika neprihvatljivog govora u medijima. Veliki problem javne komunikacije s kojim se valja suočiti. Mi smo prihvatili preporuke UNESCO-a i Europske komisije i pokrenute su prepoznatljive i vrijedne inicijative. Medijska pismenost nije još uvijek institucionalizirana kroz školske kurikulume, ali zato je Agencija za elektroničke medije u suradnji s brojnim znanstvenim i kulturnim institucijama postavila portal za medijsku pismenost djece i roditelja https://www.medijskapismenost.hr/, gdje se nalaze dobri obrazovni materijali i obrađuju aktualne teme namijenjene djeci i nastavnicima.

Portal je izvrsno koncipiran, a prema broju posjeta i jako koristan. Agencija je također podržala ideju Europske komisije o medijskoj pismenosti kao alatu u borbi protiv dezinformacija i u okviru Nacionalnog plana oporavka i otpornosti 2021.-2026. pokrenula natječaje za javne prijedloge projekata koji bi mogli pridonijeti borbi protiv dezinformacija, odnosno pridonijeti razvoju medijske pismenosti kod nas.

NACIONAL: Znači li to da se i u Hrvatskoj temeljito i ozbiljno radi na medijskoj pismenosti?

S obzirom na sve to i sve civilne udruge kod nas i medijske stručnjake i znanstvenike, njihov stručni i znanstveni rad kroz brojna istraživanja, mislim da možemo očekivati da će se medijska pismenost naći i u školama.