NACIONALNA GROUPIE: Zašto se neću cijepiti

Joža Manolić je s mlađim tipom stajao u redu ispred Doma zdravlja. Manolić je imao mladenački sluh pa je slavodobitno uzvratio: ‘Nije meni ništa, došao sam s mladim prijateljem. Prebolio je koronu’

Moj je stari u Koloni sjećanja u Vukovaru popušio koronu. Ili možda u Varaždinu. Nakon Vukovara, sa suborcima otišao je u Varaždin obilaziti tada još otvorene birtije, one iste u kojima su nakon Oluje slavili pobjedu s generalom Koradeom. Tjedan dana stari je odležao u šatoru ispred varaždinske bolnice. Probudilo mu je to uspomene na boravak u šatoru ispred Ministarstva branitelja. Šator ispred bolnice prošlog tjedna se usred oluje srušio. Starog su prebacili u Zagreb. Već se bio dovoljno oporavio da može biti na kućnoj njezi. Akademik Ivan Aralica ustupio mu je svoj stan u Zagrebu. Povezali su se u Oćestovu, Aralica je tamo boravio u vrijeme prvog vala pandemije korone i život mog starog i njegove druge žene Ljilje Đomline utako u svoj najnoviji roman “Duh zloduha”. Bili su mu nepresušna inspiracija i bio im je zahvalan na tome. Pobrinuo se i da odemo starom u Dom zdravlja u Runjaninovoj po neke posebne lijekove za obnavljanje pluća. I Raspudić uzima te lijekove, pluća su i njemu jako oslabila nakon preboljene korone, čak je i počeo nosit djedovske, karirane kačkete, korona ga je postarala za deset godina najmanje. Zato je se i ja bojim, ne želim naglo ostariti. Nekima se kao posljedica javlja i naglo ispadanje kose.

“Načet je… A mislio sam da će živjet vječno poput zloduha Astarota”, pokazao je Aralica na Jožu Manolića koji je s nekim mlađim tipom stajao u podužem redu ispred Doma zdravlja.

Manolić je očito još imao tako mladenački sluh da ga je čuo i slavodobitno uzvratio: “Nije meni ništa, došao sam sa svojim mladim prijateljem da mu pomognem dobit lijek za pluća. Prebolio je koronu.”

“A, hoćeš li se cijepit sad kad dođe Farizejevo… odnosno Fajzerovo cjepivo? Ti po godinama prvi imaš pravo na cjepivo”, ljubopitljivo će Aralica.

“U Londonu se prvi cijepio njihov klasik Vilijam Šekspir. Pa je red da se ti kao najstariji hrvatski klasik prvi cijepiš u Zagrebu.”

“Vidi, vidi… Odmičeš od sebe kalež cjepiva. Očito preko svojih starih agenata imaš saznanja da će u cjepivu bit i opasnih tvari.”

“Ne imputiraj mi ko što si Mesiću u ‘Ambri’… Meni govoriš da se služim agentima, a tebi su za taj roman agenti tadašnjeg SIS-a dobavljali građu koju si žudno sisao kao kozje mlijeko iz vimena i prosipao u roman”, Manolić stisnutim šakama napravi pokrete kao da muze kozu.

“Da, da, cjepivo je sigurno koliko i oni čajevi koje ste u zatvoru spravljali Stepincu. Pa je umro čim ste ga pustili pustili na slobodu!”, ozlojedi se Aralica.

Neki starčić od kojih 90 i nešto godina koji je stajao ispred nas u redu bezubo se nasmije i kaže:

“Imate pravo, neću se ni ja cijepit! Da ne završim kao prečasni Stepinac!”

“Ali biste mogli kao mitropolit Amfilohije”, Manolić će.

“Bolje kao i Amfilohije nego kao Stepinac. Amfilohije barem zna od čega je umro. Prkosio je koroni kao prvotni kršćani u areni lavovima i korona ga je pojela”, inatio se bezubi starčić.

“Dosta je te proklete laži o trovanju Stepinca! Jednu laž pustiš u narod i ona proklija, uhvati se za istinu kao čičak za pasju dlaku, ne možeš to više odmrsit! Tako će se za cjepivo počet govorit da truje i pola naroda neće se htjet cijepit!”, razgnjevi se sad i Manolić.

“Pa onda se ti prvi cijepi! Budi za primjer Hrvatima”, dražio ga je Aralica.

“Da, bilo bi pošteno da se vi najstariji prvi cijepite. Mi mlađi ne umiremo od korone. Zašto da onda isprobavamo cjepivo? Vi stari ste se ionako nauživali u životu. Gospodin Manolić ostvario je karijeru, a vi, Ive, osvojili brojne književne nagrade, istakli se u politici, postali akademik. A mi mladi ne možemo više ništa. Najbolje godine provodimo zabarikadirani u stanove”, požalim se Aralici.

Onaj bezubi starčić kimne glavom.

“Imaš pravo, naživio sam se ja, jebe se meni… Nek me cijepe u guzicu i di hoće. Mogu sve izdržat. Al ne bih mogo izdržat mjesec dana bez alkohola. A kažu da nakon cijepljenja ne smiješ mjesec dana kap alkohola okusit.”

“Onda nema šanse da se ikad cijepim. Mjesec dana bez alkohola više bi me psihički i fizički oštetilo nego SARS i kovid zajedno”, popravim masku koja mi se od previše pričanja spustila ispod nosa.

Manolić i njegov mladi prijatelj došli su na red za ulazak u Dom zdravlja. Medicinska sestra s vrha stepenica objavi da su oni danas zadnji koje primaju u zgradu.

“Ali ja sam došao po lijekove za jednog branitelja! Koji se žrtvovao da uopće imamo državu!”, povikne Aralica.

“Liječi ga runolistom! U runolistu nema otrova”, dobaci Manolić, aludirajući očito na Araličin roman ‘Runolist’, bajkovitu priču o surovosti vladanja.

Kad smo se vratili do zgrade u kojoj Aralica ima stan, pred ulazom zateknemo dva kovid-redara i jednog policajca. Aralica ih upita što se događa. Kovid-redar odvrati – dobili su dojavu da se iz Araličina stana čuje urlikanje, pjevanje Thompsonovih pjesama.

“Tolika je buka da susjedi procjenjuju da ih je u stanu najmanje dvadeset. Time je prekršena odluka vlade o zabrani okupljanja u stanovima”, prisnaži policajac.

“Znači, susjedi su me počeli cinkariti kao u komunizmu”, namršti se Aralica.

Moj stari pojavi se gore na prozoru gol do pasa. U ruci je držao do pola ispijenu bocu. Vikne:

“Nema korona partija, ločem rakiju! Samo sam u stanu ja i demoni koji izlaze iz mene!”

“Sami ste ovo prizvali naslovom svog novog romana, ‘Duh zloduha’. Evo vam ga”, pokažem Aralici na svog starog. I odem u strahu da zlodusi ne završe u meni. Kao kad su u Novom zavjetu iz opsjednutog čovjeka prebjegli u krdo svinja.

Komentiraj