NACIONALNA GROUPIE: Titov grob je bio besplatan

‘Nekada mi, drugarice, kako nas nazivate, nismo morale plaćat da bi nam djeca ušla na Titov grob u Kuću cvijeća. A danas svi koji smo plaćali obnovu vodotornja sad još za sebe i djecu masno moramo plaćat da bismo se popeli na taj vodotoranj’

U Vukovaru se u Koloni sjećanja okupila skoro čitava moja rasturena obitelj. Ja sam došao sa starim i njegovom novom ženom i sinom Gojkom, a moja stara je pak, kao kovid-redarka, sa strane pratila kolonu kao lešinar karavanu koju će uskoro napasti Indijanci. Stara se potpuno predala borbi protiv koronavirusa, našla je u tome smisao svog usamljeničko-umirovljeničkog života.

Nakon što smo othodali u Koloni sjećanja, došli smo do obnovljenog, vukovarskog vodotornja. Neugodno iznenađenje – za ulazak i penjanje na vrh vodotornja plaća se ulaznica po cijeni 65 kuna. Stari je izvadio iz novčanika lovu. Kupio je ulaznice za ženu, sebe i Gojka.

“A meni di je ulaznica?” upitam.

Stari me ošine onim svojim mrzilačkim pogledom.

“Neću ja slonu od 35 godina kupovat kartu. Nije ti ovo cirkus. Ako nemaš za ulaznicu, šta si uopće dolazio… Rekao si da ideš s nama u Vukovar jer želiš napisat objektivnu reportažu za Nacional. Zaposlen si, sam si plati”, odbrusio je i razmotao salvete u kojima su bili sendviči s kulenovom sekom. Naravno, ni sendviča nije bilo za mene. 65 kuna, ubijalo me iskeširati toliko love. Za te novce ovdje u Vukovaru mogao sam popit najmanje 6 boca vukovarskog piva. U džepu sam imao samo 100 kuna. Ako za ulaz u vodotoranj dadem 65, ostaje samo 35 kuna, a čitav dan ćemo provest u Vukovaru, moram nešto i pojesti. Opet ću morat staru žicat.

Muvao sam oko blagajne s kartama. Spazim saborsku zastupnicu Karolinu Vidović Krišto kako stoji u redu. Ubrzo je došla na blagajnu. Kupila je čak 12 karata, valjda za prijateljice ili kolege iz Domovinskog pokreta. Nije uspjela spremit karte u torbu, a već su je saletili novinari – je li u koloni poštovala mjere od dva metra razmaka zbog moguće zaraze koronom? Karte za vodotoranj zajedno je s nekim brošurama o Vukovaru odložila na klupu u blizini blagajne. Navukla je maramu preko nosa i krenula nešto objašnjavati, zbog marame na ustima ništa je nisam razumio. Dok je ona tako uživljeno odgovarala novinarima, ja sam sjeo na klupu kao zavezati cipelu. Karolina mi je bila okrenuta leđima. Novinari su svi imali poglede uprte u nju. U hipu dohvatim jednu kartu s hrpe na klupi. To da joj jedna karta fali vjerojatno neće ni primijetiti…

“Ovaj vam je kopao nešto po stvarima!” začujem zloguki glas TV reportera Andrije Jarka. U jarak nevolja očito me htio ubacit, upirući prema meni svojim zlogukim, reporterskim mikrofonom. Karolina se okrene. Ja sam taman zaguravao kartu pod rukav, kao kockar petog asa. Karolina i novinari me okruže. Taman i moj stari došao po mene. Ispituje ljude oko sebe što se dogodilo.

“Ovaj tu je Karolini Krišto ukrao kartu…”, odvrati mu novinar Vojislav Mazzocco.

Stari se uhvati za glavu.

“To što si mi sin, neće me spriječit da te ubijem za ovu sramotu!”

“Nećeš ti nikog ubijati, dosta si čitav život ubijao mene!” iz gomile se probila moja stara s oznakom kovid-redarke na ruci.

Stari vidno problijedi. Krene se žestoko svađat sa starom, predbacivao joj je da je svojim ljevičarsko-partizanskim odgojem od mene napravila otimača, lopova.

“Šta u to petljaš partizane? Pročitaj knjigu o Budimiru Lončaru, unutra opisuje kako su partizani strijeljali svakog tko bi iz njihovih redova seljacima ukrao pršut. Tako su održavali moral!” isprsi se stara.

“Može Lončar pričati šta hoće, ali u loncima nakon partizana nije ostajalo ni zrno riže. Pa pričala ti je moja pokojna mati – u ratu su najviše strahovali da im izgladnjeli partizani ne banu u kuću”, stari se vratio u neke prijašnje, ideološke sukobe sa starom. Nema sreće u kući u kojoj se domobranov sin spari s kćeri partizana.

“Ako su partizani svoje strijeljali za ukradeni pršut, onda gospođo, odnosno drugarice, vaš sin barem može može platit kaznu za krađu, pa neka se ti novci uplate za daljnju obnovu vodotornja”, naizgled će smirenim glasom Karolina Vidović Krišto.

“Evo vam 65 kuna koliko košta ta karta. Nekada mi, drugarice, kako nas nazivate, nismo morale plaćat da bi nam djeca ušla na Titov grob u Kuću cvijeća. A danas svi koji smo iz svog džepa kroz porez plaćali obnovu vodotornja sad još za sebe i djecu masno moramo plaćat da bismo se popeli na taj vodotoranj”, moja stara gurne Karolini u šaku tri novčanice od 20 kuna i jednu kovanicu od pet kuna.

“Vi na ovaj način želite izbjeći zakon. To ste očito naučili od Tita. Zakon nije bitan kad su u pitanju viši ciljevi partije”, Karolina zgađeno ispusti novac iz ruke.

“Kad smo kod zakona, propisano je imati zaštitnu masku na licu. Pogledajte bolnice, ljudi u natrpanim sobama izdišu od korone. A vi samo tu vašu maramu podignete na nos, po potrebi. Marama nije zaštitna maska. Kao kovid-redarka ja vama sad na licu mjesta mogu ispisati kaznu”, stara izvadi iz torbe kemijsku olovku i nekakav blok.

Novinari na čelu s Andrijom Jarkom odmah upere gomilu mikrofona prema Karolini. Rešetali su je pitanjima – do kada će ona odbijati nositi masku i ugrožavati sve oko sebe. Karolina se vidno uznervozila. Stara me uhvatila za lakat, potegnula za sobom u gomilu. Stari nas pokušao zaustavit, ali stara ga je toliko snažno odgurnula da je onakav nezgrapan oteturao unazad i zamalo srušio Karolinu Vidović Krišto dok je novinarima objašnjavala da u Saboru još nije izglasan zakon koji nalaže obavezno nošenje maski.

Stara me još jednom uspjela izvući iz nevolje nagonom dinaridske vučice koja čuva svoje mlado. Potresenog, odvela me u čuvenu vukovarsku zalogajnicu “Masni vepar”. Za okrjepu mi naručila lepinju i čobanac.

Komentiraj