NACIONALNA GROUPIE: Nova ministrica turizma

Rekao sam Jeleni Rozgi: Turizam bi nam procvjetao da u svijetu vide da ste vi ministrica turizma, a ne onaj turobni s naočalama za kojeg ne znam ni kako se zove. Ja ću vas preporučit Plenkoviću. Ne bih se čudio da u novom preslagivanju glumicu Jelenu Veljaču postavi za ministricu socijalne skrbi

Moja cimerica Manuela otišla je od mene, odselila je u centar, uzela stan s nekom glumicom s kojom će na jesen glumit u predstavi Hotel Zagorje. Osjećao sam se odurno napušteno. Solo ljeti u Zagrebu. Očajan, svaki sam dan počeo odlaziti na plažu knjiga na Zrinjevcu. S luzerima i luzericama sličnim sebi čitao sam knjige izvaljen na ležaljci kao mrtvac. Bilo je, ili se prepustit ništavilu i teškoj depresiji ili se trgnut i pošto poto maknut se negdje izvan Zagreba. Kao Filipinac koji bježi pred nadolazećim uraganom, sjeo sam u Fliks bus i odvezao se u Split. Tamo je Ultra, bit će droge, alkohola, valjda ću upast među neku ekipu, pojest besplatno ekstazi. Mahnitat čitavu noć, otrest se ljetne čamotinje kao pas buha.

Sišao sam na splitskom kolodvoru, spustio se na rivu. Među gomilom stranaca osjećao sam se još usamljenije nego u Zagrebu. Što ja ovdje tražim? Besciljno sam tumarao. Na bankomatu ispred Splitske banke ugledam pjevačicu Jelenu Rozgu. Napokon netko poznat među hrpom ovih odurnih stranaca kojima oko vrata vise Viza kartice kao kravama zvono. Rozga je bila u mini suknji, visokim petama. Plava kosa presijavala joj se na suncu, a koža joj poprimila boju jantara. Među tom gomilom nadrogiranih strankinja djelovala je poput zlatnog prstena na štandu s bižuterijom. O, kako bi bilo lijepo s njom sjesti negdje na piće, porazgovarati malo, to bi mi vratilo životnu snagu, samopoštovanje. Možda da joj se obratim, kažem da sam novinar i da želim s njom napravit intervju za Nacional. Ma, jadno, to rade jadnici, tako na cesti zaskaču poznate osobe za intervju. Vjerojatno bi me odjebala, a u psihičkom stanju kakvom jesam možda bih se i ubio.

Hodao sam po rivi na metar iza Rozge, upijao ritam njenih koraka, zanosio se nekim suludim idealima. Iz smjera Marmontove glavinja prema nama neki stranac, neki izbezumljeni rejver s Ultre. Jedino što je imao na sebi bila je hrpa šljokica. Zavrti mi se u glavi, krv mi proključa. Potrčim do njega, prestignem Rozgu. Počnem psovat golog rejvera, pokazujući mu na Rozgu:

„Kako te nije sram gol izletit pred jednu damu!“

Rozga zastala. Zbunjeno gleda mene, zbunjeno golog Ultraša.

„Pokrij taj kurac!“ izderem se.

„Fak of!“ odvrati mi on.

„Ma, pustite ga, neka luduje. Možemo to istrpit tri dana u godini“, začujem Rozgin glas. Ovako uživo nalikovao mi je glasanju anđela. Anđela kojeg u Grašinom spotu Srce za vodiča utjelovljuje kćerka Tončija Huljića i koja spaja usamljene muškarce i žene na splitskim ulicama.

„Nije to tri dana… Horda tih drogeraša totalno je uništila identitet onog nekadašnjeg Splita kojeg smo mi kontinentalci upijali kroz Smojine tekstove“, krenuo sam izasravat samo da što duže zadržim Rozginu pažnju. Nakon duge ljetne čamotinje, činilo mi se da sam napokon živ.

„A, šta ćete, takva su vremena. U svakom slučaju, puno vam hvala… Vi ste dokaz da ipak još postoje muškarci kojima ženska čast nešto znači. Lipo je to ovako na ulici doživit“, osmjehne se Rozga.

I ja tu totalno ostanem bez pameti i mozga. Uzmeljem se kako bi se ona svakako sad u ovoj novoj rošadi ministara trebala prijavit za ministricu turizma. Predstavio sam joj se u dahu kao novinski, politički analitičar koji itekako osjeća politička strujanja u državi.

„Shvatili su političari da se narodu ne da više gledat njihove sive njuške. Pa počeli lagano estradu pripuštat sebi, da im osvježi krv“, rekao sam, pa joj naveo primjer njezinog lukavog kolege Škore koji je prvi to nanjušio.

„Ali tko želi gledat starog Škoru osim onih baba što čuče na klupicama ispred oronulih kuća po Piškorevcima. Dajte nam u politiku ovako lijepih pjevačica poput vas“, bubnuo sam i shvatio da sam predaleko otišao, ovo počinje nalikovat na besramno upucavanje. Brže bolje vratim se na suhoparni turizam. Jasno je, kažem, da je ove godine turistička sezona podbacila. I to zato što u državi nemaju nikakav plan u vezi turizma, prepuštaju se stihiji, pa što bude, bude. A hrvatskom turizmu treba vratit dostojanstvo. Obnoviti tradiciju, vratit vrijeme kad je Oliver pjevao po konobama, a Jakša Fjamengo recitirao pjesme o srdelicama i maslinama. Ali za takav oblik turizma treba imat umjetničku, a ne tehnokratsku viziju.

„Turizam bi nam ponovo procvjetao da u svijetu vide da ste vi ministrica turizma, a ne onaj turobni s naočalama za kojeg ne znam ni kako se zove“, opet sam se zanio.

„Nemojte, molim vas, neugodno mi je kad me toliko hvale“, zarumenila se Rozga.

„Ma, hoću“, okuražio sam se. „Ja ću vas svakako preporučit Plenkoviću kad ga vidim. Uostalom, on se voli u poslu okružit ženama. Ne bih se čudio da u novom preslagivanju glumicu Jelenu Veljaču postavi za ministricu socijalne skrbi. Kako onda ne bi i vas za ministricu turizma… Vas, lijepu poput hrvatske obale…“

Onaj goli Ultraš me odgurne jer sam mu prepriječio put. Planem. On će mene gurat u mojoj zemlji! Pravit od mene šonju pred Jelenom Rozgom! Snažno ga zgrabim u kravatu, krenem mu stiskat vrat. On me pak mučki počkalji, zajedno se strovalimo na pod. Ultraš na meni završi. Očajnički se pohrvamo. Stenjao sam od napora. Onakav gol i nauljen, Ultraš mi je poput jegulje migoljio iz stiska. Energičan od droge, okretao se po meni kao kazaljka na satu. Glava mu sad gore, sad dolje, kao da se izmjenjujemo u pozi 69, a on mi pritom kao bijesni pas grize palac izvirio iz sandale isusovke. Rozga zgrožena ovim naglim izljevom nasilja zakorači dalje niz rivu. Odozdola sam pratio njezin zanosni hod u štiklama. Čvrsti listovi iskusne balerine. Onda mi Ultraševe spljoštene, obrijane mošnje, kao purpurni zastori na staklu Pip Šoua, prekriju oči.

Komentiraj