NACIONALNA GROUPIE: Moj Uskrs s Milanom

Odmah mi je sve bilo jasno. Puljak i Ivošević vjerojatno će pred ljeto ponovo zasjesti na vlast. Brzinski se odlučim na promjenu taktike. Umjesto da ga potkopavam snimkom, pokušat ću se umilit Ivoševiću

Jel vidiš šta nan je Ivošević napravija?” glas istraživačkog novinara Damira Petranovića miješao se s potmulim fijukanjem bure.

“A, vidim, da… Odnosno ne vidim zidove koje je nekad imala ova terasa. Ivošević čini se bolje čisti Split od bure. Eh, nekad smo i mi u Zagrebu imali jednog takvog. Pokojni Milan je pahulje čistio jezikom kad bi u Zagrebu zapao snijeg”, sjetno ću.

“Opet ti o tom vašem Milanu. Bome ste ga zaslužili. S tim kmetskim mentalitetom. Dvadeset godina je vaše pare slagao u vreće iz radjatora, jesi vidija u Nacionalu uskrsnom?”

Kimnem.

“Da, bilo mi je oko srca toplo kao tim novčanicama iza Milanova radjatora kad sam na naslovnici vidio nasmijanu fotku Bandića, a na čelu mu, poput stigme, piše Sretan Uskrs. Otad imam osjećaj kao da je zbilja uskrsnuo. Stalno gledam di će mi se ukazat i utješit me da je sve dobro jer postoji i drugi svijet. Na kojem će mi opet dati poseban stan i besplatan pokaz za gradski prijevoz ako tamo za to nećemo imat vlastita krila.”

“O, Gospe od Sedam Žalosti, nekad su luđaci vamo dolazili kad je jugo, a sad ih bura tira van! Sve naopako!” glasno me prekinuo korpulentni konobar s logom Miše Kovača na majici. Taj konobar bi uvijek tako bacio neki komentar na razgovor koji bi novinari vodili u ovom kafiću Krom, preko puta redakcije Slobodne.

Ali lako za konobara, on ima svoj krov nad glavom, svoj posao, a meni je Petranović srušio svaku nadu da ću se skućiti u Dioklecijanovom gradu. U Split sam došao sa snimkom od zimus, na kojoj Bojan Ivošević nakon što sam ga isprovocirao u Zagrebu, u bijesu lomi štapić za testiranje korone. Za tu snimku tada mi je Petranović obećao smještaj. Ali kad je maloprije vidio snimku, sasjekao mi je da to više nije roba. Pa šta ako je slomio taj jebeni testni štapić? Ispali bismo kao neki HDZ-ovi poltroni koji zbog takvih nekih pizdarija želimo ponovo Keruma dovest na vlast.

Odmah mi je sve bilo jasno. Puljak i Ivošević vjerojatno će pred ljeto ponovo zasjesti na vlast. Brzinski se odlučim na promjenu taktike. Umjesto da ga potkopavam snimkom, pokušat ću se umilit Ivoševiću.

Obasjan tim novim nadahnućem, upitam Petranovića kako bih mogao stupiti u kontakt s Bojanom. Sve mi se naglo posložilo u glavi – isto kako sam nekad od Bandića dobio kao zaslužni umjetnik stan od grada, mogao bih nešto iskamčit od Ivoševića, barem neki kontejner na Marjanu, tamo među borovima da mi ljeti sunce previše ne uprži metalni krov.

“Evo, on ti upravo igra picigin na Baćama. I meni treba nešto za izjavu, oćeš da te povezem?” ponudi mi Petranović valjda samo da me se riješi. Da svoj križ, kao Baraba na Isusa, prebaci pred Uskrs na Ivoševića koji je baš tu negdje u Isusovim godinama, kao stvoren za žrtvovanje.

Nisam stigao odgovorit Petranoviću jer sam na semaforu upravo ugledao literata Špoljara. Koji mi je nakon što me Juričan izbacio iz Bandićeva stana, zakuhao dodatnu kašu u Zagrebu. Prevarom me u Kroli namamio u klopku novinara Jutarnjeg lista koji mi je postavljao neugodna pitanja o mojoj pjesmi Bandićevu psu i sve je to izašlo u uskrsnom trobroju, čak su me i fotkali bez mog dopuštenja. Nakon te novinske hajke nije mi preostalo nego iz Zagreba prvim jutarnjim busom zdimit u Split.

Pobjegao sam Špoljaru u smjeru rive. Ništa, do Bačvica ću morat pješke.

Trebalo mi je oko pola sata hoda. Kad sam se spustio na pješčanu plažu, kao da sam se našao u raju među uskrslim ljudima. Svi visoki, vitki, osunčani, kao da su u svojim nebeskim tijelima. I baš kao u raju složno se zabavljaju, prskaju vodom, grade kule u pijesku napokon oslobođeni svih mučnih, zemaljskih briga za egzistenciju. Kao da su to prepustili onima u paklu, odnosno turistima. Stalno sam ogledavao hoću li na pijesku ugledat Bandića, mladog, u kupaćim spido gaćicama u kakvima je otvarao nove bazene i prekrasne, edenske fontane po Zagrebu.

Ivošević nije igrao picigin, nego mali nogomet na pijesku s pjevačem Karanom i još nekom ekipom. Kad mu je lopta pobjegla iza gola, brzo sam mu prišao, rekao da bih volio pisat o njemu. Nema problema, odvratio je, neka stanem blizu njih i zapisujem u pijesku broj golova. Spremno sam to učinio.

Dok sam kažiprstom upisivao brojke, sjetio sam da je Isus svoj jedini pisani trag ostavio u pustinji u pijesku. Nitko ne zna što je napisao. Možda će se i tako i o meni govoriti… Da sam svoje najbolje rečenice napisao u pijesku na Baćama gdje je Jadran Janga pjevao.

Kad su završili utakmicu, Karan i Ivošević su mi zahvalili što sam im zapisivao golove. Inače se, rekli su, uvijek posvade oko toga koliko je tko točno golova zabio. Karaju se kao galebovi u zoru u pjesmi Vinka Coce, prošlo mi je primozgom.

Nakon skromne zahvale, samo su odmaglili prema svojim skuterima. Ostavili me kao školjku na pijesku. Bolje i to nego kao WC školjku na zagrebačkom Jakuševcu. Ovdje barem miriši po moru, borovima, soli.

Brzo me sustigla večer. Bura je sve oštrije puhala. Ležao sam zguren na klupi u parku. S poda sam dohvatio novine da se pokrijem. Bio je to trobroj Jutarnjeg. Prolistao sam ga. Na stranici iza moje fotke u Kroli bio je intervju s književnicom Ivanom Bodrožić. Suze su mi navrle kako je novinar Silobrčić njoj postavljao kultivirana pitanja, tretirao je kao cijenjenu književnicu. A mene je novinar Čadež šibao bezobraznim pitanjima kao šinter psa bez krova. Ljutito sam odbacio novine. Ali bura mi je na lice vratila stanicu na kojoj je uspješna, svjetski priznata spisateljica Ivana pozirala u dizajnerskim cipelama s uzorkom zmijske kože. Osjećao sam kao naš praotac Adam kojeg je zelena zmija izbacila iz raja u pustu, olujnu noć.

Komentiraj