NACIONALNA GROUPIE: Džoker izborne noći

Zašto se za vođu naroda ne kandidira general Gotovina? Ili otac Janice Kostelić? Zašto ta dvojica nadčovjeka dopuštaju da njihov narod uspaljuju slabići? Doduše, i Kolinda je naspram Škore Supremenka. Ona zna uhvatit mitraljez, zaleći u rov

Kroz staklenu stijenu hotela Dubrovnik promatrao sam ljude na Trgu bana Jelačića. Gmizali su kao mravi dok je ovdje gore Miroslav Škoro sa svojim poklonicima pratio napeto izborne rezultate uoči prvog kruga predsjedničkih izbora. Da, poput pravog provincijalca, Škoro je za izborni stožer izabrao mjesto u strogom centar Zagreba, neka se vidi tko je glavni baja u selu. Ja sam ovdje bio zbog svoje sestre Slavice, skoro dvije godine nismo se vidjeli.

“Stvarno se, znači, vraćate u Hrvatsku? I sinu iz Stephen mijenjate ime u seljačko Stjepan? Da bi se zvao isto kao mlađi Tuđmanov sin koji je Škori dao bezrezervnu podršku na izborima?” upitam je.

Tamburaši na bini zatamburali su “Ne dirajte mi ravnicu.” Slavici se lice razvuče u blaženi osmijeh.

“Jebote, šta ti napravi tuđina. Nakon dvije godine u kmeljavoj Irskoj, meni bivšoj pankerici, ozari se duša kad čujem Škorinu Ravnicu… Od koje mi se prije bljuvalo.”

“A i Škoro je tvom otužnom mužu obećao posao u svojoj firmi. Ako Škoro postane predsjednik, muž ti je na konju.”

“Ti mi držiš prodike… Lako tebi, pišeš svoju kolumnicu, mama ti šalje hranu iz Đakova… Vidila bi tebe da si samo dva tjedna morao radit u nekom Lidlovu skladištu u Dablinu…”

“I što misliš da će Škoro napravit nešto dostojanstvenije od Hrvatske? Pa pogledaj mu ruke, ramena. Isti kao tvoj muž. Niti jednog mišića… I u takvog slabića se kune naša radikalna desnica?”

“Vidi, vidi, pa ti se pretvorio u fašista iz našeg malog sokaka. Proradila u tebi krv našeg starog…”

Na velikom ekranu izborni rezultati pokazali su da Škoro ulazi u blagu prednost. Svi počnu glasno klicat. Škoro se zagrlio sa suverenisticom Ružom Tomašić. Ja izvadim petardicu veličine nokta, takozvanu žabicu. Pripalim joj jedva vidljivi fitilj upaljačem. Bacim je prema Škori. Žabica pukne u zraku, zvuk je bio otprilike kao da je neki Slavonac pustio vjetar nakon slabije večere. A Škoro je poskočio kao da su Srbi maltene bacilli krmaču u centar Zagreba.

“Ko je to napravio? Smjesta neka se pokaže!” osvrtao se po dvorani dezorijentiran poput goluba na Trgu bana Jelačića u trenutku kad s Griča grune top.

Ja se zasmijuljim, tiho kažem Slavici:

“Ovo je neustrašivi vođa koji će svoj narod izvesti iz mraka? Pa on se na političkim skupovima svako malo rasplače zbog prljavih udaraca koje je primio u predsjedničkoj kampanji. To mi je užasno za gledat… Vraća mi traume kad je naša stara na početku klimakterija svako malo plakala zbog životnih nepravdi. “

Nastane metež. Redari su se ushodali po dvorani, tražili tko je bacio žabicu. Nastavim govoriti sestri na uho:

“Ne mogu shvatit zašto se za vođu naroda ne kandidira prekaljeni general Gotovina… Ili otac Janice Kostelić, vitalni Ante. Zašto ta dvojica nadčovjeka dopuštaju da njihov narod uspaljuju slabići? Doduše, i Kolinda je naspram Škore Supremenka. Ona itekako zna uhvatit mitraljez, zaleći u rov, trčati. U ratu bih se puno sigurnije osjećao da mi ona čuva leđa umjesto muškaraca ala Škoro i tvoj sipljivi muž…”

“Ovaj tu mamlaz je bacio petardu!” prolomi se glas koji mi je inače, kad bih ga začuo na TV-u, izazivao trenutni smijeh. Glas komičara Željka Pervana. Izgovorio je to istom intonacijom kao kad je početkom devedesetih u nezaboravnom skeču na OTV-u, stojeći uz bunar, živopisno prepričavao kako je susjedu Srbinu, udarajući ga grabljama po prstima, bezuspješno pomagao da se izvuče iz tog istog bunara.

“Kakva su to vremena došla, komičar prokazuje komičara”, pokušam se našaliti.

Ali Pervan me gledao mrko i ozbiljno. Tijekom Karamarkove vladavine komičar Davor Jurkotić Pervanu je u “Skrivenoj kameri” namjestio da mu na kućni prag donaciju za nekakvu crkvu dođe tražiti lažni svećenik. Kad je skužio da to nije pravi svećenik, Pervan ga je prilično rabijatno za jednog komedijaša zgrabio za lakat i odvukao iz svog dvorišta. E, pa upravo sam imao osjećaj da će mene sad isto tako zgrabit i odvući me iz dvorane.

“Šta me tako gledaš, misliš da te se bojim?” skupim snage odvratiti mu. Bio sam pod utjecajem biografije Džeka Londona koju je nedavno u svojoj izdavačkoj kući objavio Ante Kostelić. Džek London od nikog nije trtario, uvijek je bio spreman upustiti se u fizički obračun.

Čini se da je taj moj agresivni odgovor, kao i moj agresivni govor tijela, polučio uspjehom. Od ljutitog, rabijatnog tipa, Pervan se naglo prebacio na bezopasni level komedijaša:

“Gle ga, kako se Kolindin lipicaner digao na zadnje noge… Čuo sam ga kako se tu malo prije busao da bi on zajedno s Kolindom u rov…”

“Da, sigurniji bih bio s njom nego sa Škorom. I s tobom.”

“Čujem ti po naglasku da si Slavonac. Jesi li razmislio možda… Zašto ti sada, kad još nema rata, ne bi bio Kolindin paradni konj, ponosni lipicaner o kojem je Kolinda, kako je rekla na osječkom skupu, razmišljala dok je šetala s đakovačkom ergelom. Ona te, hopa, zajaši, a ti lijepo kaskaš pustim slavonskim ravnicama ponosno uzdignute glave”, Pervan napravi onaj svoj olfo sanjarski izraz lica kao kad u skečevima parodira Hamleta.

Svi oko nas grunu u smijeh. Krajičkom oka vidio sam i kako se general Glasnović i Hasanbegović smiju. I tad mi se Pervan – cerio mi se u facu – ukazao kao neka punašnija, hrvatska verzija Džokera, a sva ova ekipa u hotelu Dubrovnik kao njegova vojska koja će me rastrgati. Slavičin muž, još do jučer teški gubitnik do grla zadužen u švicarcima, oholo mojoj sestri naredi da me ukloni iz sale. Stravično mu narušavam ugled pred društvom od njegovog budućeg poslodavca. Nisam htio sestri praviti problem. Izašao sam svojevoljno iz hotela Dubrovnik.

Komentiraj