Ne razumijem ženske koje se pale na nasilnike. MOŽDA JE BANDIĆ imao pravo kad je rekao da cure vole fakine. Gledajte tu Kiku… Od svih pasa ona izabere Otta. A udvarao joj se Šeksov pudl Rafael…
Oko jedan iza podne kratko se, na sekundu, dvije, oglasila policijska sirena. Ljudi iz predsjedničinog osiguranja uskomešaju se. Kika mi se počne otimat s uzice.
“Mir! Mir!” moje povike ubrzo zagluši dolazak policijskog kombija pred predsjedničku rezidenciju na Pantovčaku.
Dva policajca s pancirkama iskoče iz vozačke kabine. Potrče otvorit stražnja vrata. Odozada se začuje žamor, kao da je u kombiju čitav policijski zbor.
NAVIRIM SE. IZA KOMBIJA grozomoran prizor: četiri policajca u odijelima i kacigama nalik astronautskim lancima izvlače lancima crnu zvijer. Na svakoj nozi mu okovi. Da nisam znao da dovode psa Otta, nikad ne bih mogao naslutit o kome se radi – na glavi mu nabijena rešetkasta maska. Otto je s njom na faci neodoljivo podsjećao na pseću varijantu ljudoždera Hanibala Lektera.
Koljena mi nezaustavljivo zaklecaju, a Kiku kao da je dodatno uzbudio pogled na zvijer u lancima. Sad je toliko snažno potezala uzicu da me uspjela povući metar bliže Ottu. Policajci u nepropusnim odijelima čvrsto su ga držali. Ljudi iz predsjedničinog osiguranja nestrpljivo su pogledavali prema meni. Skupio sam snagu, obratio se osuđeniku: “Otto, ja sam zadužen za šetanje i čuvanje ove mlade dame… Lijepo se ponašaj prema njoj… ” pogledom sam pokazao na Kiku.
Nije se baš ponašala kao dama. Jezik joj je, poput crvene božićne čarape na kaminu, do pola visio iz gubice. Slinu je lučila obilno, poput neke tvorničke radnice koja se prekomjerno znoji. Nastavio sam:
“Ako si to u stanju, budi svjestan da si samo zahvaljujući velikoj, nesebičnoj ljubavi ove dlakave dobročiniteljke oslobođen smrtne kazne.”
“Povratit ću”, promrsi cajkan koji je na lancu držao Ottovu stražnju, lijevu nogu.
Nisam se obazirao. Vodio sam se onom Geteovom da lijepa riječ može pripitomiti i najkrvoločnijeg lava.
“Otto, Bog ti je uoči Uskrsa očito odlučio podariti novi život. Ne znam kakve on točno planove ima s tobom, ali znam kakve ima Kikina gospodarica koja je ujedno i gospodarica države čije si podanike lakomisleno ujedao, nanosio im ozljede. Plemenita predsjednica Kolinda odlučila te pomilovat prema novom pravilniku o pomilovanju… Riskirala je, polovica građana ove države zalagalo se da budeš osuđen na smrtnu kaznu.”
“Možda bi mu to i lakše palo od slušanja ovih tvojih sranja”, opet će onaj mrzovoljni murjak sa strane.
Tada se isturila predsjedničina savjetnica za odnose s javnošću Mirjana Hrga: “Otto, ako se iz petnih žila potrudiš i promijeniš svoju zlu narav, pred tobom je blistava budućnost. Ako do predsjedničkih izbora Kika i ti podarite predsjednici mlade, čekaju te svjetla reflektora. Kika i ti jurcat ćete od domjenka do domjenka, poput pripadnika pseće zlatne mladeži. Postat ćeš primjer da se i zlotvor osuđen na smrt može prometnut u uglednog člana društva.
“Utkat ćeš novu nadu u slomljene duše hrvatskih političara koji osuđeni završavaju po zatvorima, uvjereni da im više nema povratka jer su ugrizli ruku koja ih hrani – žuljevitu ruku bremenitog hrvatskog naroda”, dosolio sam, natječući se s Mirjanom Hrgom u uzvišenom izražavanju.
“Pa da! Ako Kika dobije mlade s Ottom, svi će na izborima glasat za njenu gospodaricu. Evo, ona moja mlađa kćer kojoj ne pada na pamet udavat se i rađat djecu, luda je za psima… Nikad nije išla na glasanje. A čim je vidjela da je predsjednica udomila Kiku, zarekla se da će na svakim izborima glasat za nju”, otelo se prostodušnom, brkatom vozaču policijskog kombija.
Iza željezne maske začuo se otegnuti cvilež. Očito smo tvrdokornog Otta uspjeli razmekšat svim tim ganutljivim riječima. Pa da, i ja sam nekad bio štulićevski buntovnik koji ne prodaje nasmiješenog psa, ali shvatio sam da od toga nema neke vajde. Zamolio sam cajoše da mu skinu masku s glave. Jesam li siguran? Kimnem da jesam.
Otto mi bez maske više nije djelovao toliko zastrašujuće. Više se doimao tužnim, iscrpljenim… Da, zatvor od psa napravi isto što i od čovjeka – smlavljenu ruinu koja pristaje na sve.
“Dobri ćuko…”, krenuo sam mu se približavati s Kikom, usprkos upozorenjima policajaca.
Blago je zarežao, tek da još malo izigrava opakog frajera.
“Ajde, Otek… Daj Kikici pusu…”
Otto je munjevito poskočio, onom policajcu koji mi je stalno jamrao istrgnuo lanac iz ruke, a možda ga je ovaj i namjerno ispustio. U sekundi je gubicom bio na centimetar od mog lica. Nikad neću zaboravit zvuk škljocaja zubi. Murjaci su ga u posljednji tren povukli lancima unazad. Zaurlam na Kiku:
“Je`l vidiš šta mi se zamalo dogodilo zbog tebe!”
Kika se pokunji.
“Ne deri se na nju!” obrecne se Mirjana Hrga.
“Lice mi je zamalo pretvorio u kašu! Onda bi se jedino mogao zaposlit kao zvonar crkve Notr Dam!”
“Ne bi se ni tamo kruha najeo. Nije bez vraga pred sam Uskrs gorila ta katedrala. A, u Hrvatskoj je, kao i u Bibliji ubojica Baraba, smrtne kazne oslobođena ova baraba od psa. Loše nam se piše”, zavrtio je glavom očito praznovjerni vozač policijskog kombija.
Donekle smiren, odvratio sam brkatoj dobričini:
“Nikad neću razumjet sve te ženske koje se pale na nasilnike… Možda je Bandić imao pravo kad je u vezi vršnjačkog nasilništva rekao da cure vole fakine koji se tuku… Gledajte tu Kiku… Od svih dobrih pasa ona baš izabere Otta… A udvarao joj se novi Šeksov pudl Rafael… ”
“Joj, daj, zvučiš k’o oni novinari što vječno popuju predsjednici da se na početku karijere okružila opasnim ljudima i da će snosit za to posljedice”, nervozno me prekinula Mirjana Hrga.
Dok su policajci zatvarali vrata kombija za Ottom, Kika je neutješno zavijala.