Vlažna degeneracija makule, kako to suhoparno zvuči. Kako to suhoparno i tehnički zvuči kada se zna da je upravo ta dijagnoza dovela do sve slabijega vida intelektualnog i znanstvenog gorostasa, jednog od najvećih stručnjaka humanističkih područja koje je ova sredina ikada imala, akademika Radoslava Katičića. Taj veliki filolog, jezikoslovac, indoeuropeist i opći lingvist, klasični filolog, bizantolog, paleobalkanolog, indoiranist i indolog, baltoslavist i kroatist, književni povjesničar indijske, grčke, slavenskih i, osobito, hrvatske književnosti imao je posljednjih šest godina života sve veće teškoće s vidom. Posljednju knjigu petoknjižja o pretkršćanskoj slavenskoj sakralnoj baštini, djelo ‘’Naša stara vjera’’, pomogao mu je dovršiti sin Natko Katičić koji sada tu knjigu prevodi na engleski i njemački jezik. Natko Katičić se zainteresirao za mitologiju, zapravo pretkršćansku vjeru starih Slavena koju je Radoslav Katičić posljednjih 35 godina istraživao i u posljednjih deset godina prikazao u pet knjiga sa zajedničkim podnaslovom ‘’Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine’’. Otac je sjedio u fotelji zatvorenih očiju i slušao kako mu sin čita već napisano, prvo bi to korigirao i komentirao pa bi mu nastavio diktirati dalje. Nisu prestali pisati ni kada je Radoslav Katičić početkom 2016. slomio kuk i bio šest tjedana u bolnici. Pisali su već dva dana nakon loma i operacije, s laptopom u krilu i literaturom na poplunu bolničkog kreveta. Katičić je doživio i uspjeh te njihove zapravo zajedničke knjige, ‘’Naša stara vjera’’ koja je bila rasprodana, baš kao i knjiga koja joj je prethodila, ‘’Božanski boj’’, a u medijima je dobila epitet opus magnum. Sin nije bio samo pisar nego je bio zadužen i za to da knjiga bude razumljiva širemu čitateljstvu. Može se reći da je Natko Katičić posudio oči svomu ocu i pomogao da još više toga ostane nakon čovjeka koji se je bavio najvišim umskim radom u jezikoslovlju i filologiji do samoga kraja, a radio je i terenski, još u visokoj dobi, uz pomoć svojih kolega, privrženih prijatelja i pomagača te visokih doza Voltarena protiv bolova u koljenima. Natko Katičić svoje je iskustvo rada s ocem na njegovoj posljednjoj knjizi, između ostalog, opisao u nedavno objavljenome zborniku u izdanju Matice hrvatske „Učitelj i prijatelj. Zbornik radova u čast Radoslavu Katičiću“.

Radoslav Katičić s književnikom Ivanom Kušanom u Beču 1980. godine. FOTO: Privatna arhiva

Radoslav Katičić rođen je u Zagrebu 1930. a umro je u Beču 2019. Nakon završene Klasične gimnazije diplomirao je 1954. klasičnu filologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Usavršavao se je u Ateni te kao stipendist Humboldtove zaklade u Tübingenu i Bonnu. Postao je 1958. asistent na Katedri za poredbenu indoeuropsku gramatiku te 1961. docent indoeuropske i opće lingvistike i pročelnik novoosnovanoga Odsjeka za opću lingvistiku i orijentalne studije. Izvanredni profesor postao je 1966., redoviti profesor 1972. Od 1977. do umirovljenja 1998. djelovao je kao redoviti profesor slavenske filologije na Sveučilištu u Beču koje ga je 1998. izabralo za profesora emeritusa. O kakvu je znanstveniku riječ govori i to da je bio je član sedam akademija znanosti: hrvatske, austrijske, norveške, bosansko-hercegovačke, kosovske, Academia Europea u Londonu i Academia Nazionale dei Lincei u Rimu. Najvažnija djela su mu ‘’Osnovni pojmovi suvremene lingvističke teorije’’, ‘’Jezikoslovni ogledi’’, ‘’Stara indijska književnost’’, ‘’Prilog općoj teoriji poredbenog jezikoslovlja’’, ‘’Novi jezikoslovni ogledi’’, ‘’Na kroatističkim raskrižjima’’, ‘’Sintaksa hrvatskog književnog jezika’’, ‘’Litterarum studia’’, ‘’Božanski boj: tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine’’, ‘’Zeleni lug’’, ‘’Gazdarica na vratima’’, ‘’Vilinska vrata’’ i ‘’Naša stara vjera’’.

Radoslav Katičić oženio se je Grkinjom Ioannom Mihailidu s kojom je dobio troje djece, Natka, Doroteju i Antigonu. Od svojih je kćeri dobio petero unučadi. Bio je sin pravnika Natka Katičića, koji je uz Ivu Politea branio nadbiskupa Stepinca prije Drugog svjetskog rata i koji je zbog kratkog petljanja sa slobodnim zidarima tijekom Drugoga svjetskog rata bio u Jasenovcu i Staroj Gradišci. Bio je i nećak polonista Julija Benešića. A upravo je Julije Benešić među prvima utjecao na Katičićevu naobrazbu i intelektualni razvoj, o čemu nam je Natko Katičić, kojeg smo uhvatili kada je prošlog tjedna iz Beča došao kratko u Zagreb da bi letio dalje za Atenu, rekao sljedeće:

„Kada je čika Jule prepoznao kod tate afinitet za stare jezike i ustrajnost potrebnu za to, on mu je za 15. rođendan poklonio staroindijsku, sanskrtsku gramatiku. I moj otac je počeo sam s knjigom učiti sanskrt. To je danas gotovo nezamislivo, ali to je tako bilo. Dakle da nije bilo čika Jule, tata valjda nikada ne bi naučio sanskrt i ne bi 1962. osnovao katedru indologije na zagrebačkom sveučilištu i možda ne bi ni bio u stanju istražiti i saznati toliko o našoj pretkršćanskoj vjeri jer ne bi poznavao Vede i staru indijsku vjeru i mitologiju. Kada smo kod toga, sama tema tih knjiga, dakle petoknjižja ‘Tragovima svetih pjesama naše pretkršćanske starine’, nevjerojatno je zanimljiva i napeta. Iz njih nam govori sirovo poganstvo tijekom stoljeća, tj. naša vjera prije pokrštenja. A ona je još danas prisutna u našoj svakodnevici, u našem jeziku. Bezazlene pjesmice poput ‘Sve ptičice iz gore spustile se na more’ ili izreke poput ‘Bog te ubio’ su čisto poganstvo, a mi toga nismo svjesni. Ali i kada kažemo ‘Bože sveti’, moramo se pitati o kojem bogu i o kojoj svetosti se tu radi, jer te su riječi bile već dio pretkršćanskoga vjerskog rječnika, samo su imale potpuno drugo značenje. Preuzimanjem kršćanstva, narodi slavenskog jezika su preuzeli stare nazive za pojmove koji su već postojali i udahnuli im nov sadržaj. Meni je zbilja teško zamisliti da ima ikoga komu to nije baš nimalo zanimljivo. Pročitao sam knjigu ‘Naša stara vjera’ barem deset puta i svaki put kad opet krenem u neki odlomak kako bih ga, primjerice, preveo, teško mi je otrgnuti se i ne čitati dalje. Toliko je to napeto, ali i prekrasno pisano“, rekao je Natko Katičić.

Natko Katičić o ocu je u svom prilogu ‘Posljednji dinosaur’ za zbornik posvećen Katičiću, napisao da je bio dobar i nježan tata, pun ljubavi, privržen. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Natko Katičić po struci je matematičar i nije se dalo naslutiti da će u posljednjim godinama biti očev intelektualni suradnik. Naime, čak i znamenita Katičićeva knjiga „Starija indijska književnost“ koju je 1969. pisao u Bad Godesbergu kao Humboldtov stipendist dok mu je on kao šestogodišnjak gradio željezničke tračnice među nogama i tukao se sa svojom mlađom sestrom, knjiga koju su svi hvalili, nije mu zaokupljala pažnju. To se promijenilo kada ga je tatina sestra Stanka pitala je li pročitao knjigu „Božanski boj“, uz komentar da se čita kao kakav krimić. Druga stvar koja ga je nagnala da uzme tu knjigu u ruke bilo je to što mu je otac rekao da je jedan tatin kolega matematičar koji ju je pročitao rekao da je knjiga čista matematika.

Natko Katičić rekao je da je odrastajući uz takva oca sasvim nesvjesno i usput upijao vrlo široko znanje, da ga je uvijek mogao sve pitati i dobiti pouzdan odgovor, ali da bi prije svega istaknuo njegove ljudske osobine. „Učio me je biti čovjek, biti dobar i pristojan, učio me je živjeti, a na kraju me učio i umirati. Dakle, ako treba nešto nabrojiti, onda mi padaju na pamet ljudskost, dobrota, širokogrudnost, skromnost, emocionalna toplina, ustrajnost, poštovanje prema znanju ali i neznanju, u smislu onoga što se može i što se ne može znati, ali i u smislu toga da nije sramota ne znati. Jedino je sramota ne željeti znati. Naučio me je i reći ‘ne znam’ prije nego što kažem bilo što jer se to od mene očekuje”, rekao je.

Dodjela nagrade Josip Juraj Strossmayer Radoslavu Katičiću 2004. godine. FOTO: Privatna arhiva

O ocu je u svom prilogu “Posljednji dinosaurus” za upravo izašli zbornik posvećen Katičiću napisao da je bio dobar i nježan tata, pun ljubavi, privržen. Puno je vremena provodio s njim, igrali su se gipsanim vojnicima koje je kao dečko kupovao od novca koji je dobivao za sladoled. Kada je tomu dorastao, tumačio mu je i čitao ‘’Asterixa’’, a kada je počeo učiti latinski, čitao mu je Cezarov ‘‘De bello Gallico’’, usmeno prevodeći latinski original na hrvatski jer hrvatskog izdanja nije bilo pri ruci. Naučio ga je voziti bicikl, pokazivao mu zvijezde, išao s njim na šetnje, naučio ga igrati šah.

Iz djetinjstva i odrastanja pamti, kako nam je ispričao, da su knjige bile posvuda, ali to nisu bile samo Katičićeve knjige.

“Valjda je već tatin pradjed, moj šukundjed Fran Šverljuga napunio kuću knjigama, a moj djed Natko donio je dosta i svojih. Kada sam bio dečko, na tavanu je bila znatna zbirka Karla Maya, Julesa Vernea i Kiplinga, bilo je tu svakakve svjetske literature za mlade. Tako da sam, čim sam naučio njemački i počeo samostalno čitati, čitao Winnetoua i drugo što. Sve je to bilo na njemačkom i engleskom. I to tiskano gotičkim pismom, tako da sam, kada sam 1977. došao u gimnaziju u Beču, bio jedini koji je znao čitati goticu. U Beču je bila druga riznica knjiga, a i u Ateni je bila jedna polica s tatinim knjigama. No među njima je bio i Arthur Conan Doyle i Agatha Christie. I tata se je opuštao čitajući te i takve autore. On nikada nije nametao svoje znanje, ali ga je uvijek dijelio tako da nije bilo antičkog kamena, a u Grčkoj ih je mnogo, kraj kojega smo prošli, a da nismo nešto o njemu saznali. Bila su to mala predavanja, koja su nama djeci išla često i na živce jer smo imali druge interese, ali to čovjeku ostane kao opće obrazovanje i kada se pojedinost zaboravi. No dobije okvir koji uvijek može popuniti iz raznih priručnih izvora.”

Kako je napisao Natko Katičić, u šezdesetim godinama prošloga stoljeća Katičiću je kao docentu na Filozofskome fakultetu naloženo da osnuje novi studij indologije kada se u sklopu ‘’nesvrstanih’’ prijateljevalo s Indijom.

“Tata, od glave do pete već znanstvenik humboldtovskoga formata, bio je u potpunosti obvezan znanstvenoj istini i bordižao je pokušavajući ostati znanstvenik i ne odustati od znanstvene istine a da nikome ‘ne stane na prste’. To mu je do kraja života i uspijevalo, nikada nije izjavio ništa za što nije bio uvjeren da je ispravno i nije se dao od bilo koga instrumentalizirati. Od početka mu je bilo jasno da mora po svaku cijenu izbjeći svako političko opredjeljivanje ili takvo javno izražavanje. I kada je došlo Hrvatsko proljeće i ‘Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika’, on nije bio tamo iz političkih nego iz jezikoslovnih poriva, ali i ljubavi prema svojem jeziku kojemu se osporavao identitet. Kada je odlazio na sjednicu na kojoj je svojom rukom napisao Deklaraciju, a da joj nije, kako je govorio, bio autor, rekao je Ioanni: ‘Ako se večeras ne vratim kući, uzmi djecu, sjedni u auto i idi u Beč’, gdje je živjela njegova sestrična Biba Dolovčak. Takva su bila vremena. No valjda su i komunistički moćnici shvaćali da im Katičić nije ‘opasan’, a i atmosfera je bila tako napeta da je to prebrodio bez reperkusija. Kada je nekoliko godina kasnije pozvan da naslijedi profesora Josipa Hamma na katedri slavistike u Beču, on nije pobjegao. Nije htio pobjeći, nije htio otići u egzil. Tražio je i dobio audijenciju kod Vladimira Bakarića i pitao dozvolu da prihvati taj poziv. I dobio je dozvolu i kako je do kraja života govorio: ‘Otišao sam u Beč, bez da ikada otiđem iz Zagreba’, gdje je bez prekida djelovao do samoga kraja. Svoje radove počinjao je s ‘Radoslav Katičić, ZAGREB – BEČ.”

U dokumentarnom filmu ”Radoslav Katičić: živjeti filologiju” Radoslav Katičić rekao je da od 1945. do 1949. nitko nije ništa mogao planirati mimo Centralnog komiteta:

“Meni je bilo jasno da čovjek kao ja može opstati ako je skroman u karijernim ambicijama i ako pokaže da nema političkih ambicija. To mi je uspjelo, tiho i sagnute glave se provući. Dužan sam veliku zahvalnost Centralnom komitetu jer je on proveo egalitarizam. Svi su bili jako slabo plaćeni, bilo je svejedno praktički u kojem si zvanju jer dobio si onoliko koliko treba da ne crkneš od gladi i ništa više. Da to nije bilo tako, ne vjerujem da bih imao hrabrosti studirati klasičnu filologiju. Tada nepartijac kao ja nigdje nije mogao dobro zarađivati, nedeklarirani, ali prepoznatljivi protupartijac. Mi smo na Klasičnoj filologiji bili prekrasno društvo, ustalilo se da mi dolaze prijatelji i kolege nedjeljom popodne, to je bilo lijepo i opasno. Poslije sam slučajno saznao da je UDBA korak po korak pratila te naše sastanke. I onda vam netko kaže da je netko rekao tamo to i to. To je grozno, ali što možete. Poslije prve godine studija krenuo sam u radnu brigadu na iskopavanje u Solin gdje sam stekao temeljno znanje iz arheologije, meni vrlo bitno. Bilo je prekrasno biti tamo, a ne recimo na pruzi Brčko – Banovići. U to je doba čovjek mogao sačuvati zdravu pamet tako da se bavi klasičnom filologijom.”

Akademik Mislav Ježić bio je prijatelj Radoslava Katičića, a upoznao ga je kao svojega profesora 1970. Katičić je bio, kako piše u svojem tekstu za upravo objavljen zbornik posvećen Katičiću, tako sjajan učitelj da je uz studije indologije i filozofije Mislav Ježić upisao i paralelni studij lingvistike i grčkoga, najviše zato da može slušati Katičićeva predavanja i seminare. A najbolji studenti znali su, piše Mislav Ježić, osjećati čudnu mučninu nakon njegove nastave jer je bilo tegobno osjećati koliko treba naučiti i znati da možete nešto relevantno reći o predmetima kojima se je on bavio.

‘Otac me je naučio reći ‘ne znam’ prije nego što kažem bilo što jer se to od mene očekuje’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Akademik Ježić ispričao nam je pak primjer kada je Radoslav Katičić ipak bio u situaciji kada mu se ono političko i ideološko uplelo u znanstveni rad: “Kada je Katičić 1986. objavio ‘Sintaksu hrvatskoga književnog jezika’, doživio je niz napada serbokroatistički usmjerenih lingvista, među njima i vrlo istaknutih, većinom iz Srbije. Godinu i pol nitko ga nije u medijima ni časopisima branio. Ja sam čekao da to učini netko od dobrih hrvatskih jezikoslovaca, no napokon sam predložio akademiku Stjepanu Babiću da se Katičićevoj ‘Sintaksi’ posveti poseban broj časopisa Jezik. U broju 1-2 / 1988. izašli su prikazi ‘Sintakse’ iz pera nekoliko jezikoslovaca, a moj je prikazao preciznu metodu Katičićevu, obuhvatnost opisa, rezultate, sintaktička otkrića i vrijednost korpusa na kojem je utemeljio opis sintakse. Na prigovore u napadima na tu ‘Sintaksu’ odgovarao sam podrobno u podnožnim bilješkama i pokazao njihovu jezikoslovnu neutemeljenost i jezičnopolitičku pristranost. Čini se da je Katičiću taj prikaz mnogo značio. Nakon toga broja Jezika nije više bilo javnih napada na njegovu ‘Sintaksu’. Vidjelo se da se na njih može doživjeti i primjeren odgovor.”

Mislav Ježić opisao je da je akademik Katičić bio izuzetan i po svom odnosu prema studentima. Često su u omanjoj skupini poslije njegovih predavanja ponedjeljkom i utorkom navečer odlazili s Filozofskog fakulteta s njim i još dugo raspravljali o temama o kojima je predavao. Katičić ga je znao pozivati k sebi kući na Prekrižje da zajedno čitaju grčke tekstove, a nakon završetka studija pozvao ga je u Grčku gdje je ljetovao u kući obitelji svoje supruge i pokazivao mu mnoštvo mjesta povezanih s grčkom mitologijom i poviješću, sve dok mu automobil nije zatajio kod Lerne.

“Danas se pitam, nije li to što nas je Heraklo zaustavio kod Lerne bio predznak toga da će se Katičić produbljeno pozabaviti rekonstrukcijom baltoslavenskih mitova i sakralne poezije, božanskim bojem između Peruna i Velesa, koji jednu od svojih indoeuropskih, grčkih inačica ima u mitu o boju Herakla i hidre kod Lerne. Radoslav Katičić imao je cijelu Grčku u glavi, a i u nogama! A kako smo se više puta imali prilike uvjeriti, i cijelu Hrvatsku, a i Bosnu i Hercegovinu, imao je također u glavi i u nogama. Kako je sve to stigao? To je neobjašnjivo, osim time da ni Hrvatsku ni Grčku nitko ne može stići tako upoznati ako ih ne voli svim srcem. Radoslav Katičić bio je kao osoba posve izuzetan. Znao je razgovarati sa svakim, s najvećim znanstvenicima i s običnim ljudima na svojim terenskim istraživanjima, poklanjajući im dostojnu ljudsku pažnju i živo zanimanje za njih. U tako velika čovjeka nije bilo ni trunka oholosti ni prema naizgled najmanjemu. I nije ga gledao kao malena, nego kao sebi ravnopravnu osobu. Druga vrlina koja ga je resila bila je ta da se nikada nije ni na što tužio. Mogao je sjesti na zemlju sa studentima, jesti u najskromnijim gostionicama, podnositi žegu i nevrijeme pri obilascima terena, ne tražeći nikakvu udobnost za sebe. A u telefonskim razgovorima u posljednje vrijeme, i kada je imao već velike teškoće s vidom i kretanjem naglašavao bi mi da mu je zapravo dobro. Duh Radoslava Katičića napustio je njegovo tijelo i ovaj svijet, ali nikada neće napustiti znanosti kojima je dao gorostasne prinose niti hrvatsku kulturu koju je obogatio kao malo tko, niti će napustiti nas koji smo imali sreću poznavati ga i učiti od njega”, zaključio je Mislav Ježić.