Dana 24.06.1986. godine, u Novom Sadu, preminuo je vječni dječak, izuzetan liričar i jedan od najvećih domaćih pjesnika toga doba – Miroslav Mika Antić. Jedan od najautentičnijih pjesnika domaće književnosti i jedan od najvećih boema druge polovice 20. stoljeća napisao je mnogo besmrtnih stihova, a sve što je želio bila je jedna odlična biografija.

Ljubavni stihovi Mike Antića bili su i ostali inspiracija ljubiteljima poezije u svim republikama bivše Jugoslavije. Neke od njegovih najpoznatijih ljubavnih pjesama su: Pesma za nas dvoje, Besmrtna pesma, Bosonoga pesma, Usne, Mostovi… Za ta djela dobio je brojna priznanja, kao što su dvije Nevenove nagrade, Nagrada za životno djelo, Goranova nagrada, Zlatna arena, Nagrada Oslobođenja Vojvodine, Orden zasluga za narod i druge. Njegove pjesme prevođene su na ruski, makedonski, engleski, albanski, turski, mađarski, slovački, češki, francuski, rumunjski, poljski i slovenski jezik.

Miroslav Antić umro je nakon duge bolesti. Uoči smrti, napisao je svoju posljednju želju na ceduljici: Kad me budu iznosili, neka pročitaju Besmrtnu pesmu, a kad me pokopaju, neka Janika Balaž ili Tugomir odsvira Piro manda korkoro. Također, napisao je da ne želi da mu itko drži posmrtni govor. Stihovi Besmrtne pesme ostat će upamćeni kao svjedočanstvo besmrtnosti umjetnika kroz njegova djela i kao univerzalni princip života jednog sanjara, boema, izvanrednog pjesnika i čovjeka koji je uspio sačuvati dijete u sebi.