Menachem Rosensaft pridruženi je izvršni potpredsjednik i glavni savjetnik Svjetskoga židovskog kongresa te profesor međunarodnog prava o genocidu na prestižnim američkim sveučilištima Cornell i Columbia. Ovoga tjedna, u četvrtak, u organizaciji Šoa akademije Židovske općine Zagreb i predstavnika židovske manjine grada Zagreba, u Novinarskom domu održat će online predavanje, uoči kojeg će biti prikazan kratki dokumentarni film „I have a message for you“, a potom će diskusiju s publikom voditi zagrebački povjesničari Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić i Lovro Kralj. Tim povodom Menachem Rosensaft dao je proteklog vikenda ekskluzivni intervju Nacionalu, u kojemu govori o suprotstavljanju rehabilitaciji ustaštva u Hrvatskoj, ali i o negiranju genocida u Srebrenici, upozoravajući na presudnu važnost borbe protiv negacionizama takve vrste.

NACIONAL: Sljedeći tjedan održat ćete online predavanje za publiku u Zagrebu. Možete li ukratko opisati razloge i glavne teme vašeg predavanja?

Prvotno sam bio pozvan da predavanje održim 8. studenoga prošle godine, ali to je moralo biti odgođeno zbog pandemije covida-19. Moj fokus je bio, i ostaje, negiranje i iskrivljavanje značajnih aspekata Holokausta i drugih genocida u Drugom svjetskom ratu u Hrvatskoj, kao i šireg, ali vrlo povezanog fenomena poricanja genocida općenito, posebice negiranja genocida u Srebrenici koje provode ultranacionalistički elementi u Republici Srpskoj.

NACIONAL: Poznato je da su Hrvatska i njezine vlade posljednjih desetljeća imale poteškoća u priznavanju uloge Nezavisne Države Hrvatske (NDH) u Holokaustu i genocidu nad Srbima, Židovima i Romima u Drugom svjetskom ratu. Kakvo je vaše mišljenje o tome? Je li se situacija promijenila nabolje i kako to postići?

Genocid i zločini protiv čovječnosti najgnusniji su zamislivi zločini – masovno ubijanje nevinih muškaraca, žena i djece neoprostivo je i nikada se ne može opravdati. Svi znamo činjenice, ali nam je važno da ih jasno i nedvosmisleno iznesemo. Nezavisna Država Hrvatska (NDH) bila je marionetska država nacističke Njemačke i fašističke Italije, oblikovana 1941. iz onoga što je nekada bila Kraljevina Jugoslavija. Predvođen poglavnikom Antom Pavelićem, fanatično nacionalistički, separatistički i neskriveno rasistički ustaški pokret brutalno je i sustavno ubio stotine tisuća Srba, desetke tisuća Židova te nebrojene Rome i političke protivnike u NDH tijekom Drugog svjetskog rata. Navodim da se to dogodilo tijekom Drugog svjetskog rata, a ne u sklopu Drugog svjetskog rata, jer su ustaški genocidi nad Srbima i Židovima u NDH bili neovisni i nepovezani s tim ratom, kao što je i Holokaust, koji je nacistička Njemačka počinila nad europskim židovstvom, počinjen neovisno o Drugom svjetskom ratu. Ključno je važno naglasiti da je ustaški rasizam bio autohtoni i dobrovoljan; ni na koji način nisu ga nametnuli Nijemci, niti bilo tko drugi. Rasne zakone NDH osmislili su ustaški ideolozi kao središnji element njihova etnonacionalističkog pogleda na svijet. Ovdje je dovoljno podsjetiti da je 27. srpnja 1941. ministar vanjskih poslova Mladen Lorković izjavio kako je misija NDH „očistiti se od svih elemenata koji su nesreća naroda, koji crpe zdrave snage našeg naroda. To su naši Srbi i Židovi.” Priznavanje da su ustaše bile zločinački i genocidni pokret mora biti polazišna točka svake rasprave o NDH i ustašama između 1941. i 1945. Ustaše su bile funkcionalni ekvivalent Hitlerova nacističkog pokreta i stranke. Svaki pokušaj uljepšavanja ili rehabilitacije bilo kojeg od tih pokreta je skrnavljenje sjećanja na žrtve nacizma i ustaša i namjerni pokušaj iskrivljavanja povijesti. Ukratko, ustaše nisu bili hrvatski domoljubi, bili su banda brutalnih ubojica.

NACIONAL: Ustaški pozdrav “za dom spremni” u Hrvatskoj još nije zabranjen: iako poricanje genocida jest zabranjeno zakonom, oni koji ga koriste u praksi obično nisu sankcionirani. Jedna postrojba Hrvatske vojske, Hrvatske oružane snage, HOS, koristila ga je u ratu 1990-ih, pa je ovaj pozdrav čak i službeno dopušten prilikom obilježavanja sjećanja na poginule borce te postrojbe. Kako to komentirate?

Što se mene tiče, “za dom spremni” je potpuno isto što i nacistički pozdravi “Heil Hitler” i “Sieg Heil”. Ti su pozdravi pratili progon, ugnjetavanje i ubojstva nacističkih i ustaških žrtava te se kao takvi zauvijek moraju poistovjetiti s tim genocidnim zločinima. Zbog toga je uporaba “za dom spremni” na suvremenoj hrvatskoj sceni tako duboko zabrinjavajuća. Nogometni navijači koji to uzvikuju na sportskim stadionima podržavaju, svjesno ili možda podsvjesno, ksenofobičnu, rasističku ideologiju koju predstavlja taj pozdrav te pritom veličaju ustaše i sve što oni predstavljaju. Isto vrijedi i za pjevača Marka Perkovića, poznatog kao Thompson, koji je godinama na svojim nastupima uzvikivao i pjevao “za dom spremni”.

NACIONAL: Što bi bio najbolji način da društvo spriječi veličanje nacističkih i ustaških simbola iz Drugog svjetskog rata? Jesu li kaznene sankcije najbolje sredstvo ili postoje učinkovitiji načini? Neki protivnici kažnjavanja tvrde da bi ono moglo izazvati kontraefekt: da bi se takvi simboli mogli glorificirati još i više.

Postoji hitna potreba ne samo za obrazovanjem, nego i za samoodgojem, za samosviješću. Njemačka se uspješno distancirala od svoje nacističke prošlosti ne samo odbacivanjem Hitlera i nacizma, već educirajući uzastopne generacije Nijemaca nakon Drugoga svjetskog rata o zlu koje je počinila njihova zemlja, u ime nje same. Godine 1995. francuski predsjednik Jacques Chirac javno je priznao odgovornost Francuske za deportaciju više od 75.000 francuskih i stranih Židova u nacističke logore smrti i koncentracijske logore, izjavivši da “ovi mračni sati zauvijek zamračuju našu povijest i da su uvreda za našu prošlost i našu tradiciju .” U istom duhu, hrvatski predsjednik Zoran Milanović pokazao je golemu hrabrost i integritet svojim javnim suprotstavljanjem i osudom bilo kakvog legitimiranja ustaša te simbola i slogana koji se s njima povezuju. To je, vjerujem, jedini učinkovit način borbe protiv veličanja ustaša, a time i zločina koji se zauvijek moraju vezati uz taj pokret i ideologiju.

NACIONAL: Spomenik žrtvama Holokausta sagrađen je u centru Zagreba i čeka otvaranje. Ne sumnjam da ste svjesni prijepora kome bi taj spomenik trebao biti posvećen: Skupština grada Zagreba odlučila je spomenik posvetiti svim žrtvama Holokausta, dok je Židovska zajednica Zagreb odbila podržati takvo rješenje te zatražila da se spomenik posveti žrtvama ustaša: Srbima, Židovima i Romima ubijenima u NDH. Kakav je vaš stav o tome?

Razumijem i podržavam stav Židovske općine Zagreb jer se čini da bi posvećivanje ovakvog spomenika svim žrtvama Holokausta umanjilo, ako ne i zasjenilo, zločine NDH i ustaša. Srbi, Židovi, Romi i hrvatski politički protivnici koje su ustaše pobili u Jasenovcu i drugim mjestima ubijanja zaslužuju da se u Hrvatskoj obilježe odvojeno od ukupnog pokolja Holokausta. To ne znači da u Zagrebu ne bi trebalo biti spomen obilježja žrtvama Holokausta, ali samo ako se to čini kao čin iskrenog sjećanja, a ne kao podmetanje da se izbjegne suočavanje s vlastitom mračnom poviješću Hrvatske.

NACIONAL: Na sveučilištima Columbia i Cornell predajete zakonodavstvo o genocidu. U tom kontekstu, Balkan je, nažalost, proteklih desetljeća bio iznimno zanimljivo područje: osim što je bio poprište manipulacije Holokaustom i genocidom u Drugom svjetskom ratu – pretjerivanja u Srbiji, umanjivanja u Hrvatskoj – genocid počinjen u Srebrenici 1995. postao je predmetom poricanja u Srbiji i Republici Srpskoj. U kontekstu priznavanja genocida u Drugom svjetskom ratu i Srebrenici, kako komentirate aktualnu situaciju u zemljama Balkana, posebice u Hrvatskoj, Srbiji i BiH?

Žalosna je činjenica da se poricanje i iskrivljavanje genocida sve više koristi kao taktička politička batina, a to je slučaj i na Balkanu izvan Bosne i Hercegovine. Već godinama, kao što točno ističete, krajnje desničarski elementi u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini ulažu velike napore u pokušaju da uljepšaju svoju nacionalnu povijest. Hrvatski ultranacionalisti u obje zemlje, prečesto uz potporu i poticaj hrvatske Katoličke crkve, minimiziraju, iskrivljuju, a u nekim slučajevima i potpuno negiraju hrvatsku ulogu i odgovornost za užasan aspekt Holokausta; a u Republici Srpskoj postoje, kako i sami ističete u svom pitanju, rašireni i često koordinirani napori da se odbace utvrđene pravosudne i moralne presude, da su snage bosanskih Srba počinile genocid u Srebrenici u srpnju 1995. Sumorna je stvarnost da su Jasenovac i Srebrenica bili među najozloglašenijim manifestacijama genocida u 20. stoljeću, a oba su počinili pristaše autohtonih ekstremističkih etnonacionalističkih ideologija. Takvi načini razmišljanja i njihovi zagovornici i danas su uvelike vidljivi.

Bojim se da trajni i drski pokušaji poricanja i iskrivljavanja ovih jezivih zločina kojima svjedočimo u Hrvatskoj, Republici Srpskoj i drugdje ne pokazuju samo moralni i ideološki bankrot poricatelja genocida. Daleko zlokobnije, oni su jasan pokazatelj otpornosti i ponovnog izbijanja političkog ekstremizma koji je stvorio plodno tlo za genocid.

NACIONAL: Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju i Međunarodni sud pravde u Haagu presudili su da je u Srebrenici počinjen genocid. Vlasti u Srbiji i Republici Srpskoj, srpskom entitetu u BiH, odbijaju priznati presudu. Kako to komentirate?

Aktualno poricanje genocida u Srebrenici je, u najmanju ruku, užasno. Činjenice o genocidu u Srebrenici čvrsto su utvrđene. Tijekom nekoliko dana, počevši od 11. srpnja 1995., paravojne snage bosanskih Srba kojima je zapovijedao general Ratko Mladić ubile su oko 8000 muškaraca i dječaka bosanskih Muslimana u dobi od 12 do 77 godina iz enklave Srebrenice. Glavni tajnik UN-a Kofi Annan to je kasnije nazvao “strašnim zločinom – najgorim na europskom tlu od Drugog svjetskog rata”. Pripadnici Republike Srpske također su nasilno i brutalno protjerali oko 25.000 bošnjačkih žena, djece i staraca iz Srebrenice. Kao što ispravno navodite u svom pitanju, uzastopna sudska i žalbena vijeća Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, kao i Međunarodnog suda pravde, kategorički su smatrala da je pokolj Bošnjaka u Srebrenici i oko nje po zakonu bio genocid, a u skladu s Konvencijom o genocidu. Međutim, umjesto da priznaju odgovornost za pokolj, ultranacionalistički političari iz Republike Srpske i njihovi pomoćnici proteklih su 26 godina poricali da ono što se dogodilo u Srebrenici predstavlja genocid, a umjesto toga su i besramno izmišljali alternativni – i lažni – scenarij. Na primjer, Milorad Dodik je genocid u Srebrenici nazvao “izmišljenim mitom” i kategorički izjavio da se “genocid nije dogodio, Srbi to nikada ne smiju prihvatiti”. Istovremeno, ogromni murali diljem Republike Srpske i Srbije veličaju Mladića kojeg je Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju osudio za genocid i koji služi doživotnu kaznu zatvora. Takvo je ponašanje funkcionalni ekvivalent pretvaranju Adolfa Eichmanna u narodnog heroja.

Nedavno, prošlog srpnja, navodno “nezavisna” komisija koju su imenovale vlasti Republike Srpske na čelu s Izraelcem Gideonom Greifom, objavila je više od tisuću stranica dugo izvješće koje ne samo da poriče genocid u Srebrenici već, u činu prekrajanja povijesti koje podsjeća na opravdanja ministra propagande Trećeg Reicha Josepha Goebbelsa za nacistički njemački antisemitizam, Bošnjake u više navrata prikazuje kao agresore, a bosanske Srbe kao žrtve. To je izvješće činjenična i pravosudna grozota koja poricanje genocida podiže na novu razinu. Inače, riječ je o istom onom Gideonu Greifu koji je tijekom godina više puta preuveličavao broj žrtava u Jasenovcu, inzistirajući da je tamo ubijeno čak 800.000, a ne prihvaćena brojka između 77.000 i 99.000 tisuća ljudi. Da ponovim još jednom – ključno je da zanemarimo buku svih onih koji iskrivljuju povijest kako bismo promovirali određenu političku ili ideološku agendu. Umjesto toga, moramo se voditi integritetom povijesne istine. A što se tiče Srebrenice, povijesna je istina da je to bio genocid, kao što je povijesna istina da su ustaše izvršile genocid nad Srbima i Židovima u Jasenovcu.

NACIONAL: Hrvatski predsjednik Zoran Milanović u posljednje je vrijeme dao nekoliko vrlo neobičnih izjava o genocidu u Srebrenici, komentirajući navode Milorada Dodika, srpskog člana Predsjedništva BiH, u kojima Dodik negira srebrenički genocid. Dopustite da citiram dio izjava hrvatskog predsjednika: “…Srebrenica je genocid jer na tome netko inzistira. Ja sam stalno govorio o Srebrenici kao genocidu, ali vidim da imam posla s ljudima koji su užasno agresivni i koji ti žele određivati svaku riječ kako ćeš izgovoriti. Dakle Srebrenica je genocid, u redu. Jasenovac je genocid. Je l’ to isto? Pa nije isto.(…) Ako sve bude genocid, moramo naći drugo ime za ono što su nacisti i njemačka mašinerija napravili Židovima u Drugom svjetskom ratu.” Dio javnosti u Hrvatskoj i BiH tu je izjavu, po mom sudu opravdano, protumačio kao relativiziranje i minimiziranje genocida u Srebrenici. Kako biste je protumačili vi?

Ne vjerujem u uspoređivanje patnje, niti u uspoređivanje opsega ili gnusne prirode različitih genocida ili zločina protiv čovječnosti. Sve žrtve ovakvih zločina zaslužuju dostojanstvo i poštovanje da se njihova agonija i patnja prepoznaju i pamte. Preživjeli iz Auschwitza i dobitnik Nobelove nagrade za mir Elie Wiesel poučio je da je “Holokaust bio jedinstven i jedinstven židovski događaj, premda s univerzalnim implikacijama”. Isto tako, smatram da je genocid u Srebrenici bio jedinstven i jedinstveno bošnjački događaj, iako s univerzalnim implikacijama, kao što je genocid u Ruandi bio jedinstven i jedinstven Tutsi događaj, premda također s univerzalnim implikacijama, i kao što je Jasenovac bio jedinstven genocid nad Srbima, Židovima i Romima, ali opet s univerzalnim implikacijama. Svaki genocid i svaki zločin protiv čovječnosti mora se promatrati kao jedinstven događaj iz perspektive i kroz prizmu njegovih žrtava, ali uvijek s univerzalnim implikacijama.

NACIONAL: Dopustite mi osobno pitanje. Rođeni ste 1948. u poslijeratnom kampu za žrtve nacističkog logora Bergen-Belsen. Vaši roditelji preživjeli su taj logor. Život ste posvetili borbi protiv mržnje i promicanju istine o Holokaustu i genocidu. Kako se, s takvim osobnim iskustvom, nosite s masovnim zločinima koji se, čini se, posljednjih desetljeća sve češće događaju u svijetu: Tibet, Ruanda, Bosna, Darfur, Islamska država, Mjanmar…? Čini se da ni apeli ni presude međunarodnih sudova nemaju učinka: ljudska volja za uništenjem čini se nezaustavljivom.

Upravo zato što sam sin preživjelih iz Auschwitza i Bergen-Belsena i zato što su cijele uže obitelji mojih roditelja ubijene u Holokaustu, vjerujem da moram učiniti sve što mogu kako bih spriječio da se dogode drugi genocidi i zločini protiv čovječnosti. Nažalost, tragično, međunarodna zajednica nije uspjela zaštititi žrtve u mjestima poput Darfura, Srebrenice i Ruande. Ali također vjerujem kako ćemo samo nastojanjem da se užasi prošlosti integriraju u globalnu savjest, moći dobiti barem priliku da pobijedimo sile tame koje prijete čovječanstvu u cjelini – sile netrpeljivosti, ili antisemitizma, rasizma, islamofobije i mržnje općenito. Kao što sam već spomenuo, vodič nam mora biti integritet povijesne istine i u njezino ime moramo zagovarati što snažnije možemo.

‘Zoran Milanović pokazao je hrabrost javnim suprotstavljanjem i osudom legitimiranja ustaša te simbola i slogana koji se s njima povezuju’.