Umjetničke ekologije svaki dan” naslov je izložbe koja u dijalog stavlja dvije umjetnice, Vlatku Horvat i Marinu Naprushkinu. Izložba se bavi umjetničkim ekologijama, feminističkim i drugim borbama u kojima, kako autorice ističu, sudjelujemo svaki dan, od malih do većih gesti. Umjetnička praksa Marine Naprushkine uključuje video, performans, crtež, instalaciju i tekst. Ona uglavnom radi izvan institucionalnih prostora u suradnji sa zajednicama i aktivističkim organizacijama. Usmjerena je na stvaranje novih formata, struktura i organizacija utemeljenih na samoorganizaciji koja se preklapa u teoriji i praksi. Korištenjem interdisciplinarnih i suradničkih formata i Vlatka Horvat i Marina Naprushkina nastoje rekonfigurirati društvena i fizička ograničenja u svom neposrednom okruženju. Izložba okuplja njihove recentne i novonastale radove koji uključuju slike, instalacije, fotografije i videoradove, kao i radionicu Marine Naprushkine. U Galeriji Nova izlaže novonastalu seriju velikih šarenih slika „Birds with the People“ nastalu 2022. godine, inspiriranu „maljevankom“ – tradicionalnim amaterskim slikama koje su slikale ženske zajednice u Bjelorusiji, Ukrajini i Poljskoj, a svrha im je bila ukrašavanje kućnih prostora. Reinterpretacijom ovog formata Naprushkina kombinira folklorne motive s referencama na val antirežimskih protesta u Bjelorusiji 2020. i 2021. godine, koji od tada, kako je naglasila, nisu prestali ni jednoga dana. Naprushkina izlaže i seriju printova „Every Day, School Books“ i videorad „Future“ iz 2020. godine, koji govore o emancipacijskim borbama – neprekidnim prosvjedima, mitinzima i štrajkovima koji utjelovljuju međusobnu podršku i solidarnost.

Marina Naprushkina već godinama živi u Berlinu, nakon što je u strahu od uhićenja napustila Bjelorusiju i svoj rodni Minsk. Godine 2007. osnovala je Ured za anti-propagandu koji se bavi državnim strukturama moći. Nakon dolaska u Berlin 2013. godine potaknula je osnivanje inicijative Neue Nachbarschaft/Moabit, koja je postala jedna od najvećih inicijativa te vrste u Berlinu, te izgradila jaku zajednicu ljudi s migrantskim i izbjegličkim iskustvom. Godine 2015. dobila je nagradu Sussmann koja se dodjeljuje umjetnicima ili grupi umjetnika na temelju njihova trenutnog rada. Dobitnica je godišnje nagrade „Princess Margriet“ za inspirativne ljude i organizacije koji su osmislili nove putove za Europu, a koju joj je dodijelio European Cultural Foundation 2017. godine. Sa svojim je radovima sudjelovala na 11. međunarodnom bijenalu u Istanbulu (2009.), na 7. bijenalu u Berlinu (2011.) i na bijenalu u Kijevu (2017.). Posljednjih godina živi u Berlinu gdje predaje umjetnost na Universität der Künste. Hrvatski kustoski kolektiv WHW ovu izložbu i obrazovno aktivistički program ostvarili su u sklopu projekta EU-a „Artistic Ecologies: New Compasses, Tools and Alliances“ koji vode u suradnji s Rijksakademie van beeldende kunsten iz Amsterdama i Neue Nachbarschaft/Moabit iz Berlina.

NACIONAL: Sa svojim radovima sudjelujete na izložbi „Umjetničke ekologije svaki dan“ koja inicira dijalog između vas i umjetnice Vlatke Horvat s kojom ste povezani kroz osobne i političke, umjetničke i aktivističke senzibilitete. Kada i gdje ste se upoznale s Vlatkom Horvat i što vas je privuklo njezinim radovima?

Vlatkin rad poznajem kroz izložbe na kojima smo zajedno sudjelovali tijekom godina, a koje je postavio kustoski kolektiv WHW. Sjajno je s vremenom razviti ovo umjetničko sestrinstvo. Upoznale smo se 2020. godine na otvorenju izložbe u Kunsthalle Wien, prve izložbe novih umjetničkih voditeljica Nataše Ilić, Ivet Ćurlin i Sabine Sabolović. Tijekom umjetničinog vodstva Vlatka je govorila o svojim radovima, a ja je nisam mogla prestati slušati. U instalaciju „Greda za ravnotežu“ postavila je različite predmete na vrlo lomljiv način koji bi u svakom trenutku mogli skliznuti. Čini se da se objekti, uključujući ljudska bića, kreću po čvrstom tlu, ali koliko je to sigurno? Uvijek balansiramo. To je vrlo poetičan, ali i precizan jezik.

NACIONAL: U Zagrebu ćete izložiti novu seriju velikih šarenih slika „Ptice s ljudima“, inspiriranu tradicionalnim amaterskim slikama ženskih zajednica u Bjelorusiji, Ukrajini i Poljskoj, a svrha im je bila ukrašavanje kućnih prostora, kroz koje povezujete folklor s valom prosvjeda u Bjelorusiji od 2020. godine do danas. Zašto ste odlučili spojiti tradicionalnu umjetnost i antirežimske prosvjede u Bjelorusiji?

Moji radovi na izložbi odnose se na suvremenu povijest otpora u Bjelorusiji, ali se također odnose na povijest diskriminacije i marginalizacije žena, žensku povijest umjetnosti i obrta. „Maljevanka“ je slikarski stil, čest sredinom dvadesetog stoljeća, osobito u siromašnim ruralnim područjima. Takve slike uglavnom su radile žene na ručno tkanom tekstilu. U patrijarhalnoj seoskoj sredini ženska umjetnost i zanati nisu se smatrali ispravnom ili „korisnom“ aktivnošću, jer su bili „neproduktivni“. Alena Kish, jedna od slikarica koje rade tom tehnikom i koja nije imala pristup profesionalnom umjetničkom obrazovanju, smatrana je nezaposlenom ili lijenom. U nemogućnosti izdržavanja umjetničkim radom, počinila je samoubojstvo. Prve izložbe njezinih radova održane su tek sedamdesetih godina prošloga stoljeća. Čini se da ova umjetnička praksa temeljena na ženskoj povijesti ne ostavlja mnogo tragova u povijesti umjetnosti. Istodobno, najveći umjetnici avangarde poput Kazimira Maljeviča i Mihaila Larionova nazivali su se neo-primitivistima i integrirali su narodnu umjetnost u svoje koncepte. Umjetnost autodidakta temelji se na snažnim potrebama i često ima snažan jezik marginaliziranih, ima vrlo izravne, ali i vrlo vješte oblike, usavršavane kroz generacije. Prosvjede u Bjelorusiji 2020. uvelike su oblikovale žene. I odjednom su se tragovi folklora pojavili posvuda – bilo ih je na plakatima, sloganima i nošnjama.

‘Nije se lako boriti protiv rata u ukrajini nakon dviju godina oštre represije u Bjelorusiji’. FOTO: WHW

NACIONAL: Na istoj izložbi prikazat ćete i radove „Svaki dan udžbenici“ i „Budućnost 2020“ kako biste još jednom istaknuli svoju podršku i solidarnost s ljudima koji protestiraju protiv bjeloruskog režima. Zašto vam je toliko stalo do toga da spajate svoju umjetnost s političkim angažmanom i stanjem u Bjelorusiji?

Postojimo ovdje i sada u određenim političkim i društvenim prostorima koji su često problematični i obilježeni nasiljem, moći i premještanjem. Osjećamo se povezano, pod utjecajem, neslobodno, ponekad je bolje učiniti nešto. Pisanje, slikanje, podučavanje i stvaranje prostora za to, može biti bilo što i možemo to nazvati umjetnošću.

NACIONAL: Od početka prosvjeda protiv predsjednika Bjelorusije Lukašenka, često se kao predvodnice navode tri žene: Svetlana Tihanovskaja, Marija Kolesnikova i Veronika Cepkalo. Tko su one i što je s njima danas?

Te tri žene udružile su snage i izazvale status quo vlade u Bjelorusiji. Uspjele su formulirati novu političku agendu i dati nadu za promjene u toj zemlji. Veronika Cepkalo morala je napustiti Bjelorusiju, Maryia Kalesnikava, koja je inače glazbenica, u bjeloruskom je zatvoru od 2020. i osuđena na jedanaest godina. Svetlana Tihanovskaja je predsjednica Bjelorusije u egzilu, koja živi i radi u Vilniusu. Dakle, sve tri nastavljaju otpor, prema okolnostima u kojima se sada nalaze.

NACIONAL: Je li točno da je od početka otvorenog izražavanja nezadovoljstva režimom u Bjelorusiji vlast zabranila rad preko 50 nevladinih organizacija te da su brojni umjetnici i kulturni djelatnici zbog toga napustili domovinu?

U posljednje dvije godine imamo najveći broj migracija zbog političkih progona i najvećeg stupnja represije. Oko 1000 političkih zatvorenika u novijoj povijesti Bjelorusije. Među ljudima koji su morali otići je i mnogo kulturnih djelatnika. Glumci, umjetnici, pisci u egzilu – svi se sada susrećemo u inozemstvu. Neki imaju kratkoročne planove i nesigurne životne uvjete. Ali vratiti se kući nije opcija, tamo ne možete kritički dići glas.

Marina Naprushkina na jednom od brojnih prosvjeda, ovoga puta za ukidanje patrijarhata. FOTO: WHW

NACIONAL: Zašto ste vi napustili Bjelorusiju i zašto vjerujete da ćete biti uhapšeni ako se vratite u rodni Minsk?

Najteže je biti lišen izbora života i rada tamo.

NACIONAL: U Berlinu ste osnovali organizaciju Neue Nachbarschaft/Moabit koja se bavi angažiranim projektima vezanima za solidarnost, kulturu, edukaciju i aktivizam. O kakvoj je zapravo organizaciji riječ?

Neue Nachbarschaft/Moabit postoji već 10 godina i inicijativa se može vidjeti kroz prizmu samoorganiziranja migranata iz susjedstva. Kroz tu inicijativu umjetnost je postala ključno sredstvo komunikacije za horizontalno umrežavanje. Kolektivne aktivnosti poput ovih olakšavaju vidljivost stvaranjem vlastitih oblika reprezentacije. Mnogi ljudi su mi rekli „da Neue Nachbarschaft/Moabit ne postoji, nikad se ne bismo sreli“, to je zbog segregacije u društvu. To nije digitalni prostor, moramo se osobno upoznati. Ali to je i mjesto gdje učimo – učimo jedni od drugih, bez frontalnih lekcija. U vrijeme pandemije gubimo društvene vještine, gubimo osjećaj zajedništva. Ovdje se to može vježbati, a ponekad je i to težak posao. I naravno, postoji mnogo o tome kako umjetnost može postati jezik između ljudi s vrlo različitim pozadinama.

‘Oko tisuću je političkih zatvorenika u novijoj povijesti Bjelorusije. To su glumci, umjetnici, pisci i svi su u egzilu – vratiti se kući nije opcija, tamo ne možete kritički dići glas’

NACIONAL: Još u Bjelorusiji osnovali ste Ured za antipropagandu koji se bavio državnim strukturama moći. Kako je djelovao Ured za antipropagandu i jeste li zbog tog projekta imali problema s bjeloruskim režimom?

Ured za antipropagandu se dosta promijenio. Od arhive o državnoj propagandi i umjetničkim intervencijama do platforme na kojoj sam surađivala s aktivistima. Na primjer, izdavali smo novine Self Governing i distribuirali ih u Bjelorusiji u mnogim gradovima uz pomoć aktivistica, uglavnom žena. Prve novine u 2010. godini bile su vrlo posvećene propagandi i lažnim slikama koje je proizvela vlada kako bi manipulirala i sakrila zločin koji su učinili nad mirnim prosvjednicima. Danas se više ne raspitujemo o lažnim slikama i videima, ovo je dio realnosti. Uvijek je bilo važno ne dovesti ljude s kojima smo radili u opasnost. I nije uvijek išlo lako. Bilo je uhićenja, pretresa kuća, oduzimanja publikacija…

NACIONAL: Poznati ste i po svom feminističkom aktivizmu. Kako biste opisali stanje s feminističkim pokretom danas u Bjelorusiji?

Olga Shparaga, filozofkinja i feministkinja, ovaj je pokret nazvala „Сила слабости” – Snaga slabosti. Bilo je tu puno solidarnosti, težine, brige – to i danas ima učinka i razvijat će se. Žene su oblikovale prosvjede u Bjelorusiji, feministička agenda bila je jaka, aktivisti se sve više zalažu za LGBTIQ+ prava. Bilo je dosta rasprava o tome žele li ili ne žele biti vidljivi na prosvjedima, zbog stigmatizacije od strane nekih drugih prosvjednika i također nasilnijeg postupanja policije. Unatoč svoj represiji, feministički i queer aktivizam jača.

NACIONAL: Kako su stanovnici Minska i Bjelorusije općenito reagirali na rusku agresiju na Ukrajinu? Osuđuju li je ili je više onih koji podržavaju vojnu agresiju koju podržava i predsjednik Bjelorusije Lukašenko?

Nikad više rat. Tako smo odgojeni. Većina ima prijatelje, obitelj i kolege u Ukrajini. Ali nije se lako boriti nakon dvije godine oštre represije u Bjelorusiji. Bilo je mnogo akcija željezničara koji su zaustavljali vlakove s oružjem koji su prolazili kroz Bjelorusiju. Ti ljudi su uhićeni i mučeni. Nadam se da ova djela onih koji se u Bjelorusiji uspiju oduprijeti neće proći nezapaženo i da će biti cijenjena.

NACIONAL: U Berlinu predajete na Universität der Künste. Govorite li svojim studentima o političkim previranjima u Bjelorusiji ili ste usredotočeni na umjetnost?

Fokusiramo se na umjetnost i govorimo o diskriminaciji, marginalizaciji, rasizmu, ratu i represiji – svakodnevnim sukobima i otporima diljem svijeta, ne samo u Bjelorusiji, ne samo u kontekstu određene države. Naravno, ovisi o tome koga podučavate. Ako su bijeli studenti, većinom rođeni u Njemačkoj, imaju malo iskustva zbog svog podrijetla i klase. Moraju kritički propitivati svoje privilegirane pozicije. Važan je pristup umjetničkim sveučilištima i obrazovanju općenito, tko ima lak pristup, a tko nema.