Nema pomoći’’, razočarano je u Okučanima na obilježavanju obljetnice vojne operacije Bljesak konstatirao general Luka Džanko, jedan od zapovjednika akcije oslobađanja prostora zapadne Slavonije, nezadovoljan odgovorom Andreja Plenkovića na njegovo pitanje kada će državni vrh u takvim prigodama nastupati zajedno. Zaista, čini se da sukob među prvim ljudima hrvatske države i dalje raste, pa su sada u svoje obračune uključili i vojsku. Nakon što je premijer odbio prijedlog predsjednika Republike o zajedničkom polaganju vijenaca, obojica su se u Okučanima pojavili svaki s vlastitom svitom generala. Zoran Milanović u pratnji vojnog vrha i zapovjednika Bljeska, premijer s časnicima iz Ministarstva obrane i generalima članovima HDZ-a. Hoće li se njih dvojica zaista sada otimati i oko vojske? I hoće li od vojnika tražiti da se i sami moraju opredjeljivati?

Odnos žestokog rivalstva između Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića očito nije novijeg datuma. O pravim korijenima njihove uzajamne netrpeljivosti javnost zapravo ništa ne zna. Ali neće biti da je riječ tek o sudaru dva gigantska Narcisa. Zbog ogromne strasti koju, obojica, u međusobnom šaketanju pokazuju i naramaka diskvalifikacija kojima se unakrsno časte, lako je povjerovati da je njihov sukob osobne prirode. Tko se u diplomatskoj službi u Parizu davio u kroasanima, a tko je u Bruxellesu kupovao rabljene automobile, tko je nilski konj koji papa lopoče, a tko licemjer – takva razmjena indiskrecija jedno će vrijeme možda i zabaviti širu publiku, ali i najbolji cirkus s vremenom dosadi. Žestok fajt u vrhu države Hrvatska sve više doživljava kao nepotreban, štetan i gadljiv gnjavež. Umorna je od njihovih bjesova. No, kad se razgrnu svi ti smetovi teških riječi, ružnog opanjkavanja i međusobnih optužbi, možda bi se ispod svih tih naslaga često praznog klepetanja ipak moglo naći i zrno ozbiljnog, za Hrvatsku važnog sadržaja.

Pravosudni potres

Prvo je koristeći svoju ustavnu ovlast predlaganja predsjednika Vrhovnog suda Zoran Milanović izazvao potres u pravosuđu, koje je godinama, još od devedesetih, debelo impregnirano HDZ-ovom vlašću. Pritom će predsjednik, nažalost, tvrdoglavo inzistirajući na svome viđenju procedure, posve nepotrebno otvoriti bokove i ugroziti mogućnost izbora vlastite odabranice, ugledne profesorice Zlate Đurđević. Njegov kolateralni sukob s Plenkovićevoj vlasti odanim Miloradom Pupovcem rezultirat će micanjem fokusa javnosti s bitnog na u ovom slučaju ipak sporedno. Vlastitom će nesmotrenom i raspojasanom retorikom šef države otvoriti prostor za zamjenu teza. Dopustiti da se problem korupcijom zarobljenog pravosuđa pokuša prikazati kao problem kvarenja međunacionalnih odnosa, odnosno problem njegova navodnog napada na srpsku zajednicu.

Svejedno, neki su se pomaci – možda i tektonski – ipak dogodili. Državno sudbeno vijeće odjednom počinje drugačije funkcionirati. Smjenjuje Mamićevim objavama diskreditirane osječke suce, na čelo Visokog kaznenog suda, suprotno svim očekivanjima i najavama, bira suca nepovezanog s HDZ-ovim strukturama i kriminalnim miljeom. Đuro Sessa više neće biti predsjednik Vrhovnog suda, nasljednik će se birati između više respektabilnih kandidata. Pretenciozno je govoriti o reformi pravosuđa, kako to šef države čini, ali nešto se ipak počinje mijenjati. Kao da se sužava prostor za HDZ-ovu dominaciju u sudstvu.

Monopol kadroviranja

Suština sukoba oko kadroviranja po diplomaciji također je zatrpana posve nepotrebnim Milanovićevim usporedbama s davnom, prije šezdesetak godina aktualnom kubanskom krizom, pri čemu on sebe posve preuzetno vidi kao američkog predsjednika Kennedyja, dok će premijeru Plenkoviću dodijeliti ulogu sovjetskog predsjednika Hruščova. Ali osnovno je da se dvojac na čelu države ne može složiti oko modela izbora novih hrvatskih ambasadora, pa su predviđena imenovanja – do kraja godine čak četrdesetak – stavljena na čekanje. Ustav veli da obojica, i predsjednik i premijer, sudjeluju u oblikovanju i provedbi vanjske politike. Andrej Plenković, međutim, ne pristaje na već uobičajeno suodlučivanje o diplomaciji. Šefu je države dostavio listu svojih odabranika i traži potpis.

Milanović inzistira na reciprocitetu. Zahtijeva izbor po formuli pola-pola. Potpisat će Plenkovićeve kadrove, ali polaže pravo da polovicu sam izabere. Ni taj se model ne čini baš ispravnim. Od čelnika bi se vlasti očekivao dogovor o najboljem rješenju za državu, bez prebrojavanja tko je čiji čovjek. Ali, ako to nije moguće, onda je mnogo bolje, i zakonski jedino ispravno, da predsjednik i premijer o tome kompromisom odlučuju. Svoj monopol u kadroviranju, na kakav se navikao za vrijeme bivše predsjednice na Pantovčaku, Plenković pokušava braniti tezom da ne mogu postojati dvije, nego jedna jedinstvena hrvatska diplomaciju. Za što je, kao, uvjet da je isključivo on bira. Milanović je potpuno u pravu kad odbija prihvatiti takvo rješenje. Kad se protivi premijerovoj ambiciji da, suprotno Ustavu i zakonima, sam gospodari hrvatskom vanjskom politikom i diplomatskim službama. Svađa oko procedure zapravo se tiče odnosa moći u državi.

Slično je i s tek otvorenim sukobom oko vojske. Izjave Zorana Milanovića kako razmišlja o tome da vojnicima, navodno zabrinut za njihovu kondiciju, zabrani sudjelovanje u obilježavanju Bljeska, zaista djeluju kao zveckanje nedopustivom privatizacijom Hrvatske vojske. Ali, posve je apsurdno da ga premijer Plenković optužuje za politizaciju vojske. Premda upravo HDZ već godinama uporno politizira i privatizira i Domovinski rat i branitelje. Međutim, taj se monopol počinje rastakati. Počinje ga razmrdavati predsjednik Milanović koji nikad nije patio od manjka samosvijesti ni tipičnih kompleksa hrvatskih ljevičara: državnim je zastavama mahao baš kao i HDZ, ne pristajući na desničarsko prisvajanje domoljublja ni ratnih zasluga. Njegova je impresioniranost vojskom iskrena i bjelodana. Još kao premijer prijateljuje s generalom Gotovinom, Ante ga Kotromanović kapacitira, vere se po transporterima. Otkako je na Pantovčaku ne prestaje primati braniteljske udruge, dodjeljuje odličja, obilazi obljetnice ratnih datuma, drži govore kojima se nekadašnji vojnici oduševljavaju.

Nerijetko pritom igra po rubu, povremeno se upuštajući u vrlo rizične, pa i problematične poteze. Nakon susreta s generalom Blaškićem najavljuje da će u svoj ured pozvati i Milivoja Petkovića, čim ovaj izađe iz zatvora. Problem je kad relativizira presude Haaškog suda. Još je veći problem kad odličjima časti optužene za ratni zločin, koji se od pravosuđa svoje države skrivaju po Hrvatskoj. Umirovljeni general Ljubo Ćesić Rojs na sva ga usta hvali i naziva najvećim državnikom nakon Tuđmana. Koliko će Rojsova iskrena ili lukava udivljenja koristiti šefu države, pogotovo ako se istodobno udaljava od svojih prirodnih birača, ratujući s maskotama ljevice, nevladinim udrugama, autoritetima civilnog društva, pa i novinarima, to tek treba vidjeti. Ali jasno je da Domovinski rat i veteransku populaciju sve više otima iz kandži HDZ-ove hegemonije, što može biti pozitivan proces ako ga ne bude previše skupo stajao.

Kolaps sustava

Andreju Plenkoviću, baš kao i Zoranu Milanoviću, odgovara međusobni fajt. Predsjednik oštri svoju poziciju, često koristeći prostor koji jalova opozicija ostavlja upražnjenim. Premijeru pomaže da iz fokusa javnosti izmakne svoje probleme u operativnom vođenju države. Prije svega tragični kolaps u borbi s koronom. Njegova se Vlada prvo pokazala potpuno nesposobnom da nabavi cjepivo, potom jednako nesposobnom u organiziranju cijepljenja. Povrh svega USKOK je otvorio istragu o suspektnim aranžmanima skopčanim s postavljanjem epidemiološke infrastrukture. Cvjećarskim su se obrtima dodjeljivali specijalizirani IT poslovi, pa ništa čudno da sustav ne funkcionira. Premijer ignorantski, mrtav-hladan veli da neće odgovarati za tehničke probleme. Ali morao bi odgovarati zbog kolapsa sustava. Brže su svjetske farmaceutske kuće uspjele proizvesti cjepivo protiv korone, nego što je njegova vlast uspjela postaviti organizaciju cijepljenja. Odgovornost za takav debakl nadilazi razinu resornog ministra.

Prepucavanje s predsjednikom države premijeru Plenkoviću koristi i kako bi se tim barnumskim vatrometom riječi u drugi plan potisnuli problemi koje njegova vlast i njegova stranka imaju s pravosuđem. Proširenje istrage oko Josipe Rimac, u koje je sada uključena i njegova bivša ministrica i još uvijek kooptirana članica HDZ-ova rukovodstva Gabrijela Žalac, otkriva da je njihova koruptivna mreža u njegovoj vlasti bila vrlo široko postavljena, da su njih dvije svoje pipke imale u desetak ministarstava, da im je na dispoziciji bilo i više ministara, pa se kao posve legitimno postavlja pitanje nisu li mjere provaljene jer su išle previše visoko, pa su se i neki od Plenkoviću najbližih ljudi mogli naći u zabranjenoj zoni, uhvaćeni u koruptivnom ofsajdu.

Premijeru također odgovara kamufliranje prave prirode sukoba u vrhu države. Odgovara mu da se ljuti boj s predsjednikom države percipira kao osobni sukob, široj javnosti možda atraktivno, ali zapravo nevažno međusobno naguravanje. Zato Zoran Milanović radi uslugu Andreju Plenkoviću kad svoju kritiku njegove vlasti puni tričarijama, olakim etiketiranjem, osobnom difamacijom i uvredama. Ako mu je cilj zaustaviti puzajuću uspostavu kancelarskog sustava. Ako su njegove vatrene invektive vođene namjerom sprečavanja bujanja premijerove moći iznad ustavnih ovlasti. Ako se pokušava suprotstaviti autokratskom scenariju kojim se cijela država prepušta vlasti jednog čovjeka, koji će o svemu odlučivati, a nikom neće odgovarati. Ako… Predsjednik Milanović otvorenim zasad ostavlja pitanje je li njegovo torpediranje premijera Plenkovića punjeno osobnim animozitetima ili brigom za demokratski ustroj države.