LINIJA ŽIVOTA: Početak Plenkovićeva kraja

Načinom na koji je skrojio HDZ-ovu izbornu listu, bez jakih imena, Andrej Plenković na sebe je preuzeo i potpunu odgovornost za ishod izbora. Potrošio je velike pare u kampanji, a onda je u stranački izlog stavio neprivlačnu, nimalo seksi robu. Uglavnom nekakve poletarce koji još ne znaju i ne mogu povući

Nije dočekao spas u posljednji čas, sporovozni glasovi iz takozvane dijaspore nisu bili dovoljni, pa se Andrej Plenković s velikim zakašnjenjem, debelo iza ponoći, vidljivo potonulih lađa, morao spustiti pred javnost da objavi, kako je rekao, relativnu pobjedu. Bez uobičajene oholosti, odjednom grubo prizemljen, teška je srca odlučio priznati da nije zadovoljan rezultatima izbora. Mora se zadovoljiti samo s četiri mandata u Europskom parlamentu. Peti koji se u anketama, pa i u izbornoj noći činio gotovo sigurnim, za dlaku mu je izmakao. Šef HDZ-a postao je tako najveći gubitnik europskih izbora. Mnogo veći od Mosta, koji suprotno najavama uopće nije uspio dobaciti do izbornog praga. Premda je HDZ i dalje prva stranka, Andrej Plenković zapravo je doživio ne samo težak i bolan, nego i diskvalificirajući poraz.

Prvo, njegovi su gubici najveći jer je, pokazuju izbori, jako osušio HDZ. Stranka je osvojila nešto manje od 23 posto glasova, što je, koliko se sjećamo, HDZ-ov povijesni minimum. Ubrali su mnogo manje nego na prethodnim europskim izborima. Ali i manje nego su uspijevali zagrabiti u vrijeme svojih najvećih padova. Tako nisko nisu bili čak ni 2011., kada se nakon neslavnog odlaska Ive Sanadera stranka našla na optuženičkoj klupi, zbog korupcije, pa je posve očekivano popila težak poraz na parlamentarnim izborima. Primjetno je da rejting Plenkovićeva HDZ-a već neko vrijeme kopni. Deficiti sada postaju dramatični. Glasački se bazen jako prazni. Krajnja mu desnica okreće leđa, što glasovima s centra, koji mu također ne lete u zagrljaj, ne uspijeva kompenzirati.

POTOPLJENI I PREMIJEROVI PARTNERI

Kako se europski izbori obično smatraju generalnom probom za parlamentarne izbore, koji padaju dogodine, šefu se HDZ-a ne piše dobro. Svoju će stranku vjerojatno sačuvati kao najjaču, ali tako oslabljenu da formiranje vlasti postaje vrlo upitno. Koalicijske kapacitete HDZ-a Plenković nije proširio, nego ih je reducirao. Sadašnji partneri, HNS i Milan Bandić, u nedjelju su doživjeli pravi potop. HDZ se toliko usukao da više ni velika koalicija nije rješenje. Ni zajedno sa SDP-om, koji trenutno prebacuje 18 posto potpore, nema dovoljno. Natpolovična većina u Saboru postaje sve nedohvatnija. Ogroman gubitak za premijera koji se još prije godinu, dvije mogao razbacivati potporom. Pred njegovim se vratima stajalo u redu, potencijalni su partneri tvrdili da bi ga zlatom trebalo plaćati. Europski izbori otkrivaju da su se Plenkovićeve i HDZ-ove centripetalne moći jako stanjile.

Drugo, Andrej Plenković najveći je gubitnik izbora jer se na koncu rezultatom, po broju mandata, izjednačio s do jučer praktično grogiranim i glavinjajućim SDP-om. S tim da je HDZ sebi kao cilj postavio osvajanje pet mjesta u Europskom parlamentu, a ni šesto se nije činilo posve nedohvatnim. Za SDP su i tri mandata bila san snova. A onda se dogodilo da su posve neočekivano i nezasluženo prebacili. Ni po osvojenim glasovima dvije stranke više nisu daleko. HDZ i SDP dijeli samo oko četiri posto glasova. Uspjeh družbe s Iblera dodatno je podebljan činjenicom da su, kao u najboljim danima, osvojili i četiri najveća grada u državi. Zato se Plenković pokisla perja pojavio u javnosti. Za razliku od Davora Bernardića, koji je potresen, u suzama, slavio pobjedu koja mu je nenadano pala u krilo.

NAJVEĆA KORIST ZA BERNARDIĆA

Izjednačen rezultat Socijaldemokrati mogu smatrati velikom pobjedom, a Hrvatska demokratska zajednica ozbiljnim porazom. SDP je preskočio psihološku granicu jer se vratio iz mrtvih. Razdirani podjelama i sukobima već više od dvije godine sami sebi pišu osmrtnicu, dok je HDZ punim jedrima plovio državom. Poniranje HDZ-a i uzlet SDP-a više je posljedica Plenkovićevih krivih poteza, nego Bernardićevih ispravnih odluka. Vladajući su u bitku poslali neiskusne i javnosti nepoznate juniore, šef je SDP-a bio pametniji, pa je zaigrao na svoje kapitalce. Načinom na koji je skrojio HDZ-ovu izbornu listu, bez jakih imena, Andrej Plenković na sebe je preuzeo i potpunu odgovornost za ishod izbora. Potrošio je velike pare u kampanji, a onda je u stranački izlog stavio neprivlačnu, nimalo seksi robu. Uglavnom nekakve poletarce koji još ne znaju i ne mogu povući. Preferencijalni glasovi govore da oni stranci nisu donijeli nikakvu dodatnu vrijednost, za razliku od SDP-ovih odabranika. Usporedba dviju lista sugerira HDZ-ovu inferiornost, u svjetlu koje SDP, posve neočekivano, odjednom djeluje superiorno.

Od SDP-ova, spletom sretnih okolnosti proizvedenog uspjeha na izborima, najveću će korist imati Bernardić. Osvojeni ga mandati spašavaju od već bezbroj puta zatražene demisije i pokušanog detroniziranja. Šef je SDP-a barem do parlamentarnih izbora stabilizirao svoju dosad jako uzdrmanu i ugroženu poziciju. Cementiranje statusa quo znači da od procesa transformacije stranke zasad nema ništa, što je za SDP sigurno loše i dugoročno bi se moglo pokazati pogubnim. U izbornoj noći Bernardić je svojoj partiji tepao kao nositelju, srcu promjena za cijelu državu. Ali sustizanje HDZ-a nije dokaz reformskih potencijala. Sposobnost za promjene u SDP-u se dosad nije vidjela. Kao što su posve nevidljivi ostali i njegovi liderski kapaciteti. Ljevica je na izbore išla raspršeno, svaka grupacija obaška, upravo zato što se SDP pokazao nesposobnim da postane čvrstom jezgrom nekog šireg lijevog okupljanja. Uloga na koju na Ibleru, opijeni uspjehom, sada pretendiraju.

Insajderi tvrde da više nije riječ o spašavanju Plenkovića, nego je posljednji trenutak za spašavanje HDZ-a. Čeka se dobrovoljac koji će o tome prvi zakukurikati. Koji će upozoriti da stranka ne može biti talac jednog čovjeka. Baš onako kako je Andrej Plenković svojedobno krenuo na propalog Tomislava Karamarka

Treće, Andrej Plenković sam je sebi navukao luzerski status podcjenjujući snagu desničarskih grupacija, pa su svježe sklepani Suverenisti s nešto više od osam posto osvojenih glasova odjednom izronili kao po snazi treća politička grupacija u državi. Najveći dio zasluga za taj udar zdesna ide Ruži Tomašić koja je na prošlim EU izborima na HDZ-ovoj listi osvojila brdo preferencijalnih glasova, pa ih je sada prenijela na novu adresu. Da je Ruža Tomašić uspjela okupiti sve disperzirane desničarske opcije, od svježe potučenog Mosta do Hasanbegovićeva proustaškog političkog zdruga, taj bi uzgon ljute desnice bio još vidljiviji.

Tvrdnja da je Plenković odveo HDZ previše lijevo teško je dokaziva. Nije on otišao ulijevo, nego se odmakao od desnice. Potiskuje uzdanice desnog krila HDZ-a i odriče se suradnje s radikalno desnim opcijama. Ali svojim ih dvosmislenim političkim stavovima i koketiranjem s desničarskim temama ne prestaje hraniti. Karamarko posadio, on nastavio njegovati. Valjda vjerujući da će pokušajem svog osobnog pretvaranja u malog Franju Tuđmana, rabeći u završnici kampanje retoriku i geste utemeljitelja stranke, spriječiti osipanje desnih birača. Poderao je glas i vjerojatno dobio upalu mišića od mahanja rukama, ali nije djelovao uvjerljivo. Pokazalo se da HDZ ne kontrolira i više ne uspijeva držati na uzdi prostor krajnje desnice. Funkcija koju je nekad uredno obavljao. Stvari su sada otišle predaleko. Narastanje političkog desnila moglo bi za HDZ postati nesavladivo.

NOVOPEČENI MESIJA KOLAKUŠIĆ

Četvrto, Andrej Plenković postaje veliki gubitnik i zbog svog načina borbe protiv populizma. Sam uzgoni populističke opcije kojima se navodno protivi. Uz malo malaksali antisistemski Živi zid, HDZ-ova je vlast sada pomogla uzletu i donedavnog suca Mislava Kolakušića koji je s osvojenih skoro osam posto glasova posve neočekivano trijumfirao kao po snazi četvrta politička snaga u Hrvatskoj. Kolakušić je vješto gradio svoju kampanju, sam sebe predstavljajući kao žestokog borca protiv korupcije. Tema nije nova, ali je u Hrvatskoj jako aktualna. Potentnom je čine razmjeri prisutnosti korupcijskog zla u državi i posve nemaran odnos vlasti prema zločinačkoj hobotnici. Premijeru Plenkoviću borba protiv korupcije nije u fokusu. Prema njenim je izdancima neobjašnjivo benevolentan. Kao da je to najnormalnije, a ne potpuno skandalozno, političari koji imaju ozbiljnih problema sa zakonom čuvaju mu parlamentarnu većinu. Vlastitim ministrima dopušta stvari koje oko njegove vlade stvaraju dojam mutnih sprega i grabežnih aranžmana.

Svojim načinom funkcioniranja vlast je borbu protiv korupcije učinila urgentnim pitanjem Hrvatske. Ona Kolakušiću razvija krila. Borg skupinom bivše ministrice Dalić ili aferama još važećih ministara Tolušića, Marića, ministrice Žalac, kao i brojnih HDZ-ovih, raznim makinacijama sklonih velmoža. Plenkovićeva nespremnost da na takve svinjarije reagira čine Kolakušića tako privlačnim da je javnost od njega spremna popiti i stvari koje tjeraju na oprez. Novopečeni mesija sam sebe vidi u faraonskoj ulozi. Da je po njegovom, bio bi premijer, ministar policije i pravosuđa. U kratkom roku, najavljuje, brzinom munje srezat će i ukinuti nekoliko desetina tisuća državnih propisa. Svoju borbu protiv korupcije kombinira s autokratskim najavama. Hrvatskom bi vladao čvrstom, željeznom rukom. Nered i nemoral što ih vlasti proizvode čine takve sultanske, putinovske ili orbanovske scenarije posve prihvatljivim. Velikom broju građana čak poželjnim.

Može li se neočekivani i šokantan HDZ-ov izborni podbačaj smatrati početkom kraja Andreja Plenkovića? Poraz na jednim izborima ne mora značiti definitivan potop, pa utoliko ni šef HDZ-a još ne mora u političko rezalište. Dok drži vlast u državi, teško da će se to pitanje u stranci potezati. Ali, upravo završeni izbori teško su ga ranili. Za peglanje gubitaka nužne su velike promjene, kakve je od njega gotovo nemoguće očekivati. Ali, tko zna, briga za vlastitu kožu može biti vrlo poticajna. Insajderi tvrde da više nije riječ o spašavanju Plenkovića, nego je posljednji trenutak za spašavanje HDZ-a. Čeka se dobrovoljac koji će o tome prvi zakukurikati. Koji će upozoriti da stranka ne može biti talac jednog čovjeka. Baš onako kako je Andrej Plenković svojedobno krenuo na propalog Tomislava Karamarka.

Komentiraj