LINIJA ŽIVOTA: Je li vrijeme za vladu nacionalnog spasa?

Posao moraju voditi visokokalibrirani operativci. Nema ih na vidiku? Nije točno! Do jučer nismo znali ni za doktora Beroša ili profesoricu Markotić, koji su se u samo mjesec dana pokazali kao pun pogodak. Našlo bi se, dakle, onih koji znaju, ako šef Vlade traži stručnjake. Ako stranačku, HDZ-ovu iskaznicu ne smatra uvjetom svih uvjeta

Izvanredna vremena traže izvanredna rješenja. Hrvatska već živi u neredovnom, faktički – premda ne i odlukama Sabora formaliziranom – izvanrednom stanju. Pogođena istovremeno s dvije katastrofe. S jedne strane pritisnuta korona-epidemijom koja diljem svijeta žanje ljudske živote u smetovima. S druge strane suočena s u ovom trenutku još neprocijenjenim, ali – sve je jasnije – strašnim posljedicama razornog potresa koji je, zahvaljujući i godinama prakticiranoj nebrizi i lošem održavanju grada, teško ranio Zagreb. Kao ekstenzija tih nevolja slijedi i već započeto ekonomsko urušavanje zemlje, čija se dubina ovoga trenutka ne može sagledati, ali djeluje poput bezdana. Broj nesretnika na burzi posljednjih se dana rapidno povećava, svakoga dana stiže oko tisuću novih ljudi koji su ostali bez posla. Strah se širi Hrvatskom, strah od zaraze i strah od materijalne devastacije života. Egzistencijalna panika.

Zbog stožera i Plenković djeluje bolje

Obranom od korona-ugroze iznenađujuće dobro rukovodi krizni stožer koji je u mjesec dana osvojio ogromnu podršku javnosti. Prema recentnom istraživanju Nove TV, 94 posto građana podržava poduzete mjere, bez obzira na njihovu restriktivnost. Čak 65 posto smatra da se Hrvatska s pandemijom nosi bolje od drugih europskih država. Nikada ni jedan potez vlasti nije imao takvu nepodijeljenu, unisonu potporu. Rezultat se može mjeriti samo s ishodom devedesetih godina provedenog referenduma za osamostaljenje Hrvatske. Veliki autoritet stožer je gradio svakodnevnom, vrlo otvorenom i poštenom komunikacijom s javnošću i svima vidljivim rezultatima. Rast bolesti u Hrvatskoj nije eksplozivan, još manje onako užasavajuće mahnit kao u bliskoj Italiji, primjerice, gdje se zdravstveni sustav pod silinom udara faktički slama. Ministar Davor Božinović, kao jedan od najbližih suradnika premijera Andreja Plenkovića, osigurava političku potporu, dok je u novom ministru zdravstva Viliju Berošu, brižnoj Alemki Markotić, šefici Zarazne bolnice u Zagrebu i respektabilnom Krunoslavu Capaku prema političarima generalno nepovjerljiva javnost odjednom našla ljude kojima se može vjerovati. Hrvatska je željna takvih, povjerenja vrijednih osoba. Pogotovo u teškim, kriznim vremenima njihova je vrijednost neprocjenjiva. Potpora koju oni uživaju sada se prelijeva i na premijera Plenkovića. I on danas djeluje mnogo bolje nego samo prije nekoliko mjeseci. Ali ministar Beroš i doktorica Markotić ujedno su i njegovo prokletstvo. Jer svojim suverenim i posvećenim kormilarenjem zdravstvenom krizom otkrivaju tragičnu potkapacitiranost drugih u ovom trenutku ključnih resora. Prije svega onih koji se tiču ekonomskih aspekata krize.

Stručna javnost stoga predlaže da se po ugledu na stožer koji rukovodi obranom od epidemije formira i krizni stožer za gospodarstvo. Poduzetnici su nezadovoljni interventnim mjerama Vlade. Smatraju da se žlicom pokušava izbaciti more iz broda koji tone. Ministar gospodarstva Darko Horvat uopće ne funkcionira. Mnogo zuji, al’ meda ne daje. Vlada nema potpredsjednika za ekonomska pitanja, ali ima potpredsjednike za obranu i prostorno uređenje. Ni ministar financija Zdravko Marić ne čini se doraslim izazovima današnjeg vremena. Više je okupiran spašavanjem obima državnog proračuna, nego ekonomskim spašavanjem Hrvatske. O njemu vjerojatno govori iz dubokog sna na Pantovčaku kratkotrajno probuđeni predsjednik Zoran Milanović kad kaže da nije vrijeme za knjigovodstvo, nego za vodstvo. Andrej Plenković nije sklon Horvatovoj smjeni, umjesto kriznog stožera formirat će nekakav ekonomski savjet, kao da ima vremena, kao da mu se svijet koji smo poznavali ne raspada pred očima. Njegovo potkapacitirano reagiranje već pali alarme u javnosti. Kad neće premijer, krizne programe nude drugi, stručnjaci, ali i populistički samozvanci. Mediji špekuliraju, neki i navijaju, o mogućem povratku svojedobno zbog afere Borg smijenjene Martine Dalić. S različitih se strana čuje ideja da Hrvatskoj treba vlada nacionalnog spasa. Kakvu je imala devedesetih, u slično dramatičnim, ratnim vremenima.

Hrvatska nema vremena za čekanje

Predsjednik Franjo Tuđman odlučio je da u ljeto 1991., suočen s jedne strane hukom nadolazećeg rata, a s druge strane izložen svojevrsnoj pobuni u vlastitoj stranci, formira Vladu nacionalnog jedinstva koju su uz HDZ činili predstavnici svih parlamentarnih stranaka, ukupno osam, od desnice do ljevice, dodatno podebljanu nestranačkim stručnjacima. Vlada na čelu s premijerom Franjom Gregurićem, jako zaslužna za organiziranje obrane, često se spominje kao dobro pogođen model za funkcioniranje vlasti u ratnim ili kriznim uvjetima. Slična su se rješenja prizivala u još nekim, po Hrvatsku teškim ili izazovnim vremenima, kada se vapilo za konsenzusom. Za vlasti premijera Ive Sanadera vođa opozicije Ivica Račan vodio je Savez za Europu, kao izraz transstranačkog okupljanja na europskom projektu. Kasnije zagovaranje formiranja Saveza za Hrvatsku nije uspjelo. Neka će se vrsta velike koalicije vjerojatno nametnuti kao nužnost nakon idućih parlamentarnih izbora koji bi se trebali održati ove godine, a koji su zbog novonastalih okolnosti posve neizvjesni. Ali Hrvatska nema vremena za čekanje. Situacija je takva da više ne trpi odgodu. Nužna su hitna rješenja, primjerena izvanrednom stanju u kojem se zemlja nalazi, a koje bi se idućih mjeseci dodatno moglo radikalizirati.

Nije vrijeme za rasipanje nacionalne energije u praznom strančarenju, o čemu će i opozicija morati voditi računa, ali ovu bitku premijer Plenković nikako ne može dobiti zatvoren u svoju kulu bjelokosnu, bez široke interakcije s javnošću. Ne treba podcijeniti mogućnost pobune. Očajni ljudi, bez posla, odjednom osiromašeni, nemaju što izgubiti

Nužno je, kao prvo, zadaću gospodarskog spašavanja Hrvatske povjeriti stručnim ljudima. Onima koji su sposobni kormilariti krizom, koji imaju ideju o tome što treba uraditi. Plenković pod hitno mora osigurati adekvatna kadrovska rješenja u svom kabinetu. Kao što je osigurao efikasan tim u borbi protiv korone. To sigurno nisu ministri koji sada vode ekonomske resore. Niti je dovoljno da premijer formira nekakvo savjetodavno tijelo. Posao moraju voditi visokokalibrirani operativci. Nema ih na vidiku? Nije točno! Do jučer nismo znali ni za doktora Beroša ili profesoricu Markotić, koji su se u samo mjesec dana pokazali kao pun pogodak. Zazivanje povratka Martine Dalić kao navodno spasonosnog rješenja posve je promašeno. Njena je stručnost neupitna, ali bivša se potpredsjednica Plenkovićeve vlade svojom ulogom u Borg skupini, krajnje suspektnom biznisu savjetničkog plindranja Agrokora, debelo kompromitirala. Hrvatska nije osuđena na recikliranje otpisanih. Nije, jer raspolaže vrsnim stručnjacima, što je i u ovim kriznim vremenima moguće razabrati.

Neka političari dijele sudbinu naroda

Tako je, dok vladajući mucaju o ekonomskim mjerama, Maruška Vizek, šefica Ekonomskog instituta u Zagrebu, objavila svoj prijedlog programa za pomoć hrvatskom gospodarstvu u ovom strašnom času. Uvjerena da Vlada ne akceptira razmjere, dubinu i kompleksnost problema s kojima je Hrvatska trenutno suočena, a koje ona naziva strukturnim lomom, Maruška Vizek predlaže radikalne mjere koje će i gospodarstvu i stanovništvu omogućiti preživljavanje, istodobno nudeći modele njihova financiranja – otvaranje kreditne linije s Europskom središnjom bankom, traženje stand-by aranžmana s Međunarodnim monetarnim fondom, čak aktiviranje novca iz drugog mirovinskog stupa, o čemu neki drugi prijedlozi, oni poslodavaca ili sindikata, ništa ne govore. Ratko Čačić, bivši potpredsjednik u vladi premijera Milanovića, danas u ulozi varaždinskog župana, također objavljuje svoj set od šest vrlo konkretnih poteza koje bi radi spasa gospodarstva vlast trebala povući. Našlo bi se, dakle, onih koji znaju, ako šef Vlade traži stručnjake. Ako stranačku, HDZ-ovu iskaznicu ne smatra uvjetom svih uvjeta.

Drugo, ako ne može složiti kriznim vremenima primjerenu vladu nacionalne koncentracije, Andrej Plenković neizostavno mora osigurati konzultacije i dogovaranje s opozicijskim strankama i socijalnim partnerima. Što prilično odudara od njegova dosad viđenog načina funkcioniranja. Kao što je općepoznato, premijer preferira da o važnim pitanjima države odlučuje sam ili u uskom krugu svojih najbližih suradnika, s rukama u kojima je često previše moći koja nije demokratski legitimirana. Na početku korona-krize Plenković je održao dva sastanka s parlamentarnom oporbom, nakon duga se vremena opet sastalo i Gospodarsko-socijalno vijeće, ali čini se da takva druženja ne kani nastaviti. Valjda mu je teško pala kritika ideje Vlade o nadziranju građana putem mobitela ili plana promjene Zakona o radu na štetu radnika. Nije vrijeme za rasipanje nacionalne energije u praznom strančarenju, o čemu će i opozicija morati voditi računa, ali ovu bitku premijer Plenković nikako ne može dobiti zatvoren u svoju kulu bjelokosnu, bez široke interakcije s javnošću.

Treće, ako i neće formirati vladu nacionalnog jedinstva, Andrej Plenković maksimalno se mora rukovoditi zahtjevom socijalne kohezije. Kopanje sukoba između javnog i privatnog sektora nužno je zaustaviti. Teret krize ovoga se puta mora raspodijeliti. Što vrlo vjerojatno podrazumijeva i odricanje od nekih stečenih prava, bez obzira na to je li riječ o političarima, HDZ-ovim klijentelističkim skupinama, poput branitelja, ili zaposlenika u javnom i državnom sektoru. Pametno je također ne raspaljivati, nego pomagati smirivanju prijepora između poslodavaca i radnika. A neke mjere Vlade skrojene su baš da ih svađaju. Ideja da bi se promjenom zakona prvima trebalo omogućiti kresanje radničkih prava i bacanje vlastitih uposlenika na minimalac, vrlo je opasna. Jer može voditi stvaranju nepodnošljivih socijalnih napetosti, možda i nereda i nasilja. Ne treba podcijeniti mogućnost pobune. Očajni ljudi, bez posla, odjednom osiromašeni, nemaju što izgubiti. U nekim talijanskim provincijama društvenim se mrežama već širi poziv da gladni okupiraju trgovine. U Zagrebu se ovih dana umnožava broj korisnika javnih kuhinja. Što se ne rješava demagogijom obojenom odlukom Vlade da se ministri odreknu jedne svoje plaće ili istom vrstom populizma nabijenim SDP-ovim zahtjevom da se primanja zastupnika i državnih dužnosnika srežu na minimalac. Bit će sasvim dovoljno da jedni i drugi, dva lica iste političke klase, napokon počnu dijeliti sudbinu vlastitog naroda. Ozbiljna vremena traže odgovorne ljude. Takvi su uvjet preživljavanja.

Komentiraj