LINIJA ŽIVOTA: Izbori u doba korone? Legalno ali nepošteno!

Dopuštajući da mu se odluke politički, pa i stranački instrumentaliziraju, dream team koji se proslavio u borbi protiv pandemije sada ugrožava vlastiti autoritet i uspješnost. Na dramu u koronom poharanom splitskom Domu za starije osobe Vili Beroš reagirao je slabo, na koncu prilično otvoreno služeći HDZ-ovom interesu

Zabranite aktualnom predsjedniku države da govori – s tom se vatrenom željom notorna Željka Markić obratila Nacionalnom kriznom stožeru, euforično pozdravljajući njihovu odluku da zabrane rad trgovina nedjeljom. Flaster na usta Zoranu Milanoviću gospođa vidi kao zdravstvenu mjeru. Ušutkavanje šefa države, tvrdi, koristilo bi psihičkom zdravlju nacije. Bilo bi smiješno da nije ozbiljno! Ljubiteljica zabrana implicitno zapravo otkriva da korona-stožer percipira kao mjesto stvarne i neograničene vlasti, koja može sve što hoće, pa i protjerati predsjednika Hrvatske iz javnosti u ilegalu. Iz Markićkine objave proizlazi i to da tijelo koje rukovodi borbom protiv COVID-a smatra adresom bliskom svom katotalibanskom krugu.

Ne bi se moglo reći da Nacionalni stožer civilne zaštite, na čijem je čelu potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović, nekim svojim recentnim odlukama nije dao povoda za takvo razumijevanje. Stručan i jako uvjerljiv u osmišljavanju i provođenju antipandemijske strategije, osvojio je veliko povjerenje javnosti. Zacrtani itinerar popuštanja, međutim, u nekim je dijelovima prilično diskutabilan. Kao da je krojen ispod Bozanićeve mantije, a ne u kabinetu premijera Plenkovića. Što se u prvom redu odnosi na odluku da se crkve otvore među prvima, već idućeg vikenda. Vjerske potrebe treba uvažavati, ali privilegiranje Crkve potpuno je neprihvatljivo i postaje nepodnošljivo. Kao što je neprimjereno bilo dopuštenje da se u jeku korona-krize organizira korizmena procesija na Hvaru. Cijela zemlja u režimu stroge izolacije, samo na zavičajnom otoku premijera Plenkovića i ministra zdravstva Beroša vjerska manifestacija prilično masovnog te stoga i rizičnog karaktera. Zato poznati zagrebački profesor Damir Bakić, s PMF-a, piše da je objavljeni plan ublažavanja restrikcija u javnom životu skandalozan i sramotan. Posebno problematizira odluku da se crkve otvore devet dana prije škola, pa od premijera traži objašnjenje kako je moguće da mu je održavanje misa važnije od održavanja nastave. Dozvoliti vjerska, ali ne i druga javna okupljanja, upozorava Bakić, totalno je nepravedno i diskriminirajuće.

renome u funkciji hdz-a

Slično je pogodovanje Crkvi moguće vidjeti i u odluci Stožera da trgovine nedjeljom više neće raditi. Odluci kojoj se Željka Markić tako silno veseli, ne krijući da razlozi njenog zadovoljstva nemaju veze s korona-ugrozom. Zatvaranje nedjeljom teško je argumentirati epidemiološkim razlozima. Politička je kalkulacija u ovom slučaju odigrala odlučujuću ulogu – udvaranje crkvenim krugovima pred nadolazeće izbore. Naravno da Hrvatska može regulirati, pa i zabraniti rad trgovina nedjeljom, ali ta odluka pripada Saboru, nikako nekom privremenom, za borbu protiv pandemije formiranom tijelu. Stožer sam sebi uzima malo previše prava. Zapravo pod krinkom faktički izvanrednog stanja instalira rješenja koja je redovnim putem teško progurati. Zaobilazi stav Ustavnog suda koji je zakon o nedjelji kao danu bez otvorenih trgovina već u dva navrata srušio.

Krizni stožer tako ubrzano počinje trošiti reputaciju koju je stručnim radom dosad stekao. Ugled se topi usporedo s njegovim politiziranjem. Dopuštajući da mu se odluke politički, pa i stranački instrumentaliziraju, dream team koji se proslavio u borbi protiv pandemije sada ugrožava vlastiti autoritet i uspješnost. Na dramu u koronom poharanom splitskom Domu za starije osobe Vili Beroš reagirao je slabo, na koncu prilično otvoreno služeći HDZ-ovom interesu. Posve na tragu premijerove izjave da problematiziranje partijske pripadnosti ravnatelja te ustanove, odnosno činjenice da je bez kvalifikacija i natječaja postavljen isključivo stranačkom odlukom, dakle da problematiziranje HDZ-ove uloge u tragediji u Splitu neće dopustiti. Ne čudi stoga što ministar zdravstva, pozivajući se na inspekcijski nalaz, sada tvrdi kako nikakvih nepravilnosti u Domu nije bilo. Navodno je i Ministarstvo za socijalnu politiku došlo do identičnog zaključka. Za smrt deset staraca i za jako, desetak dugih dana zakašnjelu reakciju nadležnih, nitko – znači – neće odgovarati. Na pitanje kako je moguće da u takvom slučaju nitko nije kriv, Vili Beroš cinično odgovara da je sva krivnja na virusu. Nije mu se omaklo. Na sličan je način prethodno zataškao i slučaj ravnatelja Vinogradske bolnice Maria Zovaka, koji se odbio držati protupandemijskih mjera, ugrožavajući funkcioniranje svoje ustanove i zdravlje pacijenata. Stavljajući vlastiti renome stručnjaka u funkciju HDZ-a, ministar počinje skidati pozlatu koja ga je u očima javnosti dosad krasila.

Uzdanice represije

Kako stisak korona-krize popušta, tako rastu ambicije da se Krizni stožer politički iskoristi. Na njihovim su zaslugama narasli i premijer, i njegova vlada, i vladajuća stranka. Pokušaj političke eksploatacije uspješno vođene bitke protiv smrtonosnog virusa sada se kanalizira prema izborima. Tako vrh HDZ-a obigrava oko ideje da se parlamentarni izbori udjenu usred ljeta, brzo nakon popuštanja epidemijske stege, u vremenu u kojem će zemlja vrlo vjerojatno s olakšanjem odahnuti, ali se krizi primjereno zbijanje redova oko vlasti još neće istopiti, a prije sumornih vremena koja se s dolaskom jeseni mogu očekivati i koja prijete mogućim povratkom korone, sasvim sigurnim zbrajanjem turističkih manjkova i drugih oblika ekonomskog urušavanja, vjerojatno i masovnom oskudicom hrane, možda i glađu stanovništva.

Svaka vlast termine izbora prilagođava prije svega vlastitim interesima. Andrej Plenković u tom pogledu nije izuzetak. Organizirat će raspuštanje Sabora kad mu najviše bude odgovaralo. Ali održavanje izbora u vremenu teških poremećaja, kakvi su ovi današnji, vrlo je upitno. Hrvatska je danas u situaciji u kakvoj nikada nije bila. Fokusiranost nacije na zarazu potpuno onemogućava političku, pa onda i izbornu utakmicu. Prostor za opozicijski stav maksimalno je sužen. Gotovo da ne postoji. Homogenizacija oko vlasti, pokrenuta strahom od virusa koji kosi živote te razara gospodarstvo i društvo, čini se prilično čvrstom. Andrej Plenković, kažu prognoze, lako će se prošetati kroz izbore. Ali njihovo forsiranje u kratkom roku, već ovoga ljeta, dok je cijela zemlja još izbačena iz normale, može biti legalno, ali je prije svega duboko nepošteno.

Na Milanovića sada nasrću razne udruge koje funkcioniraju kao produžena ruka HDZ-ove vlasti. Otvoreno su vrisnuli i Plenkovićevi pobočnici. Ministar se branitelja Medved najviše isprsio tvrdeći da takve izjave neće dozvoliti. Ministar neće dozvoliti predsjedniku Republike da govori?

Situacija velike nacionalne pometnje, kakvoj i u prvim satima popuštanja mjera svjedočimo, ide na ruku autoritarnim tendencijama. Loše je ako se pritom Krizni stožer smatra uzdanicom neslobode i represije, što izjave Željke Markić o zabrani govora prvom čovjeku Hrvatske, ili bilo kome drugome, impliciraju. Ideja da bi se Zoranu Milanoviću trebalo zabraniti istupanje, jedino oruđe kojim predsjednička funkcija raspolaže, duboko je antidemokratska. Zašto bismo šefa države, koji ima najjači izravni mandat, za kojega je glasalo više od milijun građana, potjerali iz javnosti? Zato što je u Jasenovcu, na margini nakon pet godina ponovno nepodijeljene komemoracije, rekao da HOS-ovu ploču zagađenu ustaškim pozdravom „za dom spremni!“ „treba maknuti, baciti negdje“. Što je ljutu desnicu jako uzrujalo. Milanović je kriv jer je rekao istinu.

Tuđman i HOS

Prvo, rekao je istinu kad je predlažući uklanjanje sporne ploče spomenuo da „onaj tko se sa ZDS-om borio 1991., nije se borio samo za Hrvatsku nego i za restauraciju države nastale 1941.“, pritom se doslovce pozivajući na predsjednika Tuđmana, koji je HOS-ovo naslanjanje na ustaško naslijeđe javno raskrinkavao kao pogubno za Hrvatsku. Dopuštajući da među HOS-ovim borcima ima i “hrvatskih fanatika, hrvatskih ljudi koji su imali hrvatske ideale”, Franjo Tuđman još je 1992. potpuno nedvosmisleno upozoravao na njihovo začuđujuće nasjedanje „onima koji im oblače crne košulje i fašističke oznake iz izgubljenog Drugog svjetskog rata. Što bi bilo od Njemačke da se nastavila na crnokošuljaškim i smeđokošuljaškim tradicijama i hakenkrojcovskim oznakama”, retorički se pitao. Njegov današnji nasljednik na Pantovčaku govori isto. Otvoreno podsjeća na neke notorne činjenice. Uostalom, o svojim su ustaškim inspiracijama znali svjedočiti i sami HOS-ovci. Tako je Ante Prkačin, ratni načelnik Glavnog stožera HOS-a, u jednom intervjuu bez ikakve zadrške obrazlagao da je “HOS-ovo izvorište hrvatska ustaška vojska iz 1941. godine”, da je njegovim utemeljiteljima devedesetih jedina inspiracija za ZDS bio ustaški pozdrav, kao što su uzor za uniforme i ostalo znamenje nalazili u ustaškim bojovnicima, prvenstveno u Francetić-Bobanovoj Crnoj legiji.

Drugo, Milanović govori istinu kad u naknadnim objašnjenjima, odgovarajući na lupetanja da je svojom izjavom o micanju sporne ploče uvrijedio sve branitelje, tvrdi da se žrtva poginulih HOS-ovaca u obrani Hrvatske iskorištava za rehabilitaciju ustašluka. „Neću prestati ustrajavati s prokazivanjem onih likova koji politički i neljudski zloupotrebljavaju poginule branitelje da bi relativizirali zločinački karakter NDH te da bi se narugali žrtvama ustaškog terora i u Jasenovcu i širom Hrvatske. Neću šutjeti pred onima koji misle da su u poginulim pripadnicima HOS-a pronašli sredstvo za slobodno veličanje ustaštva te za neometano širenje mržnje i laži. Neću ustuknuti pred javnom agresivnošću političkih štetočina koji misle da mogu dovijeka parazitirati na afirmaciji NDH, najstrašnijeg moralnog i političkog posrnuća u modernoj hrvatskoj povijesti“, rezolutan je bio predsjednik.

Treće, Milanović služi demonstriranju istine kad svojom izjavom isprovocira samoraskrinkavajuću reakciju zdesna. Bjesnilo crne desnice posve je očekivano. Ali na njega sada nasrću razne udruge koje funkcioniraju kao produžena ruka HDZ-ove vlasti. Otvoreno su vrisnuli i Plenkovićevi pobočnici. Ministar se branitelja Medved najviše isprsio tvrdeći da takve izjave neće dozvoliti. Ministar neće dozvoliti predsjedniku Republike da govori? Svoj komesarski stav Medved pokazuje i oklijevanjem da Milanovića pozove na skoro obilježavanje obljetnice akcije Bljesak, koje će se 1. svibnja održati u Okučanima. Pantovčak je predložio da tom prigodom trojica predsjednika, Republike, Sabora i Vlade, polože zajednički vijenac, baš kao što su to prošloga tjedna uradili u Jasenovcu. Ali organizator, Ministarstvo branitelja, šuti. Kao da su i Bljesak, i obrana Hrvatske, i Domovinski rat u osobnom vlasništvu Tome Medveda.

Dopuštajući svom ministru da se prema instituciji predsjednika države tako ignorantski postavlja, premijer Plenković striptizira demokratski oskudan, čak uzurpaciji sklon karakter svoje vlasti. Baš kao što uprezanjem Kriznog stožera u izbornu utakmicu pokazuje da su mu stranački probici ispred nacionalnih interesa. Spreman je žrtvovati junake rata protiv COVID-a da bi ostvario izborni profit. Najgore, posve je nehajan prema činjenici da tako ugrožava, kompromitira i ruši njihovu uvjerljivost u nekom narednom krugu pogibeljnog cvjetanja korone.

Komentiraj