Nema za djecu, nema za mlade, da im otvori perspektivu i zadrži ih u Hrvatskoj, nema za sirotinju. Prioriteti su pogrešno postavljeni. Nikad ne usfali para za veteranske udruge, a ni sada pred izbore za isplatu covid-dodatka umirovljeničkoj bijedi, ali se računi za lijekove ne plaćaju. Generalno, Hrvatska je pretvorena u nenarodnu državu

I sam Bog je zaplakao nad ovim malim, nevinim stvorenjem – rekao je svećenik na sprovodu brutalno ubijene dvoipolgodišnje djevojčice čija je sudbina potresla Hrvatsku. Prostor ispred Dječje bolnice u Klaićevoj i društvene mreže slamali su se prošloga tjedna pod teretom emocijama nabijenih poruka. Medvjedići, plišane igračke, svijeće i cvijeće, izrazi ljubavi djetetu koje je doslovce umlaćeno. Ali, istodobno, mnogi su jedva čekali da se malu Nikoll spusti u grob kako bi se njena užasna sudbina izmakla iz fokusa javnosti. Ni desetak dana od pokopa svjedočimo ekstremnoj perverziji: kao prave žrtve pokušavaju se predstaviti oni koji su o tom malenom životu trebali brinuti.

Nesretnoj djevojčici nije presudila samo monstrum majka, koja joj je vlastitom rukom smrskala glavu. Pokazalo se da je u tom strašnom zločinu sudjelovala i država. Konkretnim odlukama i generalnom insuficijencijom sustava socijalne zaštite. Olako donesenom odlukom da se dijete iščupa iz udomiteljske obitelji, u kojoj je raslo od dojenačke dobi, i vrati očito nasilnim, višekratno osuđivanim, vjerojatno i psihopatski profiliranim biološkim roditeljima. Država je odgovorna i za potkapacitiranost i totalnu zapuštenost cijelog sustava, što onda rezultira i tragedijama. Kao i onda kad je jedan otac kroz prozor pobacao četvero svoje djece ili kad je ona majka ugušila svog sinčića, i sada se opet navode zastrašujući podaci. Da najmanje svako peto dijete u Hrvatskoj trpi nasilje, što znači možda i dvjesto tisuća mališana. Da su domovi za nezbrinutu djecu prebukirani. Da je posvajanje dugotrajan hod po trnju birokracije. Da je udomitelja sve manje, u dvije godine ni jednog jedinog zahtjeva. Da oni koji su već u sustavu godinu dana čekaju razgovor s ministrom. Da su zakoni skrojeni na štetu djece. Da je Ustavni sud još 2017. naložio donošenje novog obiteljskog zakona, uzalud. Da je socijalnih radnika premalo. Da svaki mora brinuti o dvjesto, ponekad i više obitelji, što je desetak puta više od standarda. Da su socijalne službe jako birokratizirane i neprohodne. Da Hrvatska za socijalu izdvaja manje od većine europskih država. Da cijeli sektor vlast zapravo tretira kao devetu rupu na svirali.

Dok se teško ranjena Nikoll u bolnici još borila za svoj život, nadležni je ministar Aladrović priznao postojanje „strukturnih problema u domeni socijalne skrbi“, hitro je održao više sastanaka preferirajući uzbunjene građanske inicijative na račun stručnjaka zaposlenih u sustavu, možda i zato što je atraktivnije izaći pred kamere s besprijekorno zrihtanom i medijski prodornom Jelenom Veljačom. Najavljene su promjene zakona i donošenje nekakvog akcijskog plana. Na sve se strane govorilo o početku preokreta. Smijenjen je ravnatelj lokalnog centra za socijalnu skrb, koji se proslavio izjavom da se malena mogla i sama tako strašno ozlijediti jer je, kao, bila sklona autodestrukciji, a za kojega se ispostavilo da je HDZ-ov kadar koji je svojedobno bio dogurao čak i do mjesta pomoćnika ministra. Naslijedila ga je – koje li slučajnosti! – jedna HDZ-ova županijska vijećnica.

Manjak empatije

Premijer je inzistirao na tome da u cijelom slučaju nema nikakve ministrove odgovornosti. Ministar nije odgovoran jer se greška dogodila na terenu, rekao je. Da, ali se dogodila u sustavu pod odgovornošću ministra Aladrovića. Sustavu iz kojeg danas sve glasnije tvrde da u ovom tragičnom slučaju nije bilo većeg odstupanja od zahtjeva struke. Ispada da za smrt jednog njihovoj brizi povjerenog djeteta na koncu nitko nije kriv. Da bi se javnost trebala solidarizirati s preopterećenim socijalnim radnicima i njihovim ministrima, a ne sa žrtvama jednog loše posloženog i zapuštenog sustava.

Isti manjak empatije i sklonost brzopoteznom zataškavanju i zaboravu država je pokazala i u drugim slučajevima koji su na sličan način užasnuli i sledili naciju. Kad je nekoliko staraca izgorjelo po špelunkama privatnih domova pa je u javnost isplivalo pitanje zašto hrvatska država vlastitu odgovornost – brigu za starije osobe – uglavnom prepušta privatnoj inicijativi i pretvara u biznis, najčešće bez bilo kakve kontrole uvjeta u kojima su ljudi prisiljeni živjeti. Ili kad se lani zbog proboja korone u splitski dom umirovljenika 18 štićenika oprostilo sa životom, dok je ravnatelj, po struci arheolog i povjesničar, još jedan iz reda HDZ-ovih hahara, prošao bez bilo kakvih posljedica. Premda bi broj umrlih vrlo vjerojatno bio manji da je on pravodobno reagirao.

Aktualna vlast pokazuje se krajnje nezainteresiranom, ravnodušnom i nemarnom prema potrebama i patnji građana. Ljude uopće ne smatra važnima. Istina, nije po tome neki izuzetak. Još je Franjo Tuđman s omalovažavanjem govorio o „stoci sitnog zuba“. Taj je prezrivi diskurs ucijepljen u gotovo kompletnu političku klasu. Ali indolencija i nebriga eskaliraju, manifestiraju se na sve brutalniji i dramatičniji način. U krajnje iscrpljujućoj koronakrizi Andrej Plenković hladno je po procijepljenosti ostavio svoj narod na dnu Europe. Dok velika Njemačka nabavlja i ruski Sputnjik, Hrvatska je od te ideje odustala. Tragično je da Hrvati idu u susjednu Srbiju na cijepljenje. To je poraz kakav se Hrvatskoj nije trebao ni smio dogoditi.

Nevjerojatna se ignorancija ogleda i u odnosu prema žrtvama covida, kojih se vlast ne želi sjećati. U Hrvatskoj je izgubljeno više od šest tisuća života, ali država ni u jednom trenutku nije smatrala potrebnim tim ešalonima mrtvih odati počast. Za razliku od nekih drugih zemalja koje za svojim ljudima javno žaluju. Novi je američki predsjednik Biden dan uoči svoje inauguracije predvodio komemoraciju u čast stradalih od covida, a ponovio je to i nedavno kada je govorio o tome kako je od korone u jednoj godini umrlo više Amerikanaca nego ih je stradalo u Prvom i Drugom svjetskom ratu, plus onom u Vijetnamu. Slične su komemoracije u prisustvu najviših čelnika vlasti održane i u Sloveniji i Italiji, gdje je lanjski datum početka drame u Bergamu proglašen Danom sjećanja na žrtve pandemije. U Hrvatskoj nije održana baš ni jedna komemoracija. Nije proglašen Dan žalosti. Komemoriraju se – i to vrlo frekventno – samo ratna stradanja i obljetnice. Premda je covid u jednoj godini pokosio skoro trećinu od ukupnog broja žrtava koje je Hrvatska imala u petogodišnjem Domovinskom ratu.

Kruha gladni

Ipak, vrhunac bezobzirnosti i cinizma vlast je pokazala komotnim odnosom prema posljedicama razornih potresa, posebno onog u Zagrebu gdje ni godinu dana nije bilo dovoljno za pokretanje organizirane obnove, te potpuno neadekvatnim reagiranjem na još aktualnu nestašicu lijekova, pri čemu je premijer Plenković plasirao nekoliko, vjerojatno u cijeloj svojoj političkoj karijeri najkatastrofalnijih izjava. Veledrogerije je prvo optužio da se obustavom isporuke lijekova uključuju u predizbornu utakmicu, bagatelizirajući nikad veći, preko pet milijardi kuna težak dug države. Pa im je prišio da valjda iz obijesti, jer „ne vidim da su kruha gladne“, potražuju svoje pare. Svekolikoj javnosti tako sugerirajući da se računi ne moraju plaćati. Ako ne mora država, zašto bi morali građani? Ni banke nisu gladne kruha. Možda se ni njima krediti ne moraju vraćati. Premijer se faktički založio za financijsku nedisciplinu i kaos u državi. Potom će lamentirati o tome da je problem izmišljen, da u stvarnosti zapravo ne postoji – “Ne vidim sistemski problem s lijekovima, on je više u eteru nego u realnosti” – tvrdeći da nitko neće ostati bez potrebnih medikamenata. Dok su se istodobno teškim bolesnicima po bolnicama otkazivale terapije.

Čini se da su za Andreja Plenkovića ljudi i njihovi problemi potpuno nevažni. Opoziciji u Saboru na postavljena pitanja ne odgovara. Samo pun udivljenja prema vlastitom liku i djelu neprestano vergla priču o svom uspjehu na lanjskim izborima. Možda zato što se nekim drugim postignućima ne može pohvaliti! Nemar vlasti nerijetko se objašnjava ograničenim materijalnim mogućnostima države. Da, Hrvatska je siromašna zemlja, ali država živi krezovski. Troši i štedi na pogrešnim mjestima. Gomila administraciju, štanca uhljebe, tovi klijente, izbjegava racionalizacije i reforme, nabavlja bijesna vozila, organizira kupovinu vojne eskadrile, dopušta cvjetanje korupcije i prelijevanje javnih sredstava u privatne džepove. Nema za djecu, nema za mlade, da im otvori perspektivu i zadrži ih u Hrvatskoj, nema za sirotinju. Prioriteti su pogrešno postavljeni. Nikad ne usfali para za veteranske udruge – možda zato što ih HDZ godinama koristi kao svoje stranačke pretorijance – ni sada pred izbore za isplatu covid-dodatka umirovljeničkoj bijedi, ali se računi za lijekove ne plaćaju. Generalno, Hrvatska je pretvorena u nenarodnu državu. Državu koja je prema vlastitom narodu bahata, hladna, gruba i bezdušna. Koju muka građana uopće ne dotiče.

Oprosti nam što trpimo ovu državu koja ne štiti najmlađe i najslabije, pisalo je na jednoj od poruka ostavljenih na pločniku pred bolnicom u kojoj je majušna Nikoll upravo bila izgubila bitku za život. Siroto djetešce podleglo je boli i ranama. Vlastiti su je roditelji ubili, država im je svojom nebrigom asistirala. Možda će i Bog na koncu zaplakati nad tužnom Hrvatskom. Andrej Plenković neće.