Predlažemo raspuštanje Sabora i raspisivanje izbora jer je naša vlada ostvarila sve ambicije koje smo 2016. postavili u svom izbornom programu – tako premijer Andrej Plenković obrazlaže svoju odluku o hitnom, ho-ruk organiziranju parlamentarnih izbora, ne dajući vremena koronakrizom izmučenim građanima da se vrate normalnom životu. Pravilo je da se uoči izbora podvlači crta. Uobičajeno je da svaka vlast sama sebe hvali. Ali ako premijer tvrdi da je u protekle četiri godine, koliko vodi Hrvatsku, ostvario sve svoje planove i ciljeve, onda su mu ambicije bile skrojene vrlo usko i skromno. Premda osobno ne djeluje kao čovjek koji bi se zadovoljio ambicijama iz podruma.

Plenković ne krije da će izbore pokušati dobiti sužavanjem fokusa s ukupnosti svog mandata na samo nekoliko mjeseci hrvanja s pandemijom. Hrvatska je u borbi protiv korone – mora se priznati – bila vrlo uspješna. Premijer je napravio najbolje što je mogao, posao prepuštajući stručnjacima, da bi na krilima njihovih uspjeha i njegov rejting onda poletio u nebo. Ali sve se počinje mijenjati kad od vrlo popularnih članova Kriznog stožera pokuša napraviti HDZ-ove izborne adute, stranačke posvuduše čije izjave cure sa svih ekrana i medija, sve do naslovnica ženskih revija, što im nikako ne povećava ugled. Proces se ruiniranja ubrzava kad Krunoslav Capak, ravnatelj Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo, služeći HDZ-ovoj namjeri o brzopoteznom sazivanju izbora, izjavljuje da na birališta mogu i oni koji su u samoizolaciji, što se dosad smatralo kršenjem zakona te razlogom za policijski progon i kažnjavanje. Nakon provale na koju je javnost žestoko reagirala, čini se da Stožer sada više odmaže nego što pomaže HDZ-u. Pretvoren u živi dokaz partijskog funkcioniranja hrvatske države. U kojoj ni u protupandemijskom kriznom timu, kao ni na vodećim pozicijama u zdravstvu ili bilo kojem drugom segmentu društva, nema prolaza bez HDZ-ove iskaznice.

Izborni izlog

Što bi Andrej Plenković mogao staviti u svoj izborni izlog? Što mu je preporuka za osvajanje novog mandata? Četiri godine njegove vlasti obilježene su sustavnim podcjenjivanjem Hrvatske. Prvo, premijer je teško omalovažio državu odmah na početku, sastavom svoje Vlade i najužeg suradničkog tima. Nesposobnija ekipa odavno nije viđena. Državnim poslovima dirigiraju poletarci, ljudi bez ikakva radnog iskustva. Funkcionalni ministri na prste se jedne ruke mogu nabrojati. Nije čudo da putem otpadaju u smetovima pa je do konca mandata uspio dogurati tek svaki četvrti iz njegova početnog sastava. Nažalost, nisu smjenjivani zbog lošeg obavljanja posla, nego zbog teških afera u koje su se uspjeli uvaljati. Premijer se odricao kompromitiranih, ali nikada se nije ni pokušao obračunati s praksom zbog koje su morali pasti.

Plenkovićeva je vlast vratila korupciju u Hrvatsku. Premijerove su ruke možda čiste, ali utaljivanjem s ljudima protiv kojih i kilavo hrvatsko pravosuđe vodi postupke, faktički se amnestira lopovluk i cijeloj javnosti šalje poruka da suspektni tipovi, osumnjičeni za kriminalna djela, uživaju status dobrodošlih partnera. Da na moralnom faktoru u politici neće inzistirati, premijer signalizira i osobnim angažmanom u formiranju i obrani na aferu Agrokor nakačene Borg skupine. Da nije bilo pritiska javnosti, dugoprstići u njegovoj vladi još bi prosperirali. O beskrupuloznosti govori i odluka da kao koalicijskog partnera prihvati HNS, stranku koja je radi privatnih interesa svoje vrhuške doslovce izdala vlastite birače. Premijer nikada nije pokazao ni da bi ga žuljala činjenica da mu većinu u Saboru održavaju klijenti Uskoka.

Plenković nije gadljiv čovjek

Na korupcijski karakter aktualne vlasti ipak najviše upućuje savez s Milanom Bandićem, koji u javnosti slovi kao personifikacija prljave, svakoj malverzaciji sklone politike. Svojim paktom s čovjekom koji na izborima nije osvojio nego je po Saboru otvoreno kupovao zastupnike, Andrej Plenković pokazuje da nije gadljiv čovjek. Nažalost, njegov ortakluk s potpuno toksičnim gradonačelnikom Zagreba ima i mnogo šire implikacije. Politički povodljivom hrvatskom pravosuđu šalje poruku o politici poželjnom, selektivnom načinu borbe protiv korupcije. Neće valjda goniti onoga na koga se moćni premijer oslanja. Otvorenost vlasti prema kriminalom obilježenim pojedincima i strukturama, njihova prihvaćenost u vrhu države, kvari društvo i tupi moralni refleks nacije. Ne čudi stoga što Europska komisija upozorava na to da se Hrvatska guši u korupciji te je u tom pogledu među najgorim članicama EU-a. To je tekovina vlasti Andreja Plenkovića. Nije sve sam posijao, nešto je i naslijedio, ali nakon četiri godine sve sada ide na njegov konto.

Drugo, premijer Plenković debelo podcjenjuje Hrvatsku kad tvrdi da je zemlji omogućio ekonomski oporavak. Hrvatska je iz strašno duge recesije izašla još potkraj mandata vlade Zorana Milanovića. Aktualni premijer stigao je kad je najgore već bilo prošlo. Ukrcao se kad je Hrvatska već uhvatila uzlazni trend. Činjenica je da ekonomski rast nije uspio dinamizirati. Postigao je neke druge vrijedne rezultate, sredio javne financije, smanjio javni dug, popravio kreditni rejting… Reducirao je poreze, ali i enormno povećavao državni proračun. Mnogo se govorilo o rasterećenju privrede i građana, ali država je istodobno grabila sve više, trošeći iznad svojih mogućnosti, posebno široke ruke prema svojim klijentelističkim skupinama. Profesor Ivo Bićanić naziva ga šefom Vlade koja je sebi zadala lake ciljeve – posvetila se vraćanju dugova umjesto vraćanju rasta. Možda samo zato što je imala sposobnog ministra financija i nesposobne ministre gospodarstva. A kapetan se držao po strani, neraspoložen za bilo kakve ozbiljne promjene, svojim karakterom dubinski konformiran sa statusom quo. Nije proveo ni jednu stratešku reformu pa su i neki od vitalnih sustava države pred kolapsom. Hrvatska je druga najsiromašnija zemlja Europske unije, s ogromnim odljevom stanovništva.

Treće, Andrej Plenković jako se ruga Hrvatskoj kad sam sebi pokušava dići spomenik, inzistirajući na podacima o rastu plaća i mirovina u svom mandatu. Veliko je pitanje, naime, koliko je taj rast rezultat rada njegove vlade, a koliko mu s oporavkom privrede doslovce pada u krilo. Svoj odnos prema potrebama građana, svoj potpuno nezainteresiran, ignorantski stav prema uvjetima života nacije, premijer na drastičan način pokazuje skandaloznom odlukom da isprovocira izbore prije donošenja zakona o obnovi recentnim potresom teško razorenog Zagreba. Zakon je, prema najavama, trebao biti gotov za dva tjedna, dva mjeseca kasnije sve se prolongira do formiranja neke nove vlade, što će u najboljem slučaju biti najesen, onda slijedi zima, tako da bi se s radovima moglo početi tek idućeg proljeća. Ovdašnji mediji već su podsjećali da je u Italiji, kad je 2009. potres pogodio tamošnji grad L’Aquilu, zakon o obnovi donesen 22 dana kasnije. Neshvatljivom indolencijom, bezobraznom nebrigom vlasti Zagrepčani će na početak obnove svojih poharanih domova i grada morati čekati možda i godinu dana. Da, Zagreb im to nikako ne smije zaboraviti!

Taktičko peglanje retorike

Četvrto, Andrej Plenković voli inzistirati na tvrdnji da je Hrvatskoj priskrbio četiri godine političke stabilnosti, što će i u izbornoj kampanji pokušati kapitalizirati. I zaista, nakon desničarskog mahnitanja njegovih prethodnika u HDZ-u, konkretno zlosretnog Karamarka, on smiruje loptu i manevrirajući između desničarskih proboja stranku pokušava držati u prostoru desnog centra. Hrvatskom više ne marširaju crnokošuljaške horde niti se prijeti ponovnim otvaranjem Kevinih jama. Ali stišavanje desnila nije toliko rezultat promjena u HDZ-u, što je Plenković svojedobno obećavao, više je posljedica taktičkog peglanja retorike. Tako ni takozvana politička stabilnost nije produkt strateškog zaokreta ni nove politike, nego je sklepana i polijepljena, kako smo već spomenuli, korupcijom i HDZ-ovom okupacijom države. Koronakriza pokazuje – pogledati podatke o ravnateljima staračkih domova – da arhipelag HDZ-ovih uhljeba nikada nije bio toliko razgranat.

Andrej Plenković jako podcjenjuje Hrvatsku kad umjesto rješenja nudi oportunističke i trule kompromise. Kad umjesto uklanjanja ustaškim pozdravom zatrovane ploče u Jasenovcu, formira nekakvu svoju komisiju za prošlost, a onda na osnovu njenog stava da je ZDS suprotan Ustavu, ali ponekad dopustiv – što je contradictio in adiecto! – faktički legalizira ono što predsjednik Milanović zove urlikom pod kojim su se zločini u NDH događali. Ono što je Karamarku bio san snova – da ZDS postane dijelom državnog protokola – Plenkovićevi ministri nedavno su u Okučanima uspjeli aranžirati. Premijerovom odlukom Hrvatska je ovoga svibnja bila jedina zemlja u Europi koja nije proslavila Dan pobjede. Kao da nije imala najbrojniji antifašistički, partizanski pokret, kojim bi se svaka država dičila. Ali se Plenković zato raskošno oglasio u povodu obilježavanja tragedije Bleiburga. Partizanske zločine treba komemorirati, ali tvrditi da je Bleiburg bio najveća tragedija hrvatskog naroda, kako neki premijerovi sufleri sada čine, teška je krivotvorina. Najveću tragediju predstavljala je zločinačka ustaška država, sa svojim rasnim zakonima, logorima smrti i genocidnim likvidacijama Židova, Srba, Roma i takvoj politici suprotstavljenih Hrvata. Andrej Plenković u svojim govorima otvara prostor za revizionističke stavove, koji se poput klinova u te procijepe ubacuju.

Što je Plenković sam uspio uprskati?

Peto, premijer Plenković – suprotno očekivanju – ni od hrvatskog predsjedanja Europskom unijom neće se mnogo uspjeti okoristiti. Nije samo najezda korone upropastila priliku za snažan izborni poguranac iz Bruxellesa. Nešto je i sam uspio uprskati. Po inozemnim medijima već se vrte komentari koji hrvatsko predsjedanje EU-om nazivaju katastrofom, prije svega zbog nereagiranja na rušenje demokratskih standarda u Mađarskoj, za što će naši bijedni ministri reći da je stvar percepcije. Hrvatska ovih dana okupira pažnju međunarodne javnosti i sponzorskim odnosom svog Sabora prema jednoj povijesnim falsifikatima i pogrešnim porukama intoniranoj misi u Sarajevu. Tako svoj dvosmisleni odnos prema ustašluku vlast u Hrvatskoj sada izvozi i preko granice.

S kakvim kapitalom Andrej Plenković, dakle, ide na izbore? Mnogo obećavao, malo napravio. Ako su, kako sam tvrdi, njegove ambicije u ovom jadnom mandatu ispunjene, nije teško zaključiti u što bi naredne četiri godine potrošio. Vrlo vjerojatno opet uništa. Premijer Plenković prilično je zreo da izgubi izbore. Ako ih ipak dobije, veliku je zahvalnicu dužan konkurenciji na Ibleru. Onima koji su zaslužni za to što SDP kao kandidata za premijera, nasuprot Plenkoviću, šalje svoga „političkog Forresta Gumpa koji nijednog trenutka ne ostavlja dojam da zna o čemu govori“, kako ga Jurica Pavičić kirurški precizno secira. Nije kriv nesretni Bernardić, nego je povijesna odgovornost na onima koji jako dobro znaju njegove kapacitete. Čak i da dobije izbore, Hrvatska će izgubiti.